Law on Administrative Procedure, Bosnia , 2013

ZAKON

O UPRAVNOM POSTUPKU

(BOSNE I HERCEGOVINE)

-prečišćeni tekst-

NESLUŢBENO – PREĈIŠĆENI TEKST PRAVILNIKA OBUHVATA:

ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU

(„Sluţbeni glasnik BiH“, broj 29/02 od 12.10.2002. godine);

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU

(„Sluţbeni glasnik BiH“, broj 12/04 od 14.04.2004. godine);

ZAKON O IZMJENAMA ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU („Sluţbeni glasnik

BiH“, broj 88/07 od 20.11.2007. godine);

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU

(„Sluţbeni glasnik BiH“, broj 93/07 od 01.12.2009. godine);

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU

(„Sluţbeni glasnik BiH“, broj 41/13 od 28.05.2013. godine);

Obrada: Vanjskotrgovinska komora BiH - Sektor za transport i komunikacije

Sarajevo: 29.05.2013.godine

Na osnovu člana IV. 4.a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na sjednici Predstavničkog doma, odrţanoj 20. juna 2002. godine, i na sjednici Doma naroda, odrţanoj 25. juna 2002. godine, usvojila je

ZAKON

O UPRAVNOM POSTUPKU

PRVI DIO - OPĆE ODREDBE

I - OSNOVNA NAĈELA

1. Vaţenje Zakona

Ĉlan 1.

(1) Ovim zakonom utvrĎuju se pravila upravnog postupka po kojima postupaju organi uprave Bosne i

Hercegovine kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkih lica, pravnih osoba ili drugih stranaka u upravnim stvarima koje su u nadleţnosti institucija Bosne i Hercegovine.

(2) Po ovom Zakonu duţna su postupati i pravna lica koja imaju javna ovlaštenja u okviru svog djelokruga, a koja primjenjuju pravila upravnog postupka.

2. Poseban postupak

Ĉlan 2.

Pojedina pitanja postupka za odreĎenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom,

urediti drugačije nego što su ureĎena ovim zakonom, ako je to nuţno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.

3. Supsidijarna primjena zakona

Ĉlan 3.

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu ureĎena posebnim zakonom.

4. Naĉelo zakonitosti

Ĉlan 4.

(1) Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja, kada postupaju u upravnim stvarima, duţni

su te stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koje imaju javna ovlaštenja i koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja.

(2) U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu, ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.

(3) Pravila postupka, utvrĎena odredbama ovog zakona, vaţe i za slučajeve u kojima je institucija, koja ima javna ovlaštenja, ovlaštena da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

5. Zaštita prava i sloboda graĊana i zaštita javnog interesa

Ĉlan 5.

(1) Kad organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i rješavaju, duţni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda i Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrĎenim javnim interesom.

(2) Kad sluţbena osoba koja rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da odreĎena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to.

(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalaţu kakve obaveze, prema njima će se primjenjivati one

mjere predviĎene propisima, koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiţe cilj zakona.

6. Naĉelo pristupa informacijama i zaštita podataka

Ĉlan 6.

(1) Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja duţni su strankama omogućiti pristup potrebnim podacima, propisanim obrascima, internetskoj stranici organa uprave i pruţiti im druga obavještenja, savjete i stručnu pomoć.

(2) U postupku se moraju zaštititi lični i tajni podaci u skladu s propisma o zaštiti ličnih podataka, odnosno tajnosti podataka.

7. Naĉelo javnosti

Ĉlan 7.

Postupak pred organima uprave i institucijama koje vrše javna ovlaštenja je javan. Sluţbena osoba, koja vodi postupak, moţe isključiti javnost, samo u slučajevima kada je to zakonom izričito predviĎeno.

8. Naĉelo efikasnosti

Ĉlan 8.

Organ koji vodi postupak, odnosno rješava u upravnim stvarima, duţan je osigurati uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica i drugih stranaka.

9. Naĉelo materijalne istine

Ĉlan 9.

U postupku moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su od vaţnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

10. Naĉelo saslušanja stranke

Ĉlan 10.

(1) Prije donošenja rješenja, stranci se mora pruţiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su vaţne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se moţe donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom odreĎeno.

11. Ekonomiĉnost postupka

Ĉlan 11.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrĎivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

12. Pomoć neukoj stranci

Ĉlan 12.

Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke, i drugih osoba koje učestvuju u postupku, ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.

13. Ocjena dokaza

Ĉlan 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje ovlaštena sluţbena osoba po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i briţljive ocjene svakog dokaza posebno, i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

14. Samostalnost u rješavanju

Ĉlan 14.

(1) Organ vodi postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja datih zakonom i drugim propisima.

(2) Ovlaštena sluţbena osoba organa nadleţnog za voĎenje postupka samostalno utvrĎuje činjenice i okolnosti, i na osnovu utvrĎenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, na konkretni slučaj.

Ĉlan 14a.

(1) Stranke su duţne u postupku da govore istinu i da ne zloupotrebljavaju prava koja su im priznata ovim ili drugim zakonom, odnosno propisom.

(2) Organ mora spriječiti svaku zloupotrebu prava koja stranka ima u postupku.

15. Pravo ţalbe

Ĉlan 15.

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu, stranka ima pravo ţalbe. Samo zakonom moţe se propisati da u pojedinim upravnim stvarima ţalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti.

(2) Pod uslovima iz ovog zakona, stranka ima pravo ţalbe i kad prvostepeni organ nije u odreĎenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu, odnosno ne donese rješenje u postupku po sluţbenoj duţnosti, a u interesu stranke.

(3) Protiv rješenja donesenog u drugom stepenu, ţalba nije dopuštena.

16. Konaĉnost rješenja

Ĉlan 16.

Rješenje protiv kojeg se ne moţe izjaviti redovno pravno sredstvo (ţalba) u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno kojim su stranci odreĎene neke obaveze, moţe se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviĎeni.

17. Pravomoćnost rješenja

Ĉlan 17.

Rješenje protiv koga se ne moţe izjaviti ţalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla odreĎena prava, odnosno kojim su stranci odreĎene neke obaveze, moţe se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviĎeni.

18. Upotreba jezika i pisma

Ĉlan 18.

(1) Upravni postupak vodi se na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.

(2) Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.

(3) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak duţan je da joj omogući da prati tok postupka na svom jeziku, kao i da joj pozive i druga pismena dostavlja na njenom jeziku i pismu. Organ će poučiti stranku, odnosno drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će se zabiljeţiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom pravu i njegova izjava, u vezi s datom poukom, unijet će se u zapisnik.

(4) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu drţavljani Bosne i Hercegovine, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo tok postupka pratiti preko tumača (prevodioca) i da u tom postupku upotrebljavaju svoj jezik.

(5) U upravnom postupku sluţbena pisma su latinica i ćirilica.

Ĉlan 19.

(Ĉlan 19. brisan Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o upravnom postupku („Sluţbeni glasnik BiH“, broj 93/07 od 01.12.2009. godine);

II - NADLEŢNOST

1. Stvarna i mjesna nadleţnost

Ĉlan 20.

(1) Stvarna nadleţnost za rješavanje u upravnom postupku odreĎuje se po propisima kojima se ureĎuje odreĎena upravna oblast odnosno po propisima kojima se odreĎuje nadleţnost pojedinih organa.

(2) Mjesna nadleţnost odreĎuje se prema sjedištu organa, odnosno prema sjedištu organizacione jedinice u sastavu organa.

Ĉlan 21.

(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadleţan organ uprave Bosne i Hercegovine, ako zakonom nije odreĎena nadleţnost organa uprave u entitetu kod prenesene nadleţnosti.

(2) Ako propisom, kojim se ureĎuje odreĎena upravna oblast, nije odreĎeno koji je organ uprave Bosne i Hercegovine stvarno nadleţan za rješavanje u odreĎenoj upravnoj stvari iz nadleţnosti institucija BiH, a to se ne moţe utvrditi po prirodi stvari, takva stvar spada u nadleţnost organa uprave Bosne i Hercegovine, koji odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.

Ĉlan 22.

(1) Nijedan organ ne moţe preuzeti odreĎenu upravnu stvar iz nadleţnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviĎeno i pod uslovima propisanim tim zakonom.

(2) Organ nadleţan za rješavanje u odreĎenoj upravnoj stvari moţe samo, na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.

(3) Stvarna i mjesna nadleţnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drugačije odreĎeno.

Ĉlan 23.

(1) Svaki organ pazi po sluţbenoj duţnosti u toku cijelog postupka na svoju nadleţnost.

(2) Ako organ naĎe da nije nadleţan za rad po odreĎenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članu 58. st. 3. i 4. ovog zakona.

(3) Ako je nenadleţni organ izvršio koju radnju postupka, nadleţni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.

2. Stranke s diplomatskim imunitetom

Ĉlan 24.

(1) U pogledu nadleţnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji uţiva diplomatski imunitet u Bosni i Hercegovini, strana drţava ili meĎunarodna organizacija, vaţe pravila meĎunarodnog prava.

(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ uprave nadleţan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

(3) Sluţbene radnje, koje se tiču osoba koje uţivaju pravo imuniteta, obavljaju se posredovanjem organa uprave nadleţnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

(4) Sluţbene radnje, koje se obavljaju na eksteritorijalnom području, vrše se posredovanjem organa uprave nadleţnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

3. Sukob nadleţnosti

Ĉlan 25.

(1) Sukobe nadleţnosti u upravnom postupku izmeĎu organa uprave Bosne i Hercegovine, izmeĎu organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, i izmeĎu institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, rješava Sud Bosne i Hercegovine.

(2) Sukob nadleţnosti u upravnom postupku izmeĎu organa uprave Bosne i Hercegovine i organa uprave entiteta Bosne i Hercegovine rješava Sud Bosne i Hercegovine.

Ĉlan 26.

Sukobe nadleţnosti u upravnom postupku izmeĎu organizacionih jedinica organa uprave Bosne i Hercegovine, koje se nalaze van sjedišta organa uprave Bosne i Hercegovine, a osnovane su sa zadatkom da obavljaju odreĎene upravne poslove iz nadleţnosti organa uprave Bosne i Hercegovine, rješava organ uprave Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu te organizacione jedinice.

Ĉlan 27.

(1) Kada se dva organa izjasne kao nadleţni ili kao nenadleţni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadleţnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj

nadleţnosti, a moţe ga podnijeti i stranka.

(2) Organ, koji rješava sukob nadleţnosti, istovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadleţni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadleţni organ izjasnio kao

nenadleţan i dostavit će spisak predmeta nadleţnom organu.

(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadleţnosti, stranka ne moţe izjaviti posebnu ţalbu ni voditi upravni spor.

Ĉlan 28.

(1) Ako organ u sukobu smatra da je rješenjem, kojim je odlučeno o sukobu nadleţnosti, povrijeĎeno kakvo pravo, moţe na to rješenje izjaviti ţalbu. Ako je o sukobu nadleţnosti riješio nadleţni sud, ţalba

nije dopuštena.

(2) Ako organ, nadleţan za rješavanje po ţalbi iz stava 1. ovog člana, utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su usljed toga nastali izmeĎu organa koji se ţalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadleţnosti proglašen za nadleţnog, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se ţalio. Rješenje doneseno po ţalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime rješavaju.

(3) Ţalba iz stava 1. ovog člana i rješenje doneseno po toj ţalbi nemaju uticaja na upravni postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu stvar rješava organ koji je odreĎen kao nadleţan rješenjem donesenim o sukobu nadleţnosti.

4. Sluţbena osoba ovlaštena za voĊenje postupka i za rješavanje

Ĉlan 29.

(1) U upravnoj stvari, za čije je rješavanje nadleţan organ uprave, rješenje u upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisom o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drugačije odreĎeno.

(2) Rukovodilac organa uprave moţe ovlastiti drugu sluţbenu osobu istog organa da rješava u upravnim stvarima iz odreĎene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu sluţbenu osobu za voĎenje postupka, odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja.

(3) O ovlaštenju sluţbenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave duţan je donijeti posebno rješenje, koje sadrţi lične podatke sluţbenih osoba i obim njihovih ovlaštenja, za rješavanje u upravnim stvarima (da vodi upravni postupak, ili da rješava upravne stvari ili jedno i drugo).

(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i voĎenje postupka koje prethodi rješavanju.

Ĉlan 30.

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadleţno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 31.

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadleţan Dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija, ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 32.

U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlaštenja, rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drugačije odreĎeno. Rukovodilac moţe ovlastiti drugu sluţbenu osobu institucije da preduzima radnje u postupku do donošenja rješenja, ili da rješava u upravnim stvarima iz nadleţnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje koje sadrţi lične podatke sluţbenih osoba i obim ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.

5. Pravna pomoć

Ĉlan 33.

(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku, organ uprave, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, moţe zamolnim putem zatraţiti od organa uprave entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na čijem području se radnja treba preduzeti, pruţanje pravne pomoći u granicama svog djelokruga i nadleţnosti.

(2) Organ nadleţan za rješavanje u upravnoj stvari moţe, radi lakšeg i brţeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamolnim putem zatraţiti od drugog odgovarajućeg organa, ovlaštenog za preduzimanje takve radnje, da izvrši pojedinu radnju u postupku.

Ĉlan 34.

(1) Organi, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima, duţni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ova pomoć traţi se posebnom zamolnicom.

(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, duţni su postupati po molbi u granicama svoje nadleţnosti, bez odgaĎanja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe.

(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku moţe se traţiti od sudova, samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja za rješavanje u

upravnim stvarima, moţe traţiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za voĎenje upravnog postupka. Sudovi su duţni postupiti po takvom traţenju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud moţe odrediti rok u kojem mu se spisi moraju vratiti.

(4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima vaţe odredbe meĎunarodnih ugovora, a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Ako postoji sumnja o postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom pitanju zatraţit će se od organa uprave nadleţnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviĎen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traţi radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa moţe se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.

(6) Ako meĎunarodnim ugovorima nije predviĎena mogućnost neposrednog kontakta s inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju s inozemnim organima preko organa uprave nadleţnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

6. Izuzeće

Ĉlan 35.

Sluţbena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku, izuzet će se od rada u predmetu:

1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, suovlaštenik, odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;

2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke, srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je bračna odnosno vanbračna zajednica prestala;

3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja;

4) ako je u prvostepenom postupku učestvovala u voĎenju postupka ili u donošenju rješenja;

5) ako je sluţbeno lice sa strankom ili licem ovlaštenim za zastupanje stranke u bliskom ličnom odnosu:

6) ako je sluţbeno lice sa strankom u privrednom ili drugom poslovnom odnosu;

7) ako sluţbeno lice prema stranci postupa diskriminirajuće.

Ĉlan 36.

Sluţbena osoba koja je ovlaštena da rješava u odreĎenoj upravnoj stvari ili da obavi koju radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz člana 35. ovog zakona, duţna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadleţan za rješavanje o izuzeću (član 38). Ako sluţbena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, obavijestit će o tome isti organ ne prekidajući rad.

Ĉlan 37.

(1) Stranka moţe zahtijevati izuzeće sluţbene osobe iz razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za izuzeće.

(2) Sluţbena osoba, za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, ne moţe, sve do donošenja zaključka o ovom zahtjevu, obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgaĎanje.

Ĉlan 38.

(1) O izuzeću sluţbene osobe u organu uprave, odnosno instituciji koja ima javna ovlaštenja, odlučuje rukovodilac koji rukovodi tim organom, odnosno institucijom.

(2) O izuzeću sluţbene osobe organa, koji se nalazi u sastavu organa uprave, odlučuje rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.

(3) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vijeće ministara.

(4) O izuzeću sluţbene osobe institucije koja ima javna ovlaštenja odlučuje rukovodilac te institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ utvrĎen statutom ili drugim općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona ili drugim posebnim propisom nije drugačije odreĎeno.

(5) Odredbe ovog zakona o izuzeću sluţbenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće sluţbenih osoba iz čl. 30. i 31. ovog zakona. O izuzeću tih osoba odlučuje Vijeće ministara, odnosno nadleţni dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

(6) O izuzeću se odlučuje zaključkom u roku osam dana od dana podnošenja zahtjeva za izuzeće, odnosno od dana dostavljanja obavještenja organu nadleţnom za rješavanje izuzeća.

Ĉlan 39.

(1) U zaključku o izuzeću odredit će se sluţbena osoba koja će rješavati, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku, u vezi s predmetom u kome je izuzeće odreĎeno. (2) Protiv zaključka kojim se odreĎuje izuzeće nije dopuštena ţalba.

Ĉlan 40.

(1) Odredbe člana 38. ovog zakona o izuzeću sluţbenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće zapisničara.

(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi sluţbena osoba koja je ovlaštena da vodi postupak.

III - STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

1. Stranka

Ĉlan 41.

Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja, radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, ima pravo učestvovati u postupku.

Ĉlan 42.

(1) Stranka u upravnom postupku moţe biti svaka fizička i pravna osoba.

(2) Stranke u postupku mogu biti organi uprave i drugi organi, naselja, grupe lica i drugi koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku.

(3) Stranka moţe biti i sindikalna organizacija, ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes drţavnog sluţbenika u organima uprave, kao i radnika u instituciji koja ima javna ovlaštenja.

(4) Stranka moţe biti i Ombudsmen BiH kad u vršenju poslova iz svoje nadleţnosti naĎe da ima osnova za pokretanje upravnog postupka, radi ostvarivanja prava i sloboda graĎana zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i instrumentima navedenim u Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Ĉlan 43.

(1) Preduzeće (društvo), ustanova i druga pravna osoba i udruţenje graĎana registrirano u skladu sa zakonom, koji prema svom općem aktu imaju zadatak da štite odreĎena prava i interese svojih članova, mogu, po pristanku svog člana, u njegovo ime staviti zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese, kao i stupiti u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke.

(2) Pravna osoba, iz stava 1. ovog člana, moţe zastupati svog radnika u upravnom postupku na njegov zahtjev, ako je to predviĎeno općim aktom te pravne osobe.

Ĉlan 44.

(1) Ako su pravobranilac BiH i drugi organi vlasti zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese, imaju u granicama svojih ovlaštenja, prava i duţnosti stranke.

(2) Organi iz stava 1. ovog člana ne mogu u upravnom postupku imati šira ovlaštenja nego što ih imaju stranke, ako zakonom nije drugačije odreĎeno.

2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

Ĉlan 45.

(1) Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna moţe sama obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost).

(2) Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku preduzima njen zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik odreĎuje se na osnovu zakona ili aktom nadleţnog organa donesenim na osnovu zakona.

(3) Pravna osoba obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika, odnosno zakonskog zastupnika. Predstavnik, odnosno zakonski zastupnik pravne osobe odreĎuje se njegovim općim aktom, ako nije odreĎen zakonom ili aktom nadleţnog organa donesenim na osnovu zakona.

(4) Organi uprave obavljaju radnje u postupku preko zakonom ovlaštenih predstavnika, organizacija koje nemaju svojstvo pravnog lica - preko lica koje se odreĎuje prema općem aktu organizacije, a naselje, grupa lica i drugi koji nemaju svojstvo pravnog lica - preko lica koje oni ovlaste, ako posebnim propisom nije drugačije odreĎeno.

(5) Kad organ, koji vodi postupak, ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu paţnju u zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva.

Ĉlan 46.

(1) U toku cijelog postupka organ će po sluţbenoj duţnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka moţe biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno ovlašteni predstavnik.

(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke odnosno prestanak pravnog lica, postupak se moţe obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako se, prema prirodi stvari, postupak ne moţe nastaviti, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna ţalba.

(3) Zaključak iz stava (2) ovog člana dostavlja se nasljednicima, odnosno pravnim sljedbenicima. Kada nasljednici, odnosno pravni sljedbenici nisu poznati organu, zaključak će se javno objaviti u „Sluţbenom glasniku BiH“.

3. Privremeni zastupnik

Ĉlan 47.

(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja ima preduzeti protiv osobe čije je mjesto prebivališta, odnosno boravka nepoznato, a koja nema punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika ako to traţi hitnost predmeta, a

postupak se mora provesti. Organ koji vodi postupak odmah će izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen osobi čije je mjesto boravka nepoznato, objavit će svoj zaključak na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajen način.

(2) Ako preduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika, po pravilu, iz reda sluţbenih osoba iz pravne osobe, i o tome će, bez odgaĎanja, obavijestiti tu pravnu osobu.

(3) Na način predviĎen u odredbama st. 1. i 2. ovog člana, postavit će se privremeni zastupnik i kad se ima izvršiti radnja koja se ne moţe odgoditi, a stranku, odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

(4) Postavljena osoba duţna je primiti se zastupanja, koje moţe odbiti samo iz razloga koji su predviĎeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik stranke, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.

(5) Kad se stranka ili njen zakonski zastupnik nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, pozvat će se pri dostavljanju prvog pismena da u odreĎenom roku postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena, i upozorit će se da će im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomoćnika, postaviti po sluţbenoj duţnosti punomoćnik za primanje pismena, odnosno privremeni zastupnik.

4. Zajedniĉki predstavnik

Ĉlan 48.

(1) Dvije ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije odreĎeno, u istom predmetu istupati zajednički. One su u tom slučaju duţne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.

(2) Organ koji vodi postupak, moţe, ako to ne zabranjuje poseban propis, odrediti strankama koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u odreĎenom roku naznače ko će ih izmeĎu njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Ako stranke po takvom zaključku ne postupe, moţe to odrediti sam organ koji vodi postupak. U tom slučaju zajednički predstavnik, odnosno punomoćnik zadrţava to svojstvo sve dok stranke ne postave drugog. Protiv takvog zaključka, stranke imaju pravo posebne ţalbe, ali ţalba ne odgaĎa izvršenje zaključka.

(3) I u slučaju odreĎivanja zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika, svaka stranka zadrţava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, da samostalno izjavljuje ţalbe i koristi druga pravna sredstva.

5. Punomoćnik

Ĉlan 49.

(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik moţe odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.

(2) Radnje u postupku, koje punomoćnik preduzima u granicama punomoći, imaju isto pravno djelovanje kao da ih je preduzela sama stranka.

(3) I pored punomoćnika, sama stranka moţe davati izjave, a ove izjave mogu se od stranke i neposredno traţiti.

(4) Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu, moţe, neposredno poslije date izjave, izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama, koje se tiču činjenica, postoji nesaglasnost izmeĎu izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave u smislu člana 11. ovog zakona.

Ĉlan 50.

(1) Punomoćnik moţe biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.

(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje o čemu se donosi zaključak i o tome će odmah obavijestiti stranku i tuţioca Bosne i Hercegovine.

(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja moţe se izjaviti posebna ţalba, koja ne odgaĎa izvršenje zaključka.

Ĉlan 51.

(1) Punomoć se moţe dati pismeno, ili usmeno, u zapisnik koji sačinjava sluţbena osoba organa koji vodi postupak.

(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše, stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak prsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i prisustvo dva svjedoka koji će se potpisati na punomoć.

(3) Iznimno, sluţbena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u postupku moţe dopustiti da, u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši odreĎenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno, u odreĎenom roku, podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.

Ĉlan 52.

(1) Ako je punomoć data u formi privatne isprave, pa se posumnja u njenu istinitost, moţe se narediti da se podnese ovjerena punomoć.

(2) Pravilnost punomoći ispituje se po sluţbenoj duţnosti, a nedostaci pismene punomoći uklanjaju se shodno odredbi člana 60. ovog zakona, pri čemu sluţbena osoba, koja vodi postupak, moţe dopustiti punomoćniku s neurednom punomoći da izvrši hitne radnje u postupku.

Ĉlan 53.

(1) Za sadrţaj i obim punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se moţe dati za cijeli postupak ili samo za pojedine radnje, a moţe se i vremenski ograničiti.

(2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni nasljedenik stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik moţe opozvati raniju punomoć.

(3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu ureĎena ovim zakonom shodno se primjenjuju odredbe zakona kojima je ureĎen parnični postupak.

Ĉlan 54.

Odredbe ovog zakona, koje se odnose na stranke, vaţe shodno i za njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike.

Ĉlan 55.

(1) Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traţi stručno poznavanje pitanja, u vezi s

predmetom postupka, dovede stručnu osobu koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni pomagač). Ova osoba ne zastupa stranku.

(2) Stranka ne moţe dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno sposobna ili koja se bavi nadripisarstvom.

IV - KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

1. Podnesci

Ĉlan 56.

(1) Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, ţalbe, prigovori i druga saopćenja kojima se pojedinci ili pravne osobe obraćaju organima.

(2) Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno ili u formi elektronske isprave izraĎene u skladu s posebnim zakonom, ili se usmeno saopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se, ako nije drugačije propisano, izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna saopćenja mogu se davati i telefonom, ako je to po prirodi stvari moguće.

(3) Podnesci se mogu predati i elektronskim putem. Organi i stranke, odnosno lica ovlaštena za zastupanje stranaka meĎusobno će komunicirati u elektronskoj formi ako stranke, odnosno lica ovlaštena za zastupanje stranke na to pristanu izjavom.

(4) Elektronskim putem dostavljen podnesak smatra se podnesenim u trenutku kad je evidentiran na ureĎaju za primanje takvih poruka, nakon čega će se bez odgaĎanja elektronskim putem obavijestiti podnosilac podneska o potvrdi prijema podneska.

(5) Ako organ koji je primio podnesak iz tehničkih razloga ne moţe pročitati podnesak u elektronskoj formi, o tome će se bez odgaĎanja elektronskim putem ili na drugi prikladan način obavijestiti podnosilac, koji je duţan ponovo poslati podnesak u ispravnoj elektronskoj formi koja je u upotrebi u tom organu ili ga dostaviti na drugi način. Ako to podnosilac ne učini u ostavljenom roku, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen.

Ĉlan 57.

(1) Podnesak se predaje organu nadleţnom za prijem podneska, a moţe se predati svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani rokom ili inače nisu neodgodivi, moţe se odrediti da se predaju samo u odreĎene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.

(2) Podnesci se predaju elektronskim putem svakog radnog dana u toku 24 sata. Smatra se da je podnesak predat elektronskim putem blagovremen ako je do isteka roka primljen u sistem za prijem podnesaka.

Ĉlan 58.

(1) Organ koji je nadleţan za prijem podneska, odnosno usmenog saopćenja, duţan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno saopćenje.

(2) Sluţbena osoba koja primi podnesak duţna je po sluţbenoj duţnosti ili na usmeno traţenje podnosioca dati potvrdu o prijemu podneska. Za ovu potvrdu ne plaća se taksa.

(3) Ako organ nije nadleţan za prijem pismenog podneska, odnosno saopćenja na zapisnik, sluţbena osoba ovog organa upozorit će na to podnosioca i uputiti ga organu nadleţnom za prijem. Ako

podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak, odnosno saopćenje na zapisnik primi, sluţbena osoba duţna je primiti takav podnesak, odnosno usmeno saopćenje. Ako organ naĎe da nije nadleţan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadleţnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadleţan, a poznato mu je koji je organ nadleţan za prijem, poslat će podnesak bez odgaĎanja nadleţnom organu, odnosno sudu i o tome će

obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne moţe utvrditi koji je organ nadleţan za rad po podnesku, donijet će bez odgaĎanja zaključak, kojim će odbaciti podnesak zbog nenadleţnosti, i odmah ga dostaviti stranci.

(5) Protiv zaključka donesenog iz st. 3. i 4. ovog člana dopuštena je posebna ţalba.

(6) Ako organ poštom dobije tuţbu za pokretanje upravnog spora, tuţbu će bez odgaĎanja dostaviti Sudu Bosne i Hercegovine, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca tuţbe.

Ĉlan 59.

(1) Podnesak mora biti razumljiv i sadrţavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti.

Podnesak naročito treba da sadrţi: označenje organa kome se upućuje, predmet na koji se odnosi zahtjev, odnosno prijedlog, ko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, i ime i prezime i mjesto boravka (adresu) podnosioca, odnosno zastupnika ili punomoćnika.

(2) Podnosilac je duţan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, podnesak moţe umjesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat koji je po ovlaštenju

stranke sastavio podnesak. Osoba, koja je potpisala podnesak za podnosioca, duţna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu.

(3) Podnesci podneseni u elektronskoj formi s elektronskim potpisom smatrat će se vlastoručnim potpisom u skladu s posebnim propisima.

(4) Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, potpisat će ga druga pismena osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu.

Ĉlan 60.

(1) Ako podnesak sadrţi koji formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne moţe se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak duţan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je duţan to učiniti. Ovo se moţe saopćiti podnosiocu pismeno, faksom ili telefonom, a i usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji ovo saopćava. O učinjenom saopćenju organ će sastaviti sluţbenu zabilješku u spisu.

(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u odreĎenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u odreĎenom roku, pa se usljed toga ne moţe po podnesku postupati, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak protiv koga se moţe izjaviti posebna ţalba. Na ovu posljedicu podnosilac će se naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska.

(3) Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili elektronskom poštom ili je primljeno telefonsko saopćenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime označeno na telegrafskom ili

fax podnesku ili elektronskom poštom , odnosno da ne potiče od osobe koja je pri telefonskom saopćenju kazala svoje ime, nadleţni organ povest će postupak za utvrĎivanje ovih činjenica, pa ako se nedostaci ne otklone, postupit će na način propisan u stavu 2. ovog člana.

Ĉlan 60a.

Kada organ primi podnesak na stranom jeziku ili pismu koje nije u sluţbenoj upotrebi, sluţbeno lice će bez odlaganja traţiti od stranke dostavljanje prijevoda podneska i za to odrediti primjeren rok, a ako to stranka ne učini u odreĎenom roku, smatrat će se da podnesak nije podnesen.

Ĉlan 61.

Ako podnesak sadrţi više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadleţan, a s ostalim zahtjevima postupit će u smislu člana 58. stava 4. ovog zakona.

2. Pozivanje

Ĉlan 62.

(1) Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u postupku potrebno, a koja ima prebivalište ili boravište na njegovom području. Po pravilu, pozivanje se ne moţe vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi saopćenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se saopćenje ima učiniti.

(2) Izuzetno, na usmenu raspravu moţe biti pozvana osoba koja ima prebivalište ili boravište van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veći gubitak vremena za pozvanog.

(3) Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviĎen drugi način.

Ĉlan 63.

(1) U pismenom pozivu naznačit će se naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće, i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba duţna doći lično ili moţe poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti na posljedicu da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu duţna izvijestiti organ koji je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti na posljedicu da moţe biti priveden ako se iz neopravdanih razloga ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen da doĎe, odnosno da moţe biti novčano kaţnjen.

(2) U pozivu na usmenu raspravu, stranka se moţe pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a moţe se upozoriti i da moţe povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.

(3) Kad to dopušta priroda stvari, moţe se ostaviti na volju pozvanoj osobi da umjesto ličnog dolaska preda, do odreĎenog dana, potrebnu pismenu izjavu.

Ĉlan 64.

(1) Pri pozivanju organ će voditi računa da se osoba, čije je prisustvo potrebno, pozove da doĎe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanog u obavljanju njegovog redovnog posla.

(2) Niko ne moţe biti pozvan da doĎe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću moţe se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviĎeno posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih i neodgodivih mjera koje u pozivu moraju biti navedene, kao i propis na osnovu kojeg se vrši to pozivanje.

Ĉlan 65.

(1) Pozvana osoba duţna je da se odazove pozivu.

(2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga spriječena da doĎe, duţna je, odmah po prijemu poziva, o tome obavijestiti organ koji je izdao poziv, a ako je razlog

spriječenosti nastao kasnije, onda odmah poslije saznanja tog razloga.

(3) Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen (član 76.) ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, moţe biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a pored toga i kaţnjena novčanom kaznom do 50 KM. Ove mjere primijenit će se samo ako je to bilo naznačeno u pozivu. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, moţe se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. Zaključak o privoĎenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova, donosi sluţbena osoba koja vodi postupak u saglasnosti sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna ţalba.

3. Zapisnik

Ĉlan 66.

(1) O usmenoj raspravi ili drugoj vaţnijoj radnji u postupku, kao i vaţnijim usmenim izjavama

stranaka ili trećih osoba u postupku, sastavlja se zapisnik.

(2) O manje vaţnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima, sluţbenim opaţanjima, usmenim uputstvima i nalozima, kao i okolnostima, koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod koga se vodi postupak, neće se, po pravilu, sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti sluţbena zabilješka, koju potpisuje sluţbena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava, već se takvi zahtjevi mogu samo evidentirati na propisan način.

Ĉlan 67.

(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, broj i datum, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja i predmet u kome se ona obavlja, imena sluţbenih osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili punomoćnika i drugih osoba koje su prisutne izvoĎenju radnje.

(2) Zapisnik treba da sadrţi tačno i kratko tok i sadrţaj u postupku izvršene radnje i datih izjava i da se te radnje i izjave ograniče na ono što se tiče same stvari koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo koju svrhu upotrijebljene pri izvoĎenju radnje, a prema potrebi, ove se isprave prilaţu zapisniku.

(3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a prema potrebi, i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu.

(4) Ako se saslušanje obavlja preko tumača ili prevodioca, označit će se na kom je jeziku saslušani govorio i ko je bio tumač ili prevodilac.

(5) Zapisnik se vodi u toku obavljanja sluţbene radnje. Ako se radnja ne moţe istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana uraĎeno i to će se potpisati.

(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.

(7) Ako su u toku radnje izraĎeni ili pribavljeni planovi, skice, crteţi, fotografije i tome slično, te akte će svojim potpisom ovjeriti sluţbena osoba i priključiti zapisniku, a u zapisniku konstatirati da su ti akti sastavni dio zapisnika.

(8) Propisima se moţe odrediti da se zapisnik u odreĎenim stvarima moţe voditi u vidu knjige ili drugih sredstava evidencije.

(9) Zapisnik se moţe diktirati u elektronski nosač zvuka. U roku od tri dana mora se napraviti zapisnik u pisanoj formi i dostaviti strankama, kao i licima na koja se odnosi kako bi najkasnije u roku od tri dana od dana dostavljanja mogli dati primjedbe na zapisnik. Ako u odreĎenom roku stranke ne daju primjedbe na zapisnik, smatra se da nemaju primjedbi.

Ĉlan 68.

(1) Zapisnik mora biti voĎen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva, i njih svojim potpisom ovjerava sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.

Ĉlan 69.

(1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo i same pregledati zapisnik i staviti svoje primjedbe, a sluţbena osoba obavezna je to omogućiti. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadrţaj datih primjedbi. Te primjedbe potpisat će osoba koja ih je dala. Zatim će se pristupiti potpisivanju zapisnika tako što će se prvo potpisati osobe koje su saslušane, odnosno davale izjave u postupku, a na kraju zapisnik će ovjeriti svojim potpisom sluţbena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i zapisničar, ako ga je bilo.

(2) Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane u postupku u zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava.

(3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.

(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista.

(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.

(6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne moţe da piše, potpisat će ga jedna pismena osoba koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne moţe biti sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.

(7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.

Ĉlan 70.

(1) Zapisnik, sastavljen u skladu s odredbama člana 69. ovog zakona, jeste javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadrţaju radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je

saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni. (2) Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.

Ĉlan 71.

(1) Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban

zapisnik. Kad je u postupku po ţalbi jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome moţe sastaviti samo sluţbena zabilješka u spisu koja se ovjerava potpisom sluţbene osobe, koja predsjedava kolegijalnim organom.

(2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadrţaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako

ih je bilo. Ovaj zapisnik potpisuje osoba koja predsjedava i zapisničar.

(3) Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u

zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.

4. Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka

Ĉlan 72.

(1) Stranke imaju pravo razgledati spise predmeta i o svom trošku prepisati potrebne spise ili fotokopiraju potrebne spise, a organ je obavezan to omogućuti. Spisi se razgledaju i prepisuju ili fotokopiraju pod nadzorom odreĎene sluţbene osobe.

(2) Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše ili fotokopira pojedine spise ima i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes za to.

(3) Zahtjev za razgledanje i prepisivanje ili fotokopiranje spisa moţe se staviti i usmeno. Organ moţe traţiti od osobe iz stava 2. ovog člana da pismeno ili usmeno na zapisnik obrazloţi postojanje svog pravnog interesa.

(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati: ili fotokopirati zapisnik o vijećanju i glasanju, sluţbeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti

svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.

(5) Ako se spis predmeta vodi u elektronskoj formi, organ je duţan osigurati tehničke uslove za njegovo razgledanje. Organ moţe osigurati dostupnost elektronskim dokumentima na intrenetu, ako su osigurani uslovi za zaštitu privatnosti stranke.

(6) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo obavještavati se o toku postupka.

(7) Protiv odbijanja zahtjeva dopuštena je posebna ţalba i kad zaključak nije izdat pismeno. Ţalba se moţe izjaviti odmah.

(8) Ţalba se moţe izjaviti odmah po saopćenju, a najkasnije u roku od 24 sata od saopćenja. O ţalbi se mora odlučivati u roku od 48 sati od sata izjavljene ţalbe.

5. Obnavljanje (rekonstrukcija) spisa

Ĉlan 72a.

(1) Ako se pojedini spisi upravnog postupka izgube, oštete ili unište, prema potrebi će se pokrenuti postupak za obnovu spisa (rekonstrukcija).

(2) Postupak za obnovu spisa provodi organ nadleţan za rješavanje u toj upravnoj stvari.

(3) Postupak za obnovu spisa pokreće se na zahtjev stranke ili po sluţbenoj duţnosti.

(4) Rješenje o obnovi spisa donosi rukovodilac organa ili lice koje on za to ovlasti.

(5) Pri obnovi spisa obnovit će se samo oni dijelovi spisa koji su vaţni, s obzirom na razloge zbog kojih je odobren postupak za obnovu. Spisi se obnavljaju na osnovu prijepisa nestalih, oštećenih ili uništenih podnesaka kojima raspolaţu stranke ili organ, podataka iz glavnih i pomoćnih knjiga evidencije, u skladu s pravilima o dokazivanju.

(6) Postupak za obnovu spisa neće se provesti, ako je protekao propisani rok do kojeg se čuvaju spisi odreĎene upravne stvari.

(7) Troškovi koji nastanu obnovom spisa nadoknaĎuju se iz budţeta organa uprave koji vodi postupak.

V - DOSTAVLJANJE PISMENA

1. Naĉin dostavljanja pismena

Ĉlan 73.

(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih sluţbenih spisa) vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje osobi ili preko lica koje je registrirano za obavljanje dostavljanja fizičkom ili elektronskom poštom kojoj je namijenjeno.

(2) Dostavljanje se vrši preko pošte faksom odnosno elektronskom poštom ili ga vrši organ preko svoje sluţbene osobe. Osoba kojoj ima pismeno da se dostavi moţe biti pozvana radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti, ako je takva dostava posebnim propisom predviĎena.

(3) Način dostavljanja odreĎuje organ čije se pismeno dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona, o dostavljanju pismena.

Ĉlan 74.

(1) Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.

(2) Organ čije se pismeno ima dostaviti moţe, izuzetno, iz posebno vaţnih razloga odrediti da se dostavljanje izvrši i u nedjelju ili drugi neradni dan ili na dan drţavnog praznika a i noću ako je to neodgodivo.

(3) Dostavljanje poštom moţe se vršiti i u dane iz stava 2. ovog člana.

Ĉlan 75.

(1) Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu gdje je zaposlena osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti, a advokatu u njegovom advokatskom uredu.

(2) Dostavljanje se moţe izvršiti i van prostorija navedenih u stavu 1. ovog člana, ako osoba kojoj se dostavljanje vrši pristane primiti pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema, moţe se takvoj osobi izvršiti dostavljanje gdje god se ona zatekne.

Ĉlan 75a.

(1) Dostavljanje elektronskim putem obavlja se upotrebom informacionog sistema drţavnog organa, odnosno pravnog ili fizičkog lica koje obavlja dostavljanje pismena elektronskim putem kao svoju djelatnost, ako za to od nadleţnog organa dobije dozvolu, u skladu s posebnim propisom.

(2) Preko informacionog sistema iz stava (1) ovog člana licu kojem je pismeno namijenjeno šalje se elektronsko saopćenje u kojem se navodi da se u informacionom sistemu nalazi pismeno i odreĎuje rok od 15 dana u kojem se to pismeno mora podići.

(3) Lice kojem je pismeno namijenjeno moţe iz informacionog sistema iz stava (1) ovog člana preuzeti pismeno s kvalificiranom potvrdom kojom dokazuje svoj elektronski potpis i tim potpisom potpisuje elektronsku dostavnicu.

(4) Smatra se da je dostavljanje iz stava (2) ovog člana obavljeno na dan kada lice kojem je pismeno namijenjeno iz informacionog sistema preuzme pismeno. Ako lice u roku od 15 dana od dana ostavljanja elektronskog saopćenja ne preuzme pismeno, smatra se da je dostavljanje izvršeno istekom 15. dana od dana ostavljanja saopćenja. Istekom 15. dana informacioni sistem briše pismeno, a licu kojem je namijenjeno dostavlja elektronsko saopćenje u kojem se navodi da je pismeno izbrisano iz informacionog sistema i da se moţe podići kod organa koji je to pismeno izdao.

(5) Informacioni sistem za dostavljanje i obavještavanje elektronskom dostavnicom obavještava organ koji je izdao pismeno o obavljenom dostavljanju.

2. Obavezno liĉno dostavljanje pismena

Ĉlan 76.

(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno, kad je takvo dostavljanje odreĎeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne moţe produţavati, ili kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno lično dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima lično izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, ili se u advokatskom uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga moţe naći, pa će mu, kod neke od osoba navedenih u članu 77.

ovog zakona, ostaviti pismeno obavještenje da odreĎeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članu 79. ovog zakona, i tada se smatra da je dostavljanje izvršeno.

(3) Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena, smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.

3. Posredno dostavljanje pismena

Ĉlan 77.

(1) Kad se osoba, kojoj se dostavljanje ima izvršiti, ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njenog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se moţe predati susjedu, ako on na to pristane.

(2) Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se moţe izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu moţe se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(3) Dostavljanje u skladu sa stavovima 1. i 2. ovog člana ne moţe se izvršiti osobi koja u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.

Ĉlan 78.

(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna i da joj osoba navedena u članu 77. ovog zakona ne moţe pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.

(2) Ako je prebivalište ili mjesto boravka osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti, i pored istraţivanja, ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika u smislu člana 47. ovog zakona i njemu će predati pismeno,

Ĉlan 79.

(1) Ako se dostavljanje ne moţe izvršiti ni na način propisan u članu 77. ovog zakona, a nije utvrĎeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno nadleţnom organu općine na čijem se području nalazi mjesto prebivališta, odnosno boravka osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u njegovom mjestu prebivališta, odnosno boravka, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vrata stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti dostavljač će staviti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje u kojem je naznačeno stavio na vrata, i staviti svoj potpis.

(2) Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje stavljeno na vrata s tim da oštećenje ili uništenje ovog saopćenja, izvršeno nakon stavljanja na vrata, nema uticaja na valjanost dostavljanja.

(3) O dostavljanju izvršenom na način propisan u stavu 1. ovog člana obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

4. Posebni sluĉajevi dostavljanja pismena

a) Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku

Ĉlan 80.

(1) Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka ima, vrši se na način propisan u čl. 73. do 79. ovog zakona.

(2) Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.

b) Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena

Ĉlan 81.

(1) Stranka moţe ovlastiti odreĎenu osobu za prijem pismena kojoj će se vršiti dostavljanje.

(2) Punomoćnik za primanje pismena duţan je svaki akt bez odgaĎanja poslati stranci.

(3) Ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačilo postupak, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe naloţiti stranci da po odreĎenom predmetu, a u odreĎenom roku postavi punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne postupi po ovom nalogu, organ moţe postupiti shodno članu 47. ovog zakona.

(4) Dostavljanjem pismena punomoćniku za primanje pismena, smatra se da je dostavljanje izvršeno stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno.

Ĉlan 82.

(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika, duţne su pri prvoj radnji u postupku prijaviti organu zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, po mogućnosti takvog koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takvog punomoćnika ona stranka izmeĎu njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne moţe odrediti punomoćnik, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama sluţbena osoba moţe odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.

(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena duţan je bez odgaĎanja obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da pregledaju, prepišu i ovjere pismeno koje, po pravilu, on treba da čuva.

(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se sve osobe za koje se dostavljanje vrši.

c) Dostavljanje pismena organima vlasti, preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama

Ĉlan 83.

(1) Dostavljanje pismena organima vlasti, preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim

osobama vrši se predajom pismena sluţbenoj osobi, odnosno osobi odreĎenoj za primanje pismena, tih organa, odnosno pravnih osoba, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano.

(2) Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (član 42. stav 2.), dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za primanje pismena (član 45. stav 4.).

(3) Ako dostavljač u toku radnog vremena ne naĎe osobu odreĎenu za primanje pismena, predaju pismena moţe izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, odnosno pravnoj osobi koja se zatekne u njihovim prostorijama.

d) Dostavljanje pismena ostalim osobama

Ĉlan 84.

(1) Fizičkim osobama i pravnim osobama u inozemstvu, kao i stranim drţavama, meĎunarodnim organizacijama i osobama u Bosni i Hercegovini koje uţivaju diplomatski imunitet, dostavljanje pismena obavlja se preko organa uprave nadleţnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine, ako meĎunarodnim ugovorima nije drugačije odreĎeno.

(2) Drţavljanima Bosne i Hercegovine, koji se nalaze u inozemstvu, dostavljanje se moţe obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena moţe se obavljati i preko diplomatskih i konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine u inozemstvu.

(3) Vojnim licima, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u suhozemnom, riječnom, pomorskom i zračnom saobraćaju, dostavljanje pismena moţe se vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravne osobe u kojima su zaposleni.

(4) Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena vrši se preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

e) Dostavljanje pismena javnim saopćenjem

Ĉlan 85.

Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostavljanje pismena izvršit će se javnim saopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15 dana od dana isticanja saopćenja na oglasnoj tabli, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duţi rok. Osim objavljivanja na oglasnoj tabli, organ moţe objaviti saopćenje u novinama, odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na neki drugi uobičajeni način.

f) Odbijanje prijema pismena

Ĉlan 86.

(1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva, bez zakonskog razloga, odbije da primi pismeno, ili to učini osoba zaposlena u organu, preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi ili u advokatskom uredu, odnosno ako to učini osoba koju su za prijem pismena odredili naselje, grupa osoba i dr. (član 42. stav 2.), dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili radnom mjestu gdje je ta osoba zaposlena ili će pismeno staviti na vrata stana ili prostorije gdje je zaposlena.

(2) Kad je dostavljanje pismena izvršeno na način predviĎen u stavu 1. ovog člana, dostavljač će zabiljeţiti na dostavnici datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

g) Promjena stana

Ĉlan 87.

(1) Kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili stan, duţni su o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak.

(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač ne moţe saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše stavljanjem pismena na oglasnu tablu organa koji vodi postupak.

(3) Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu tablu organa koji vodi postupak.

(4) Kad punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi postupak, dostavljanje će se izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen.

5. Dostavnica

Ĉlan 88.

(1) Dokaz o izvršenom dostavljanju pismena predstavlja potvrda o dostavljanju (dostavnica).

(2) Dostavnica sadrţi: naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv pismena koje se dostavlja, ime stranke, odnosno osobe kojoj se pismeno dostavlja i njenu adresu.

(3) Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuje je primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti datum prijema.

(4) Ako je primalac nepismen ili ne moţe da se potpiše, dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

(5) Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabiljeţiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

(6) Ako je dostavljanje izvršeno kojoj od osoba navedenih u članu 77. ovog zakona, dostavljač će na dostavnici naznačiti osobu kojoj je pismeno predato (član porodice, susjed, i dr).

(7) Ako je dostavljanje izvršeno u skladu s članom 79. ovog zakona, na dostavnici treba naznačiti datum izvršenog saopćenja, kao i datum predaje pismena općinskom, odnosno gradskom organu, ili pošti.

(8) Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog resornog ministarstva, odlukom propisuje formu i način elektronskog dostavljanja.

6. Greške u dostavljanju pismena

Ĉlan 89.

(1) Ako pri dostavljanju pismena bude napravljena greška koja se odnosi na datum dostavljanja, ili osobu kojoj je pismeno predato, organ o čijem se pismenu radi, duţan je provesti postupak radi utvrĎivanja tih činjenica. Smatrat će se da je dostavljanje izvršeno onog datuma za koji se u postupku utvrdi da je osoba kojoj je pismeno namijenjeno stvarno dobila to pismeno.

(2) Ako je dostavnica nestala, izvršeno dostavljanje pismena moţe se dokazivati i drugim sredstvima što se utvrĎuje u postupku, u skladu s odredbama stava 1. ovog člana.

VI - ROKOVI

Ĉlan 90.

(1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti odreĎeni rokovi.

(2) Ako rokovi nisu odreĎeni zakonom ili drugim propisom, odreĎuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, sluţbena osoba koja vodi postupak.

(3) Rok koji je odredila sluţbena osoba koja vodi postupak, kao i rok odreĎen propisima za koji je predviĎena mogućnost produţenja, moţe se produţiti na molbu zainteresirane osobe koja se podnese prije isteka roka ili tri dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produţenje, o čemu se sačinjava sluţbena zabilješka u spisu.

Ĉlan 91.

(1) Rokovi se odreĎuju na dane, mjesece i godine.

(2) Kad je rok odreĎen na dane, dan u koji je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno u koji pada dogaĎaj od koga treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je odreĎen po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada dogaĎaj od koga se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok ističe posljednjeg dana tog mjeseca.

(3) Svršetak roka moţe se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom.

Ĉlan 92.

(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani, odnosno dani kada se ne radi i dani drţavnih praznika.

(2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan drţavnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima preduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

Ĉlan 93.

(1) Podnesak je podnesen u roku, ako je prije nego što rok istekne stigao organu kome je imao biti predat.

(2) Kad je podnesak upućen poštom, preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje organu kome je upućen.

(3) Ako je podnesak poslan elektronskim putem, smatra se da je blagovremen ako ga je informacioni sistem za dostavljanje i obavještavanje primio prije isteka roka.

(4) Za osobe lišene slobode, dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se te osobe nalaze smatra se danom predaje organu kome je upućen.

(5) Ako je nadleţni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka duţna podnijeti, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do odreĎenog dana, organ je duţan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja.

VII - POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Ĉlan 94.

(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje, dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u preĎašnje stanje.

(2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dozvolit će joj se povrat u preĎašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očiglednom greškom podnesak pravovremeno poslala običnom poštom ili neposredno predala nenadleţnom organu.

(3) Povrat u preĎašnje stanje dozvolit će se i u slučaju kad je stranka očiglednom greškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadleţnog organa najkasnije za tri dana poslije isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

Ĉlan 95.

(1) Stranka je duţna u prijedlogu za povrat u preĎašnje stanje iznijeti okolnosti zbog kojih je bila spriječena u roku izvršiti propuštenu radnju i te okolnosti učiniti bar vjerovatnim (član 156.).

(2) Prijedlog za povrat u preĎašnje stanje ne moţe se zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produţenje roka ili odgaĎanje rasprave.

(3) Ako se povrat u preĎašnje stanje traţi zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priloţiti i taj podnesak.

Ĉlan 96.

(1) Prijedlog za povrat u preĎašnje stanje podnosi se u roku od osam dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala.

(2) Poslije isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne moţe se traţiti povrat u preĎašnje stanje.

(3) Ako se propusti rok iz st. 1. i 2. ovog člana za traţenje povrata, ne moţe se traţiti povrat zbog propuštanja ovog roka.

Ĉlan 97.

(1) Prijedlog za povrat u preĎašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.

(4) Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate, nadleţni organ moţe odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke.

Ĉlan 98.

(1) Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u preĎašnje stanje nije dopuštena ţalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten (član 96. stav 3.).

(2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u preĎašnje stanje dopuštena je posebna ţalba, samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

(3) Ţalba nije dopuštena protiv zaključka o prijedlogu za povrat u preĎašnje stanje koji je donio organ nadleţan za rješavanje u drugom stepenu o glavnoj stvari.

(4) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povrat u preĎašnje stanje dopuštena je posebna ţalba samo kad je zaključak donio prvostepeni organ.

Ĉlan 99.

(1) Prijedlog za povrat u preĎašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadleţan za odlučivanje o prijedlogu moţe privremeno prekinuti postupak dok zaključak o prijedlogu kojim je riješeno o povratu ne postane konačan.

(2) Kad je povrat u preĎašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

VIII - ODRŢAVANJE REDA

Ĉlan 100.

(1) Sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka duţna je da se stara o odrţavanju reda pri radu.

(2) S tim ciljem, sluţbena osoba ovlaštena je da opominje osobe koje ometaju rad organa i da odreĎuje mjere potrebne da se red odrţi o čemu se u spisu sačinjava sluţbena zabilješka.

(3) Osoba koja prisustvuje kakvoj radnji postupka ne smije nositi oruţje ili opasno oruĎe.

Ĉlan 101.

(1) Osoba koja, i pored opomene, ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka ili neće da odloţi oruţje, odnosno oruĎe moţe biti udaljena. Osoba koja učestvuje u radnji postupka moţe biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti ili nošenja oruţja ili opasnog oruĎa, izriče sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) Ako, na osnovu odredbe stava 1. ovog člana, bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svog punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, sluţbena osoba moţe odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila postaviti svog punomoćnika, a moţe mu i sama postaviti punomoćnika, ako je to potrebno. Ovakav punomoćnik moţe zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena.

(3) O udaljenju iz stava 1. i 2. ovog člana donosi se zaključak. Protiv zaključka kojim se udaljava stranka koja nema punomoćnika ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan moţe se izjaviti posebna ţalba.

Ĉlan 102.

(1) Ko u radnji postupka teţe naruši red ili učini nepristojnost, moţe se, osim udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 50 KM.

(2) Ova kazna ne isključuje krivičnu, prekršajnu ili disciplinsku odgovornost.

(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana moţe biti kaţnjena i osoba koja svojim podneskom grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili sluţbenoj osobi koja vodi postupak.

Ĉlan 103.

(1) Novčane kazne, zbog radnji predviĎenih u članu 102. stav 1. ovog zakona, izriče sluţbena osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviĎenih u članu 102. stav 3. - organ koji vodi postupak.

(2) Protiv zaključka o kazni moţe se izjaviti posebna ţalba. Ţalba protiv zaključka o novčanoj kazni zbog narušavanja reda ne odgaĎa izvršenje te kazne.

IX - TROŠKOVI POSTUPKA

1. Troškovi organa i stranaka

Ĉlan 104.

(1) Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni troškovi sluţbenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviĎaj, oglase i sl., a koji su nastali provoĎenjem postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je postupak vodio.

(2) Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, duţna je snositi te troškove.

(3) Kad je postupak koji je pokrenut po sluţbenoj duţnosti okončan povoljno po stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.

Ĉlan 105.

(1) Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane postupkom, kao što su

troškovi dolaţenja, gubljenja vremena, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.

(2) Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, duţna je protivnoj stranci nadoknaditi opravdane troškove koji su toj stranci nastali učestvovanjem u postupku. Ako je u takvom slučaju koja od stranaka djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je duţna nadoknaditi protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka, koja je obiješću prouzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku, duţna je toj stranci te troškove nadoknaditi.

(3) Troškovi za pravno zastupanje nadoknaĎuju se samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nuţno i opravdano.

(4) Zahtjev za nadoknadu troškova, prema odredbama st. 2. i 3. ovog člana, mora biti stavljen prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak moţe o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na nadoknadu troškova. Sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je na ovo blagovremeno upozoriti stranku.

(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen poravnanjem, ako u poravnanju nije drugačije odreĎeno.

(6) Troškovi stranke i druge osobe u postupku prouzrokovane postupkom pokrenutim po sluţbenoj duţnosti ili u javnom interesu, a koje stranka, odnosno druga osoba u postupku nije izazvala svojim ponašanjem, snosi organ koji je pokrenuo postupak.

Ĉlan 106.

Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršilac. Ako se ovi troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje provedeno.

Ĉlan 107.

Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se moţe predvidjeti da će izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviĎajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak moţe zaključkom odrediti da stranka unaprijed poloţi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne poloţi taj iznos u odreĎenom roku, organ moţe odustati od izvoĎenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produţenje postupka mora nastaviti zbog javnog interesa.

Ĉlan 108.

(1) U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje odreĎuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju isplatiti.

(2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj ko snosi troškove biti duţan nadoknaditi troškove drugoj stranci (član 105. st. 2. i 3.).

(3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se izmeĎu njih razdijeliti na jednake dijelove, odnosno u odgovarajućoj razmjeri.

(4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o troškovima donijeti poseban zaključak.

Ĉlan 109.

(1) Svjedoci, vještaci, tumači (prevodioci) i sluţbene osobe imaju pravo na nadoknadu troškova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu radi izvršenja tih radnji, s tim da tim osobama pripada i nadoknada izgubljene zarade, ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu na osnovu radnog odnosa u organu vlasti ili pravnoj osobi ili drugoj osobi, odnosno instituciji u kojima su zaposlene.

Osim nadoknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.

(2) Zahtjev za nadoknadu, odnosno nagradu duţni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevoĎenju), odnosno davanju vještakovog mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je na ovo upozoriti svjedoka, vještaka ili tumača (prevodioca).

(3) Iznos nadoknada utvrĎuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak, odreĎujući ko je duţan da ih plati i u kom roku. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna ţalba. Ovaj zaključak predstavlja osnov za izvršenje.

Ĉlan 110.

(1) Nadoknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih nadoknada i nagrada, kao i oslobaĎenje od plaćanja troškova, reguliraju se propisom Vijeća ministara.

(2) U pogledu nadoknade sluţbenim osobama, vaţe propisi o nadoknadama za sluţbene osobe koje utvrde organi iz stava 1. ovog člana.

2. OslobaĊanje od plaćanja troškova

Ĉlan 111.

(1) Organ koji vodi postupak moţe osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti ili djelimično, ako naĎe da ona ne moţe podnijeti troškove bez štete po nuţno svoje i izdrţavanje porodice. Organ donosi zaključak o tome po prijedlogu stranke, na osnovu uvjerenja o njenom imovnom stanju.

(2) OslobaĎanje od snošenja troškova odnosi se na oslobaĎanje od taksi, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi sluţbenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviĎaj, oglase i sl., kao i na oslobaĎanje od polaganja osiguranja za troškove.

(3) Strani drţavljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uslovom reciprociteta. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadleţan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine. Za traţenje objašnjenja vaţi odredba člana 34. stav 4. ovog zakona.

Ĉlan 112.

Organ koji vodi postupak moţe u toku postupka ukinuti zaključak o oslobaĎanju od snošenja troškova, ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila osloboĎena snošenja troškova.

Ĉlan 113.

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobaĎanje snošenja troškova, kao i protiv zaključka iz člana 112. ovog zakona, stranka moţe izjaviti posebnu ţalbu.

DRUGI DIO - PRVOSTEPENI POSTUPAK X - POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

1. Pokretanje postupka

Ĉlan 114.

Upravni postupak pokreće nadleţni organ po sluţbenoj duţnosti ili povodom zahtjeva stranke.

Ĉlan 115.

(1) Nadleţni organ pokrenut će postupak po sluţbenoj duţnosti kad to odreĎuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa, pokrenuti upravni postupak.

(2) Pri pokretanju upravnog postupka po sluţbenoj duţnosti nadleţni organ uzima u obzir i eventualne predstavke graĎana i pravnih osoba i upozorenje organa.

Ĉlan 116.

(1) Upravni postupak pokrenut je čim je nadleţni organ izvršio ma koju radnju radi voĎenja postupka.

(2) Ako nadleţni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke naĎe da po vaţećim propisima nema uslova za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna ţalba.

Ĉlan 117.

U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i voĎenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadleţni organ moţe pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.

2. Spajanje stvari u jedan postupak

Ĉlan 118.

(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadleţan, moţe se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka.

(2) Pod istim uslovima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.

(3) O voĎenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadleţni organ donijet će poseban zaključak, protiv koga se moţe izjaviti ţalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Ĉlan 119.

Nadleţni organ moţe javnim saopćenjem pokrenuti upravni postupak prema većem broju osoba koje organu nisu poznate ili se ne mogu odrediti, a koje u postupku mogu imati poloţaj stranke, ako je riječ o bitno istom zahtjevu prema svim tim osobama.

Ĉlan 120.

(1) Kad se u smislu člana 122. ovog zakona vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim saopćenjem u smislu člana 119. ovog zakona, svaka stranka istupa u postupku samostalno.

(2) U zaključcima kojima se u takvom postupku preduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drugačije propisano.

3. Izmjena zahtjeva

Ĉlan 121.

(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka moţe do donošenja rješenja u prvom stepenu proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.

(2) Kada sluţbeno lice utvrdi da ne postoje uslovi iz stava (1) ovog člana, donijet će zaključak kojim će odbaciti zahtjev stranke.

(3) Protiv zaključka iz stava (2) ovog člana moţe se izjaviti posebna ţalba u skladu s članom 212. stav (1) ovog zakona.

4. Odustajanje od zahtjeva

Ĉlan 122.

(1) Stranka moţe odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.

(2) Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima.

(3) Ako je daljnje voĎenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadleţni organ produţit će voĎenje postupka.

(4) Kad je postupak pokrenut po sluţbenoj duţnosti, organ moţe obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, postupak će se nastaviti, ako stranka to zahtijeva.

(5) Protiv zaključka, kojim se obustavlja postupak, dopuštena je posebna ţalba.

Ĉlan 123.

(1) Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave u pisanoj formi koju daje organu koji vodi postupak, usmeno na zapisnik ili elektronskim putem. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka moţe opozvati svoje odustajanje od zahtjeva.

(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke moţe se smatrati njenim odustajanjem od zahtjeva samo kad je to zakonom odreĎeno.

(3) Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za ţalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelimično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije izjavljene ţalbe, a prije nego što joj je dostavljano rješenje doneseno povodom ţalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo djelimično, ako je stranka u cijelosti odustala od svog zahtjeva.

Ĉlan 124.

Stranka koja je odustala od zahtjeva duţna je snositi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije odreĎeno.

5. Poravnanje

Ĉlan 125.

(1) Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, sluţbena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama.

(2) Poravnanje mora biti uvijek jasno i odreĎeno, i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Sluţbena osoba koja vodi postupak mora na to paziti po sluţbenoj duţnosti. Ako se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi poravnanje i o tome će donijeti poseban zaključak.

(3) Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke poslije pročitanog zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik. Ovjeren prepis zapisnika predat će se strankama ako ga traţe.

(4) Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku.

(5) Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će prema potrebi postupak obustaviti u cijelosti ili djelimično.

(6) Ako zaključak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa zaključenim poravnanjem, protiv zaključka je dopuštena posebna ţalba.

XI - POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

A. OPĆA NAČELA

1. Zajedniĉke odredbe

Ĉlan 126.

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese o čemu se stara sluţbena osoba koja vodi postupak.

(2) Ovo se moţe izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

Ĉlan 127.

(1) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrĎene.

(2) Sluţbena osoba koja vodi postupak naredit će po sluţbenoj duţnosti izvoĎenje svakog dokaza ako naĎe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari.

(3) Sluţbena osoba koja vodi postupak obavezna je pribaviti po sluţbenoj duţnosti podatke o

činjenicama o kojima sluţbenu evidenciju vodi organ nadleţan za rješavanje. Na isti način postupit će sluţbena osoba u pogledu činjenica o kojima sluţbenu evidenciju vodi drugi organ, odnosno

preduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba.

Ĉlan 128.

(1) Činjenično stanje, na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je duţna iznijeti tačno, istinito i odreĎeno.

(2) Ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je duţna za svoje navode ponuditi dokaze i, po mogućnosti, podnijeti ih. Ako sama stranka tako ne postupi, sluţbena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće traţiti da pribavi i podnese dokaze koje brţe i lakše moţe pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu duţni izdavati u skladu sa članom 163. ovog zakona.

(3) Ako stranka nije u naknadno odreĎenom roku podnijela dokaze, organ ne moţe zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 62. stav 2.), nego je duţan nastaviti postupak i, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješiti upravnu stvar.

Ĉlan 129.

(1) Stranka u toku postupka daje izjavu, po pravilu, usmeno, a moţe je dati i pismeno.

(2) Kad je riječ o sloţenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe naloţiti stranci da podnese pismenu izjavu, odreĎujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i stranka ima pravo traţiti da joj se dopusti davanje pismene izjave.

(3) Ako je stranci naloţeno ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne moţe joj se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.

Ĉlan 130.

Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije učestvovala u postupku kao stranka, pa zahtijeva da učestvuje u postupku kao stranka, sluţbena osoba koja vodi postupak ispitat će njeno pravo da bude stranka i o tome će donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je posebna ţalba.

Ĉlan 131.

Sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je, po potrebi, upozoriti stranku na njena prava u postupku i ukazati joj na pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.

Pripremni postupak

Ĉlan 131a.

(1) Pripremni postupak odreĎuje organ koji vodi postupak ako se odrţava usmena rasprava, odnosno uviĎaj.

(2) Organ koji vodi postupak mora, najkasnije sedam dana prije odrţavanja pripremnog postupka, pozvati stranke i druga lica ako smatra da je njihovo prisustvo potrebno. Zajedno s pozivom, organ šalje podnesak stranci koji je osnov za odreĎivanje pripremnog postupka, a u pozivu odreĎuje dan, mjesto i vrijeme odrţavanja pripremnog postupka.

(3) Ako je organ počeo postupak po sluţbenoj duţnosti, u pozivu će biti navedeno koja će procesna radnja biti obavljena na pripremnom postupku.

(4) Organ će pozvana lica u pozivu upozoriti na zakonske posljedice neopravdanog izostanka.

(5) Pripremni postupak se, u pravilu, odrţava u sjedištu organa koji vodi postupak.

(6) Organ moţe odrediti i drugo mjesto za odrţavanje pripremnog postupka, ako je to ekonomičnije. (7) Protiv zaključka iz stava (6) ovog člana nije dozvoljena ţalba.

(8) Organ moţe odgoditi pripremni postupak na svoju inicijativu ili na zahtjev stranke, ako za to postoje opravdani razlozi.

(9) Protiv zaključka o dozvoli ili zabrani odgaĎanja pripremnog postupka nije dozvoljena ţalba.

2. Skraćeni postupak

Ĉlan 132.

(1) Organ moţe po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:

1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se moţe utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje moţe utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

2) ako se stanje stvari moţe utvrditi na osnovu sluţbenih podataka kojima organ raspolaţe, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;

3) u slučaju kad je propisom predviĎeno da se stvar moţe riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrĎuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

4) kad je riječ o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgaĎati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrĎene ili bar učinjene vjerovatnim.

3. Poseban ispitni postupak

Ĉlan 133.

(1) Poseban ispitni postupak provodi se kad je to potrebno radi utvrĎivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja mogućnosti strankama da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) Tok ispitnog postupka odreĎuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, sluţbena osoba koja vodi postupak, pridrţavajući se odredbi ovog zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj je riječ.

(3) U ovim granicama sluţbena osoba koja vodi postupak naročito: odreĎuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje nareĎenja za njihovo izvršenje; odreĎuje red kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti, ako oni nisu propisani zakonom; odreĎuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo odrţavanje; odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstivma, i odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

(4) Sluţbena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cijeli predmet.

Ĉlan 134.

(1) Stranka ima pravo učestvovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, dati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a sluţbena osoba obavezna je to omogućiti.

(2) Stranka moţe iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slaţu s njenim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije odrţane usmene rasprave, duţna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je pruţiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuĎenim dokazima, da učestvuje u izvoĎenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko sluţbene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvoĎenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadleţni organ ne moţe donijeti rješenje prije nego što stranci pruţi mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

4. Prethodno pitanje

Ĉlan 135.

(1) Ako organ koji vodi postupak naiĎe na pitanje bez čijeg se rješenja ne moţe riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadleţan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on moţe, pod uslovima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadleţni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna ţalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuţeni proglašen krivim.

Ĉlan 136.

(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrĎivanje očinstva, ili kad je to zakonom odreĎeno.

(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje.

Ĉlan 137.

U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po članu 136. stav 2. ovog zakona, organ koji vodi postupak moţe sam uzeti u pretres prethodno pitanje i raspraviti ga kao sastavni dio stvari, i na toj osnovi riješiti samu stvar.

Ĉlan 138.

(1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u pretres u smislu člana 137. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji se moţe voditi samo po sluţbenoj duţnosti još nije pokrenut kod nadleţnog organa, on će traţiti da nadleţni organ pokrene postupak o tom pitanju.

(2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke, organ koji vodi upravni postupak moţe zaključkom naloţiti jednoj od stranaka da radi rješenja prethodnog pitanja traţi od nadleţnog organa pokretanje postupka, odreĎujući joj rok u kom je duţna to učiniti, i da mu o podnesenom traţenju podnese dokaz. Pritom će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traţenje pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana konačnosti zaključka.

(3) Ako stranka ne podnese u odreĎenom roku dokaz da je od nadleţnog organa traţila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustavit će postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.

(4) Protiv zaključka donesenog po stavu 2. ovog člana dopuštena je posebna ţalba.

Ĉlan 139.

(1) Postupak, prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadleţnog organa, nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

(2) Postupak se moţe nastaviti po sluţbenoj duţnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod nadleţnog organa, osim u slučaju iz stava 1. člana 136. ovog zakona.

Prekid postupka

Ĉlan 139a.

(1) Postupak se prekida ako:

1) stranka umre, a prava i obaveze, odnosno pravni interes o kojem se odlučivalo u postupku moţe preći na pravne nasljednike. U tom slučaju organ obavještava moguće pravne nasljednike o mogućnosti uključenja u postupak i dostavlja im zaključak o prekidu postupka;

2) stranka izgubi poslovnu sposobnost, a u postupku nema opunomoćenika ili joj organ ne odredi privremenog zastupnika. U tom slučaju organ dostavlja zaključak o prekidu postupka centru za socijalni rad;

3) zakonski zastupnik stranke umre ili izgubi poslovnu sposobnost, a stranka nema opunomoćenika, odnosno zakonskog zastupnika ili joj nije postavljen privremeni zastupnik. U tom slučaju organ dostavlja zaključak o prekidu postupka centru za socijalni rad, a ako se radi o pravnom licu, zaključak se dostavlja organu koji ima pravo odreĎivanja zakonskog zastupnika;

4) organ koji vodi postupak odluči da o prethodnom pitanju neće odlučivati sam, odnosno ako po zakonu ne moţe sam rješavati prethodno pitanje;

5) su za stranku nastupile pravne posljedice stečajnog postupka, i u tom slučaju zaključak se dostavlja stečajnom duţniku;

6) je lice uloţilo ţalbu protiv zaključka kojim se ne priznaje poloţaj stranke ili zainteresiranog lica. (2) Prekid postupka traje dok traju razlozi iz stava (1) ovog člana, i to za razloge:

1) iz tačke 1) - dok se pravni nasljednik ne uključi u postupak;

2) iz tač. 2) i 3) - dok stranka ne odredi zakonskog zastupnika;

3) iz tačke 4) - dok prethodno pitanje nije konačno, odnosno pravosnaţno riješeno;

4) iz tačke 5) - dok se stečajni upravnik kao zakonski zastupnik stranke ne uključi u postupak;

5) iz tačke 6) - dok se o ţalbi na zaključak ne odluči pravosnaţnim rješenjem.

(3) Prekidom postupka prestaju teći svi rokovi odreĎeni za procesne radnje. U vrijeme prekida ne teče rok za izdavanje rješenja iz člana 208. stav (1), odnosno iz člana 235. stav (1) ovog zakona.

(4) Protiv zaključka kojim se prekida postupak dozvoljena je ţalba, koja ne zadrţava izvršenje zaključka.

5. Usmena rasprava

Ĉlan 140.

Sluţbena osoba koja vodi postupak odreĎuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili

2) kad se ima izvršiti uviĎaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Ĉlan 141.

(1) Usmena rasprava je javna.(2) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio:

1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,

2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,

3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici,

4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju sluţbenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.

(3) Prijedlog za isključenje javnosti moţe staviti i zainteresirana osoba.

(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazloţen i javno objavljen. (5) Pri saopćavanju rješenja javnost se ne moţe isključiti.

Ĉlan 142.

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače.

(2) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine sluţbene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu sluţbu, odnosno naučni rad. Sluţbena osoba koja vodi postupak upozorit će ove osobe da su duţne čuvati kao tajnu ono što budu na raspravi saznale.

Ĉlan 143.

(1) Organ koji vodi postupak duţan je preduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odgaĎanja.

(2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju doĎu na vrijeme i bez vanrednih troškova. Pozvanim osobama ostavit će se, po pravilu, osam dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.

Ĉlan 144.

Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno izvršiti uvid u odreĎene planove, spise ili druge predmete, ove predmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s odreĎivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme i mjesto, kad i gdje se oni mogu razgledati.

Ĉlan 145.

(1) Organ koji vodi postupak duţan je da i javno objavi odreĎivanje usmene rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to nalaţu drugi slični razlozi.

(2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrţi sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu doĎe svako ko smatra da se stvar tiče njegovih pravno zaštićenih interesa. Ova se objava saopćava na način propisan u članu 85. ovog zakona.

Ĉlan 146.

Usmena rasprava odrţat će se, po pravilu, u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviĎaj u mjestu van sjedišta tog organa, usmena rasprava moţe se odrţati na mjestu uviĎaja. Organ koji vodi postupak moţe odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova i zbog temeljitijeg, brţeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.

Ĉlan 147.

(1) Sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je na početku usmene rasprave utvrditi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne, provjeriti da li su im pozivi uredno dostavljeni.

(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrĎeno da joj je poziv pravilno dostavljen, sluţbena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.

(3) Ako na usmenu raspravu ne doĎe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari moţe se pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla, sluţbena osoba koja vodi postupak obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna ţalba. Ako se ne moţe pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev, ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po sluţbenoj duţnosti, sluţbena osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe ili će je odgoditi.

(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno pozvana, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe provesti raspravu i bez nje, a moţe na njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

Ĉlan 148.

(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same rasprave primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema primjedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi, organ koji rješava o stvari cijenit će tu primjedbu, ako ona moţe imati uticaj na rješavanje stvari, i ako nije data poslije rasprave da bi se odugovlačio postupak.

(2) Ako stranka koja je pozvana javnim saopćenjem poziva nije došla na raspravu, a primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi poslije rasprave, ove primjedbe uzet će se u obzir pod uslovom iz stava 1. ovog člana.

Ĉlan 149.

(1) Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka.

(2) Ako se predmet ne moţe pretresti na jednoj raspravi, sluţbena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj nastavak sluţbena osoba preduzet će sve mjere koje su propisane za odreĎivanje usmene rasprave, a prisutnim osobama moţe ih usmeno saopćiti, kao i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Pri nastavku usmene rasprave sluţbena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.

(3) Za izvoĎenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo odreĎivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.

B. DOKAZIVANJE

1. Opće odredbe

Ĉlan 150.

(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrĎuju se dokazima.

(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrĎivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviĎaj i drugo.

Ĉlan 151.

(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje sluţbena osoba koja vodi postupak, zavisno od toga da li ta činjenica moţe imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.

(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

(3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 152.

Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo ili povezano s nesrazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.

Ĉlan 153.

Kad je propisom predviĎeno da se stvar moţe riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrĎuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene vjerovatnim), ne moraju se izvoditi posebni dokazi radi utvrĎivanja tih činjenica predviĎeni odredbama ovog zakona o izvoĎenju dokaza.

Ĉlan 154.

(1) Ako organu koji rješava nije poznato pravo koje vaţi u stranoj drţavi, moţe se obavijestiti o tome kod organa uprave Bosne i Hercegovine nadleţnog za inozemne poslove.

(2) Organ koji rješava o stvari moţe od stranke zatraţiti da podnese javnu ispravu koju je izdao nadleţni inozemni organ kojom se potvrĎuje koje pravo vaţi u stranoj drţavi. Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno ovakvoj javnoj ispravi, ako meĎunarodnim ugovorom nije drugačije predviĎeno.

2. Isprave

Ĉlan 155.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje nadleţnosti, a koja moţe biti prilagoĎena elektronskoj obradi podataka, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala institucija koja ima javna ovlaštenja (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrĎuje ili odreĎuje.

(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije, izjednačava se s ispravom iz stava 1. ovog člana, ako je takvu mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije izdao organ u granicama svoje nadleţnosti, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije činjenice neistinito potvrĎene ili da je sama isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena.

(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna originalu.

Ĉlan 156.

Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, sluţbena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

Ĉlan 157.

(1) Isprave koje sluţe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja sluţbena osoba koja vodi postupak.

Stranka podnosi ispravu u originalu, mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije ili u ovjerenom prijepisu ili ovjerenoj fotokopiji, a moţe je podnijeti i u prostom prijepisu. Kad stranka podnese ispravu u ovjerenom prijepisu, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe traţiti da stranka pokaţe originalnu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom prijepisu, sluţbena osoba utvrdit će da li je prost prijepis vjeran originalu. Mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije koju je na propisan način izdao organ u granicama svoje nadleţnosti ili institucija koja ima javna ovlaštenja, ima za rješavanje stvari o kojoj se vodi upravni postupak dokaznu vrijednost originalne isprave, u smislu člana 155. stav 1. ovog zakona.

(2) Ako je neke činjenice ili okolnosti organ koji je za to bio nadleţan već utvrdio ili su posvjedočene u javnoj ispravi (kao lična karta, izvod iz matične knjige i dr.), organ koji vodi postupak uzet će ove činjenice i okolnosti za dokazane. Kad je u pitanju sticanje ili gubljenje prava, a postoji vjerovatnoća da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na osnovu posebnih propisa treba posebno dokazati, sluţbena osoba traţit će da stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.

Ĉlan 158.

(1) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese, ako njom raspolaţe ili ako je moţe pribaviti.

(2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je podnese ili pokaţe, sluţbena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaţe ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti.

(3) Ako stranka koja je pozvana da podnese, odnosno pokaţe ispravu ne postupi po pozivu, sluţbena osoba koja vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.

Ĉlan 159.

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije koja ima javna ovlaštenja, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po sluţbenoj duţnosti. Ti organi i institucije duţni su postupiti po traţenju nadleţnog organa.

Ĉlan 160.

(1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaţe, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaţe ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.

(2) Treća osoba moţe uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga, kao i svjedok svjedočenje.

(3) Protiv treće osobe koja, bez opravdanog razloga, odbije pokazati ispravu postupit će se kao protiv onoga koji odbije da svjedoči.

(4) Protiv zaključka kojim mu se nareĎuje pokazivanje isprave, kao i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo ţalbe, koja odgaĎa izvršenje zaključka.

(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe duţna je nadoknaditi troškove koje je ta osoba imala u vezi s pokazivanjem isprave.

Ĉlan 161.

(1) U skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, stranka ima pravo podnositi isprave na jeziku iz člana 18. ovog zakona.

(2) Isprave koje su izdate na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prijevodu, ako je to potrebno.

(3) Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u drţavi u kojoj su izdate vaţe kao javne isprave, imaju pod uslovom reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

3. Uvjerenja

Ĉlan 162.

(1) Organi uprave Bosne i Hercegovne duţni su izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (cetifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode sluţbenu evidenciju.

(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javna ovlaštenja, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje, u skladu sa zakonom, obavljaju.

(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi sluţbena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima sluţbene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.

(4) Pod sluţbenom evidencijom podrazumijeva se evidencija ustanovljena zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja.

(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi sluţbena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka zatraţila izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet dana, ako propisom iz stava 4. ovog člana, kojim je ustanovljena sluţbena evidencija, nije drugačije odreĎeno.

(6) Ako organi, odnosno institucije iz st. 1. i 2. ovog člana odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave duţni su o tome donijeti posebno rješenje. Ako u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.

(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaţe, smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu s podacima iz sluţbene evidencije, moţe zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno institucija duţna je donijeti posebno rješenje, ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvjerenje ili druga ispravu. I u tom slučaju vaţi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen.

Ĉlan 163.

(1) Organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja duţni su izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode sluţbenu evidenciju, ako je to zakonom odreĎeno. U tom slučaju činjenice se utvrĎuju voĎenjem postupka propisanog odredbama ovog zakona.

(2) Uvjerenje, odnosno druga isprava izdata na način predviĎen u stavu 1. ovog člana, ne vezuje organ kome je podnesena kao dokaz i koji treba da rješava o stvari. Ako organ ne prihvati to uvjerenje, odnosno drugu ispravu kao dokaz, on će sam pristupiti utvrĎivanju činjenica navedenih u uvjerenju.

(3) Uvjerenje, odnosno druga isprava stranci se izdaje, odnosno rješenje o odbijanju zahtjeva donosi i stranci dostavlja u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne postupi, smatra se da je zahtjev stranke odbijen.

4. Svjedoci

Ĉlan 164.

(1) Svjedok moţe biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna opaziti činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju to svoje opaţanje saopćiti.

(2) Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu sluţbene osobe ne moţe biti svjedok.

(3) Kada je svjedok maloljetno lice, saslušat će se uz prisutnost zakonskog zastupnika

Ĉlan 165.

Svaka osoba koja se kao svjedok poziva duţna je da se odazove pozivu, a i da svjedoči, ako ovim zakonom nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 166.

Ne moţe se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila duţnost čuvanja sluţbene, drţavne ili vojne tajne, dok je nadleţni organ ne oslobodi te duţnosti.

Ĉlan 167.

(1) Svjedok moţe uskratiti vjedočenje:

1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izloţio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju, njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staratelja ili starinika, usvojitelja ili usvojenika;

2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi obavezu da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili naučnu tajnu;

3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;

4) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku, kao vjerskom ispovjedniku.

(2) Svjedok se moţe osloboditi duţnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese vaţne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge učiniti vjerovatnim.

(3) Svjedok ne moţe zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim pitanjem preduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj onoj radnji o kojoj je na osnovu posebnih propisa duţan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

Ĉlan 168.

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva onih svjedoka koji će se kasnije saslušati.

(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole sluţbene osobe koja vodi postupak.

(3) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe već saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slaţu moţe suočiti.

Ĉlan 169.

(1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je duţan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da moţe na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja laţnog iskaza.

(2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći lični podaci ovim redom: ime i prezime, zanimanje, mjesto boravka, mjesto roĎenja, godine ţivota i bračno stanje. Ako je potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a lično o njegovim srodničkim odnosima prema strankama.

(3) Sluţbena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja moţe uskratiti svjedočenje.

(4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozivat će se da iznese šta mu je o tome poznato.

(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti.

(6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.

Ĉlan 170.

(1) Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko tumača (prevodioca).

(2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne moţe izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom moţe sporazumjeti.

Ĉlan 171.

(1) Pošto sasluša svjedoka, sluţbena osoba koja vodi postupak moţe odlučiti da svjedok poloţi

zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati svjedok koji je maloljetan ili koji ne moţe dovoljno da shvati značaj zakletve.

(2) Zakletva se polaţe usmeno izgovaranjem ovih riječi: "Zaklinjem se da sam o svemu o čemu sam ovdje pitan govorio istinu i da ništa što o ovoj stvari znam nisam prećutao".

(3) Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati zaklinju se na taj način što potpisuju tekst zakletve, a gluhi svjedoci pročitat će tekst zakletve. Ako nijemi ili gluhi svjedoci ne znaju čitati ni pisati, zaklet će se preko tumača.

Ĉlan 172.

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne doĎe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak moţe narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovoĎenja, a moţe ga i kazniti novčano do 50 KM.

(2) Ako svjedok doĎe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči i ako je upozoren na posljedice odbijanja, moţe se kazniti novčano do 50 KM, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, moţe se još jedanput kazniti do 50 KM. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi sluţbena osoba koja vodi postupak u saglasnosti sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, sluţbena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno pristane da svjedoči, sluţbena osoba moţe poništiti zaključak o kazni.

(4) Sluţbena osoba koja vodi postupak moţe odlučiti da svjedok nadoknadi troškove koje je prouzrokovala svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.

(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni, donesenog na osnovu st. 1., 2. i 4. ovog člana, dopuštena je posebna ţalba.

5. Izjava stranke

Ĉlan 173.

(1) Ako za utvrĎivanje odreĎene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se ona ne moţe utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrĎivanje te činjenice moţe se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke. Izjava stranke moţe se uzeti kao dokazno sredstvo i u stvarima malog značaja ako bi se odreĎena činjenica imala utvrĎivati saslušanjem svjedoka koji ţivi u mjestu udaljenom od sjedišta organa, ili bi inače, usljed pribavljanja drugih dokaza, bilo oteţano ostvarivanje prava stranke. Izjava se unosi u zapisnik.

(2) Zakonom se moţe propisati da se i u slučajevima, osim onih iz stava 1. ovog člana, odreĎene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.

(3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanom u članu 10. ovog zakona.

(4) Prije uzimanja izjave stranke, sluţbena osoba koja vodi postupak duţna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje laţne izjave.

6. Vještaci

Ĉlan 174.

Kad je za utvrĎivanje ili ocjenu neke činjenice vaţne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaţe sluţbena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.

Ĉlan 175.

(1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nesrazmjerno skupo prema značaju ili vrijednosti predmeta, stvar će se riješiti na osnovu drugih dokaznih sredstava.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, vještačenje će se izvršiti ako stranka to zahtijeva i pristane da snosi troškove.

Ĉlan 176.

(1) Radi izvoĎenja dokaza vještačenjem, sluţbena osoba koja vodi postupak odreĎuje, po sluţbenoj duţnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje sloţeno, moţe odrediti dva ili više vještaka.

(2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviĎeno propisima.

(3) Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka.

(4) Za vještaka se ne moţe odrediti osoba koja ne moţe biti svjedok.

Ĉlan 177.

(1) Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti duţnosti vještaka, osim ako ga sluţbena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično.

(2) OslobaĎanje od duţnosti vještačenja moţe traţiti i rukovodilac organa ili pravne osobe gdje je vještak zaposlen, ako postoje opravdani razlozi.

Ĉlan 178.

(1) Vještak moţe uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje.

(2) Osobe zaposlene u organu bit će osloboĎene duţnosti vještačenja kad je posebnim propisom predviĎeno njihovo oslobaĎanje od te duţnosti.

Ĉlan 179.

(1) U pogledu izuzeća vještaka, na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe ovog zakona, o izuzeću sluţbenih osoba.

(2) Stranka moţe traţiti izuzeće vještaka i ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje.

(3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom sluţbena osoba koja vodi postupak.

Ĉlan 180.

(1) Prije početka vještačenja, vještaka treba upozoriti da je duţan da predmet vještačenja briţljivo razmotri i u svom pismenom nalazu tačno navede što zapazi i naĎe, kao i da svoje obrazloţeno stručno mišljenje iznese nepristrasno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

(2) Sluţbena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku predmet koji ovaj ima da razmotri.

(3) Kad vještak izloţi svoj nalaz i mišljenje, sluţbena osoba koja vodi postupak, kao i stranke, mogu mu postavljati pitanja i traţiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daju se pismeno.

(4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe člana 169. ovog zakona.

(5) Vještak ne polaţe zakletvu.

Ĉlan 181.

(1) Vještaku se moţe naloţiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju moţe se traţiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloţi svoj pismeni nalaz i mišljenje.

(2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Ako se ne slaţu, svaki će od njih odvojeno izloţiti svoj nalaz i mišljenje.

Ĉlan 182.

(1) Ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloţeno, ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušavanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima, a moţe se zatraţiti i mišljenje neke naučne ili stručne ustanove.

(2) Mišljenje naučne ili stručne ustanove moţe se traţiti onda kad se zbog sloţenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize moţe opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.

Ĉlan 183.

(1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne doĎe, a izostanak ne opravda, ili doĎe ali odbije da vještači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje, moţe se kazniti novčano do 50 KM. Ako su usljed neopravdanog izostanka vještaka, njegovog odbijanja da vještači, ili propuštanja da podnose pismeni nalaz i mišljenje, nastali troškovi u postupku, moţe se odrediti da te troškove snosi vještak.

(2) Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova donosi sluţbena osoba koja vodi postupak u saglasnosti sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa sluţbenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, sluţbena osoba koja vodi postupak, poništit će zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak naknadno pristane da vještači, sluţbena osoba moţe poništiti zaključak o novčanoj kazni.

(4) Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donosenog na osnovu st. 1. ili 2. ovog člana, dopuštena je posebna ţalba.

7. Tumaĉi i prevodioci

Ĉlan 184.

(1) Tumač je osoba koja se odreĎuje radi sporazumijevanja s učesnikom u postupku koji je gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne moţe izvršiti pismenim putem.

(2) Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak, toj osobi odreĎuje se prevodilac koji poznaje jezik te osobe.

(3) U pogledu obaveze odreĎivanja tumača, odnosno prevodioca, oslobaĎanja od te duţnosti, prava uskraćivanja tumačenja, odnosno prevoĎenja, izuzeća i druga pitanja na odgovarajući način primjenjuju se odredbe ovog zakona koje se odnose na vještaka.

8. UviĊaj

Ĉlan 185.

UviĎaj se vrši kad je za utvrĎivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opaţanje sluţbene osobe koja vodi postupak.

Ĉlan 186.

(1) Stranke imaju pravo prisustvovati uviĎaju. Koje će osobe osim stranaka prisustvovati uviĎaju odreĎuje sluţbena osoba koja vodi postupak.

(2) UviĎaj se moţe izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.

Ĉlan 187.

UviĎaj stvari koja se bez teškoće moţe donijeti na mjesto gdje se postupak vodi, izvršit će se na tom mjestu, a inače uviĎaj se vrši na mjestu gdje se stvar nalazi.

Ĉlan 188.

(1) Vlasnik ili drţalac stvari, prostorija ili zemljišta koji se imaju razgledati, ili u kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari uviĎaja, ili preko kojih je potrebno preći, duţan je dopustiti da se uviĎaj izvrši.

(2) Ako vlasnik ili drţalac stvari ne dopusti da se izvrši uviĎaj, na odgovarajući način će se primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja.

(3) Prema vlasniku ili drţaocu stvari koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviĎaj izvrši, mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbije da svjedoči (član 172. st. 2., 3. i 4.).

(4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviĎaja spada u troškove postupka (član 104. stav 1.) i nadoknadit će se vlasniku ili drţaocu stvari. O tome donosi zaključak sluţbena osoba koja vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna ţalba.

Ĉlan 189.

Sluţbena osoba koja rukovodi uviĎajem pazit će da uviĎaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeĎena ničija poslovna, profesionalna, naučna ili umjetnička tajna.

9. Osiguranje dokaza

Ĉlan 190.

(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvoĎenje biti oteţano, moţe se, radi osiguranja dokaza u svakom stadiju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.

(2) Osiguranje dokaza vrši se po sluţbenoj duţnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima pravni interes.

Ĉlan 191.

Za osiguranje dokaza u toku postupka nadleţan je organ koji vodi postupak.

Ĉlan 192.

(1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak.

(2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna ţalba, koja ne prekida tok postupka.

XII - RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje

Ĉlan 193.

(1) Na osnovu činjenica utvrĎenih u postupku, organ nadleţan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on moţe rješavati kad je prisutno više od polovine njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije odreĎena naročita većina.

(3) U pogledu rješavanja upravne stvari od strane Vijeća ministara primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim propisima, koji ureĎuju ta pitanja o kojima rješenje donosi Vijeće ministara, nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 194.

Kad je zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu odreĎeno da o jednoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki od njih duţan je da riješi o toj stvari. Ovi organi sporazumjet će se koji će od njih izdati rješenje, i u tom rješenju mora biti naveden akt drugog organa.

Ĉlan 195.

(1) Kad je u zakonu ili na zakonu zasnovanom na propisu odreĎeno da rješenje donosi jedan organ u saglasnosti s drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i dostavlja ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu, koji moţe dati saglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U tom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i dostavlja ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu, koji moţe dati saglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnima aktom. U tom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.

(3) Odredba stava 2. ovog člana vaţi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.

(4) Kad je zakonom ili drugim propisom odreĎeno da je nadleţni organ duţan prije donošenja rješenja pribaviti mišljenje drugog organa, rješenje se moţe donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.

(5) Organ čija je saglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno za donošenje rješenja, duţan je saglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada mu je zatraţeno, ako posebnim propisima nije odreĎen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili odbija saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadleţni organ moţe donijeti rješenje i bez pribavljene saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije odreĎeno.

Ĉlan 196.

Ako sluţbena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, duţna je podnijeti nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ova sluţbena osoba potpisuje nacrt rješenja.

2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja

Ĉlan 197.

(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Izuzetno, ako je to nuţno, posebnim propisima moţe se predvidjeti da se rješenju moţe dati i drugi naziv.

(2) Rješenje se donosi pismeno. Izuzetno, u slučajevima predviĎenim ovim zakonom, rješenje se moţe donijeti i usmeno.

(3) Pismeno rješenje sadrţi: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloţenje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene sluţbene osobe i pečat organa. U slučajevima predviĎenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona, rješenje ne mora sadrţavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obraĎuje mehanografski, umjesto potpisa, moţe sadrţati faksimil ovlaštene sluţbene osobe.

(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, u skladu s ovim zakonom.

(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prijepisu.

Ĉlan 198.

(1) Uvod rješenja sadrţi: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadleţnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.

(2) Ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz saglasnost, potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima navesti u uvodu, a ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po sluţbenoj duţnosti, to se navodi u uvodu rješenja.

Ĉlan 199.

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2) Dispozitiv mora biti kratak i odreĎen, a kad je potrebno, moţe se podijeliti i na više tačaka.

(3) Dispozitivom se moţe riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, odreĎujući njihov iznos, ko ih je duţan platiti, kome i u kom roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

(4) Ako se rješenjem nalaţe izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

(5) Kad je propisano da ţalba ne odgaĎa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu.

Ĉlan 200.

(1) U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvaţava, obrazloţenje rješenja moţe sadrţavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se moţe izdati i na propisanom obrascu.

(2) U ostalim stvarima obrazloţenje rješenja sadrţi: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrĎeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvaţen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrĎeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako ţalba ne odgaĎa izvršenje rješenja, obrazloţenje sadrţi i pozivanje na propis koji to predviĎa. U obrazloţenju rješenja moraju biti obrazloţeni i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna ţalba.

(3) Kad je nadleţni organ zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, duţan je u obrazloţenju, pored podataka iz stava 2. ovog člana, navesti propis u kojem je predviĎeno rješavanje po slobodnoj ocjeni i izloţiti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi razlozi ne moraju se navesti kad je to u javnom interesu zakonom ili drugim propisom izričito predviĎeno.

(4) Ako je zakonom ili drugim propisom predviĎeno da se u rješenju donesenom po slobodnoj ocjeni ne navode razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja rukovodio, u obrazloţenju rješenja navode se podaci iz stava 2. ovog člana, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne navodi razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio.

Ĉlan 201.

(1) Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja moţe izjaviti ţalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

(2) Kad se protiv rješenja moţe izjaviti ţalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se ţalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom ţalba predaje, s tim da se navede i da se ţalba moţe izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.

(3) Kad se protiv rješenja moţe pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi da se tuţba podnosi Sudu Bosne i Hercegovine, rok za podizanje tuţbe i iznos takse.

(4) Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka moţe postupiti po vaţećim propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu, ne moţe zbog toga imati štetnih posljedica.

(5) Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno, stranka moţe postupiti po vaţećim propisima, a moţe u roku od osam dana traţiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za ţalbu, odnosno tuţbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti ţalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv tog rješenja nema mjesta ţalbi ili da se protiv njega ne moţe pokrenuti upravni spor, rok za ţalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tuţba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela ţalbu nadleţnom organu.

(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti ţalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja moţe ţaliti, pa je izjavila ţalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je ţalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.

(8) Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije obrazloţenja.

Ĉlan 202.

(1) Rješenje potpisuje sluţbena osoba koja je ovlaštena da donosi rješenje (član 29).

(2) Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedavajući, ako ovim zakonom ili posebnim propisom nije drugačije odreĎeno.

(3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prijepis rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izraĎuje u skladu s tim zaključkom, i ovjeren prijepis takvog rješenja izdaje se strankama.

Ĉlan 203.

(1) Kada se u istom postupku odlučuje o stvari koja se odnosi na veći broj osoba, moţe se za sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u obrazloţenju rješenja moraju biti izloţeni razlozi koji se na svaku od njih odnose. Ovakvo rješenje mora se dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju predviĎenom u članu 80. ovog zakona.

(2) Ako je riječ o stvari koja se tiče većeg broja osoba koje organu nisu poznate, moţe se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadrţavati takve podatke da se iz njih moţe lako utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (npr. stanovnici ili vlasnici imanja u odreĎenoj ulici ili stanari jedne zgrade i sl.).

Ĉlan 204.

(1) U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se moţe sastojati samo od dispozitiva u obliku sluţbene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako nije drugačije propisano.

(2) Takvo se rješenje, po pravilu, saopćava stranci usmeno, a napismeno joj se mora izdati ako ona to traţi.

(3) Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrţi obrazloţenje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno. Ovakvo rješenje moţe se izdati na propisanom obrascu.

3. Djelimiĉno, dopunsko i privremeno rješenje

Ĉlan 205.

(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više tačaka, a samo su neke od njih dozrele za rješavanje, i kad se pokaţe svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem, nadleţni organ moţe donijeti rješenje samo o tim tačkama (djelimično rješenje).

(2) Djelimično rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i izvršenja, samostalnim rješenjem.

Ĉlan 206.

(1) Ako nadleţni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on moţe, po prijedlogu stranke ili po sluţbenoj duţnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna ţalba.

(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje moţe se donijeti bez ponovnog provoĎenja ispitnog postupka.

(3) Dopunsko rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i izvršenja, samostalnim rješenjem.

Ĉlan 207.

(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno ureĎuju sporna pitanja ili odnosi, rješenje se donosi na osnovu podataka koji postoje u vrijeme njegovog donošenja. U takvom rješenju mora biti izričito naznačeno da je privremeno.

(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadleţni organ moţe uslovljavati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla usljed izvršenja tog rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvaţen.

(3) Rješenjem o glavnoj stvari, koje se donosi nakon okončanja postupka, ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka.

(4) Privremeno rješenje smatra se, u pogledu pravnih lijekova i izvršenja, samostalnim rješenjem.

4. Rok za izdavanje rješenja

Ĉlan 208.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po sluţbenoj duţnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne moţe donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog

pitanja i dr.), nadleţni organ duţan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po sluţbenoj duţnosti, ako posebnim propisom nije odreĎen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po sluţbenoj duţnosti ako je to u interesu stranke, nadleţni organ duţan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije odreĎen kraći rok.

(3) Ako nadleţni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena ţalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti ţalbu nadleţnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

(4) Kad se radi o postupku u slučajevima iz člana 132. ovog zakona, nadleţni organ duţan je rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.

5. Ispravljanje grešaka u rješenju

Ĉlan 209.

(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno sluţbena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, moţe u svako vrijeme ispraviti greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od koga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.

(2) O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilaţe izvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio. Ovjeren prijepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje. Zaključak potpisuje sluţbena osoba koja je potpisala rješenje. Zaključak obavezno sadrţi broj i datum rješenja koje se ispravlja.

(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje, dopuštena je ţalba.

Konaĉnost rješenja

Ĉlan 209a.

Konačno je rješenje koje se više ne moţe pobijati ţalbom. Od nastupanja pravnog djelovanja konačnosti stranka moţe ostvarivati svoja prava, ako zakonom nije drugačije odreĎeno.

Pravosnaţnost rješenja

Ĉlan 209b.

(1) Pravosnaţno je rješenje koje se više ne moţe pobijati u upravnom sporu, odnosno drugom sudskom postupku, a stranka je njime stekla odreĎeno pravo, odnosno pravni interes ili su joj naloţene odreĎene obaveze.

(2) Ako se ţalbom, odnosno tuţbom pobijaju pojedini dijelovi dispozitiva rješenja, oni dijelovi dispozitiva rješenja koji se ne pobijaju i nisu zavisni od drugih dijelova dispozitiva rješenja postaju pravosnaţni ispunjenjem uslova iz stava (1) ovog člana.

(3) Ako se rješenje pobija u upravnom sporu, odnosno drugom sudskom postupku, a sudskom odlukom se ne ukida odnosno poništava, rješenje postaje pravosnaţno od dana pravosnaţnosti sudske odluke, kojom je odlučeno o zakonitosti rješenja.

(4) Pravosnaţno rješenje moguće je poništiti, ukinuti, odnosno promijeniti samo na osnovu vanrednih pravnih sredstava odreĎenih zakonom.

(5) Potvrdu o konačnosti, odnosno pravosnaţnosti rješenja izdaje organ koji vodi postupak, na zahtjev stranke, odnosno drţavnog organa, ako se rješenje izvršava u javnom interesu.

(6) U skladu s ovim zakonom, moguća je ispravka nepravilno izdate potvrde o konačnosti odnosno pravosnaţnosti rješenja.

XIII - ZAKLJUĈAK

Ĉlan 210.

(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.

(2) Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima je ovim zakonom predviĎeno da se donosi zaključak, kao i drugim pitanjima u vezi s provoĎenjem postupka, o kojima se ne odlučuje rješenjem.

Ĉlan 211.

(1) Zaključak donosi sluţbena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim zakonom ili drugim propisima nije drugačije odreĎeno.

(2) Ako se zaključkom nalaţe izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

(3) Zaključak se sačinjava u vidu sluţbene zabilješke u spisu i saopćava zainteresiranim osobama usmeno, a pismeno se izdaje kada se protiv zaključka moţe izjaviti posebna ţalba, ili kad se moţe odmah traţiti izvršenje zaključka.

(4) Zaključak koji se izdaje pismeno sadrţi uvod, dispozitiv, obrazloţenje i pouku o pravnom lijeku.

Ĉlan 212.

(1) Protiv zaključka moţe se izjaviti posebna ţalba samo kad je to zakonom predviĎeno.

(2) Ţalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu, kao i ţalba protiv rješenja.

(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna ţalba mogu zainteresirane osobe pobijati ţalbom protiv rješenja, osim ako je ţalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.

(4) Ţalba ne odgaĎa izvršenje zaključka, osim ako je zakonom ili samim zaključkom drugačije odreĎeno.

TREĆI DIO - PRAVNI LIJEKOVI A. REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

XIV - Ţ A L B A

1. Pravo ţalbe

Ĉlan 213.

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo ţalbe.

(2) Tuţilac, pravobranilac i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti ţalbu protiv rješenja kojim je povrijeĎen zakon u korist pojedinaca ili pravne osobe, a na štetu javnog interesa.

(3) Ţalbu protiv rješenja donesenog u prvom stepenu moţe izjaviti i Ombudsmen BiH, kad u vršenju poslova iz svoje nadleţnosti naĎe da su rješenjem povrijeĎena prava i slobode graĎanina zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i instrumentima navedenim u Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Ĉlan 214.

(1) Pravo ţalbe protiv prvostepenih rješenja organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija koje imaju javna ovlaštenja, ureĎuje se zakonom Bosne i Hercegovine iz odgovarajuće upravne oblasti iz nadleţnosti institucija Bosne i Hercegovine.

(2) Pri odlučivanju o pravu na ţalbu protiv rješenja iz st. 1. ovog člana treba voditi računa da se, po pravilu, protiv svih prvostepenih rješenja predvidi ţalba i da se time osigura princip dvostepenog rješavanja u upravnom postupku, a da se ţalba moţe isključiti samo iz naročito opravdanih razloga. (3) Zakonima iz st. 1. ovog člana odreĎuje se i organ koji će rješavati po ţalbi.

(4) Protiv rješenja domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine donesenog u prvom stepenu ne moţe se izjaviti ţalba.

(5) Ako protiv prvostepenih rješenja iz ovog člana ţalba nije dopuštena, neposredno se moţe pokrenuti upravni spor kod Suda Bosne i Hercegovine.

(6) Ţalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

2. Nadleţnost organa za rješavanje o ţalbi

Ĉlan 215.

(1) O ţalbi protiv prvostepenih rješenja organa uprave Bosne i Hercegovine odlučuje Ţalbeno vijeće pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

(2) O ţalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija Bosne i Hercegovine, koje imaju javna ovlaštenja, koje su osnovane van sjedišta organa uprave i institucija sa zadatkom, da obavljaju odreĎene upravne poslove iz nadleţnosti organa uprave i institucija rješava organ uprave, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, u čijem sastavu se ta organizaciona jedinica nalazi, ako posebnim zakonom nije odreĎen drugi organ.

(3) O ţalbi protiv prvostepenih rješenja institucija, koja imaju javna ovlaštenja, rješava organ uprave BiH u čiju nadleţnost spada ta upravna oblast, ako posebnim zakonom nije odreĎen drugi organ.

Ĉlan 216.

(1) O ţalbi protiv prvostepenog rješenja donesenog na osnovu člana 194. ili 195. ovog zakona, rješava organ koji je nadleţan za rješavanje po ţalbi protiv rješenja organa koji je izdao (član 194), odnosno donio (član 195.) pobijano rješenje, ako posebnim propisom nije odreĎeno da o ţalbi rješava drugi organ. U ovim slučajevima drugostepeni organ moţe samo poništiti pobijano rješenje, a ne moţe ga izmijeniti.

(2) Ako je organ, koji je prema stavu 1. ovog člana imao da rješava o ţalbi, dao saglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o ţalbi rješava organ odreĎen zakonom, a ako takav organ nije odreĎen, protiv ovakvog rješnja moţe se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadleţnog suda.

Ĉlan 217.

(1) O ţalbi protiv prvostepenog rješenja institucije, koja ima javna ovlaštenja, rješava organ odreĎen statutom te institucije, ako zakonom kojim je dato javno ovlaštenje nije propisano da o ţalbi rješava organ uprave, odnosno drugi organ.

(2) Ako za rješavanje o ţalbi nije odreĎen organ u smislu odredbi st. 1. i 2. ovog člana, o ţalbi rješava organ uprave nadleţan za odgovarajuću upravnu oblast.

3. Rok za ţalbu

Ĉlan 218.

(1) Ţalba protiv rješenja podnosi se u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije odreĎeno.

(2) Rok za ţalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.

Ĉlan 219.

(1) U toku roka za ţalbu rješenje se ne moţe izvršiti. Kad je ţalba propisno izjavljena, rješenje se ne moţe izvršiti sve dok se rješenje, koje je doneseno po ţalbi, ne dostavi stranci.

(2) Izuzetno, rješenje se moţe izvršiti u ţalbenom roku, kao i pošto je ţalba izjavljena, ako je to zakonom predviĎeno ili ako bi usljed odgaĎanja izvršenja bila nanesena kojoj stranci šteta koja se ne bi mogla popraviti. U ovom slučaju moţe se traţiti odgovarajuće osiguranje od stranke u čijem se interesu provodi izvršenje i ovim osiguranjem usloviti izvršenje.

Razlozi za pobijanje rješenja ţalbom

Ĉlan 219a.

(1) Rješenje se moţe pobijati ţalbom zbog:

1) povrede pravila postupka;