Sentenza della Corte Costituzionale n. U 62-01 2002

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Sarajevo

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. i 6. aprila 2002. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se apelacija E. P. protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. aprila 2001. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Mal-22/2000 od 21. Juna 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Gospođa E. P., iz Kozarca, koju zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 16. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. aprila 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Mal-22/2000 od 21. juna 2000. godine. Apelantica se žali na povredu ustavnih prava.

2. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, Ustavni sud BiH je zatražio od Općinskog suda u Sanskom Mostu i Kantonalnog suda u Bihaću da odgovore na apelaciju. Općinski sud u Sanskom Mostu nije dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud u Bihaću u svom odgovoru se pozvao na stanovište dato u svojoj presudi i predložio da se apelacija odbije.

II.  Činjenično stanje

a) Okolnosti vezane za predmet

3. Apelantica je sa Dž. K. zaključila brak po šerijatu pred Islamskom zajednicom u Republici Bosni i Hercegovini – Muftijstvo Bihaćko, Odbor Islamske zajednice Prijedor, u prisustvu više svjedoka. Bračnim ugovorom tuženi se obavezao da će u slučaju raskida braka isplatiti apelantici

1.000 KM kao mehr. Ugovor, uključujući i mehr, ovjeren je i potpisan u vidu vjenčanog lista koji je izdala Islamska zajednica u Republici Bosni i Hercegovini. Civilni brak nije bio zaključen. Brak je kasnije razveden, ali je tuženi odbio da plati mehr.

4. Apelantica je u junu 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu, tražeći da joj Dž. K. isplati 1.000 KM na osnovu zaključenog ugovora, kao i odgovarajuće kamate. Općinski sud u Sanskom Mostu je 21. juna 2000. godine donio presudu broj Mal-22/2000 kojom je odbio tužbeni zahtjev. Općinski sud u Sanskom Mostu je naveo da je brak bio zaključen po šerijatu i da, kao takav, ulazi u okvir islamskih propisa, a ne propisa iz Porodičnog zakona (“Službene novine SRBiH”, br. 21/73 i 44/89) koji se primjenjuje na civilni brak i ne uključuje mehr koji je bio osnov apelanticine tužbe. Općinski sud u Sanskom Mostu je pored toga naveo da su apelantica i tuženi živjeli u vanbračnoj zajednici budući da nisu zaključili brak prema Porodičnom zakonu. S obzirom da Porodični zakon reguliše ovu vrstu odnosa (izdržavanje i imovinske odnose), sud je ukazao na mogućnost da apelantica podnese tužbu po osnovu neosnovanog obogaćenja, ukoliko ima pravnog osnova za to.

5. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću, navodeći povrede odredbi procesnog i materijalnog prava. U žalbi je istakla da njen zahtjev nije zasnovan na Porodičnom zakonu nego na bračnom ugovoru i da je zbog toga sud trebao ispitati bilo koji drugi pravni osnov zahtjeva, kao što je običajno pravo ili Zakon o obligacionim odnosima. Sud nije tako postupio, nije ispitao valjanost ugovorene obaveze, ni pravnu prirodu i status organa koje je ovjerilo ugovor. Apelantica je istakla da su svi zahtjevi za sticanje njenog prava na isplatu iznosa od 1.000 KM bili ispunjeni čime se mehr može smatrati neosnovanim bogaćenjem. Ona je također navela da bi se njen zahtjev mogao zasnivati i na pravu na doživotno izdržavanje prema Porodičnom zakonu. Konačno, apelantica je navela da je sud trebao saslušati svjedoke. Apelantica je iz ovih razloga zatražila od Kantonalnog suda u Bihaću da predmet vrati Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovni postupak.

6. Kantonalni sud u Bihaću je presudom broj Gž-769/00 od 5. aprila 2001. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Sanskom Mostu. Kantonalni sud u Bihaću je naveo da je Općinski sud u Sanskom Mostu ispravno utvrdio činjenično stanje i ispravno primijenio Porodični zakon. Sud je smatrao da brak koji je zaključila apelantica nije bio zaključen prema građanskom pravu

b) Relevantni domaći zakoni

Zakon o  parničnom postupku (“Službeni   glasnik FBiH”, br. 42/98   i 3/99)

Član 171, stav 3.: «Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni temelj.»

Član 364, st. 1. i 2.:»Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primjenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor stranke mogu izjaviti reviziju.

Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM.»

III. Argumenti izneseni pred Sudom

7. Apelantica se žali da su osporene sudske odluke povrijedile njeno pravo na povratak (član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine), pravo na pravično suđenje (član 6. Evropske konvencije), pravo na privatni i porodični život (član 8. Evropske konvencije), pravo na djelotvoran pravni lijek (član 13. Evropske konvencije), pravo na mirno uživanje imovine (član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju). Apelantica se također žali i na povredu člana 17. Evropske konvencije.

8. Apelantica tvrdi da je Općinski sud u Sanskom Mostu krivo postupio kada se ograničio na ispitivanje pravnog osnova navedenog u njenom zahtjevu, čime je povrijedio član 171. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Ona, nadalje, tvrdi da je očigledno da su ona i tuženi bili u vanbračnoj zajednici i da, prema tome, temelj njenog zahtjeva, koji proizilazi iz ugovora, nije bračna obaveza nego vanbračna obaveza. Ona nadalje tvrdi da Porodični zakon, prema članu 14, priznaje vanbračnu zajednicu i izjednačava je sa bračnom zajednicom. Sud je, prema apelantici, trebao usvojiti zahtjev bilo po osnovu doživotnog izdržavanja bilo po osnovu naknade štete. Apelantica, također, tvrdi da je sud propustio da odluči o troškovima postupka.

9. U pogledu presude Kantonalnog suda u Bihaću, apelantica tvrdi da taj sud nije odlučivao o njenim žalbenim navodima, pa čak ni po službenoj dužnosti iako je bio obavezan da to uradi. Sud se pozvao na odredbe Porodičnog zakona i valjanost zaključenog braka, iako je apelantica navela pravni temelj svoje žalbe. Pored toga, apelantica je navela da Kantonalni sud u Bihaću nije odlučivao o njenoj primjedbi da sud nije vezan za pravni temelj zahtjeva. Po apelanticinom mišljenju Kantonalni sud u Bihaću je trebao usvojiti njenu žalbu i predmet vratiti Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovno odlučivanje.

10. Apelantica traži da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju, ukine presude nižih sudova i vrati predmet Općinskom sudu u Sanskom Mostu koji će odlučiti u meritumu predmeta u skladu sa važećim propisima.

IV. Dopustivost

11. Apelacija protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-769/00 od 5. aprila 2001. godine podnesena je Ustavnom sudu 16. maja 2001. godine. Imajući u vidu iznos vrijednosti zahtjeva, revizija Vrhovnom sudu u smislu člana 364. Zakona o parničnom postupku nije dopustiva. Prema tome, presuda Kantonalnog suda je bila konačna odluka u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda BiH, a kako je apelacija uložena u predviđenom vremenskom roku slijedi da je dopustiva.

V.  Meritum

a) Pravo na povratak - član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine

12. U pogledu navedenih povreda člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na povratak), Sud ne smatra da su sudske odluke na bilo koji način povrijedile ovaj ustavni princip. Dakle, apelacija je u ovom pogledu neosnovana.

b) Pravo na djelotvoran pravni lijek - član 13. Evropske konvencije

13. Član 13. Evropske konvencije glasi:

“ Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

Ovu odredbu treba uzeti u obzir zajedno sa članom 6. Evropske konvencije, naročito u kontekstu navedenih povreda prava predviđenih Evropskom konvencijom, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Tekst člana 6. Evropske konvencije i relevantna sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava garantira samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost podnošenja žalbe višem sudu nakon što nezavisni sud odluči o pravnoj stvari (vidi, u krivičnim stvarima član 2. Protokola broj 7 na Evropsku konvenciju). Prema tome, u slučajevima navedenih povreda u sudskim odlukama, član 13. Evropske konvencije ne obavezuje državu da osigura mogućnost žalbe višem sudu da bi se ustanovilo da li je došlo do povrede prava iz Evropske konvencije (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, Odluke i izvještaji 49, 67). U takvim slučajevima, član 13. ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju predviđa član 6. Prema tome, apelacija je neosnovana u pogledu navedene povrede člana 13. Evropske konvencije.

c) Zabrana zloupotrebe prava - član 17. Evropske konvencije

14. Član 17. Evropske konvencije glasi:

“Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.”

Ova odredba Evropske konvencije ne utemeljuje posebno individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Apelacija je neosnovana i u ovom pogledu.

d) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života - član 8. Evropske konvencije

15. Apelantica navodi povrede člana 8. Evropske konvencije koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

16. Osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca protiv neopravdanog miješanja države u nečiji privatni i porodični život, dom i prepisku. Sud ne smatra da su sudske odluke na bilo koji način povrijedile pravo predviđeno članom 8. Evropske konvencije. U ovom pogledu, apelacija je neosnovana.

e) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije

17.  Apelantica se uglavnom žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. Evropske konvencije. U ovom pogledu Sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena “na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu” i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj, to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira “pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom”. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.”

19. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33.). Međutim, član 6. stav 1. ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godina, Odluke i izvještaji DR, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986, DR 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula1981, DR 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kao što je navedeno u tački 17. ove odluke.

20. U ovom pogledu, Ustavni sud smatra da nema povrede Ustava u osporenim presudama. Tačno je da Općinski sud u Bihaću, prema članu 171. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, moguće je da nije ispitao ex officio neki drugi alternativni pravni temelj aplanticinog zahtjeva, tj. pitanje da li je ugovoreni mehr bio obavezujući prema Zakonu o obligacionim odnosima. Međutim, presuda Kantonalnog suda se poziva na Porodični zakon i na ostale važeće propise indicirajući time da je sud ispitao sve navode apelanticinog zahtjeva. Bilo kakva greška u ovom pogledu, ukoliko ju je počinio Općinski sud, morala je biti ispravljena u

žalbenom postupku. Ustavni sud zbog toga smatra da apelenticino pravo na pravično suđenje nije bilo povrijeđeno i da je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

(f) Pravo na imovinu - član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju

21. Apelantica konačno navodi povredu prava na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

22. Riječ “imovina” uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine,

«Službeni glasnik BiH», broj 33/2001). Pravo, za koje apelantica navodi da ga je stekla, moglo bi se smatrati u tom smislu imovinom, ukoliko za to postoji pravni osnov.

23. Apelant nije stekao “imovinu” u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domen ovog člana. Prema tome, apelacija mora biti odbijena kao neosnovana i u ovom pogledu.

24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 62/01

5. aprila 2002.

Sarajevo

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Snežana Savić

Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničeno je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično sudjenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrdjeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.