Print Friendly, PDF & Email

The measure is available in the following languages:

Zakon evangeličko-hrišćanskim crkvama i o reformiranoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije.

 

(Beograd, 16 aprila 1930 godine, Broj 39.340, SNKJ, 12 (1930) 95, vom 28.04.1930)

 

 

§ 1.

Evangelici augsburškog veroispovedanja (luterani) u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavaju dve zasebne, jednu od druge nezavisne evangeličko-hrišćanske crkve augsburškog veroispovedanja Kraljevine Jugoslavije: slovačku i nemačku.

Pripadnici reformovanog veroispovedanja (kalvini) u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavaju zasebnu, reformovanu hrišćansku crkvu Kraljevine Jugoslavije.

Slovačka i nemačka evangelička crkva augsburškog veroispovedanja mogu da obrazuju međusobno Savez evangeličko-hrišćanskih crkava augsburškog veroispovedanja Kraljevine Jugoslavije, za unapređenje zajedničkih crkvenih interesa.

§ 2.

Crkve imenovane u § 1 imaju punu slobodu javnog ispovedanja svoje vere i javno vrše

svoje bogosluženje. One će, svaka svojim crkvenim ustavom, predvideti svoja crkvenoautonomna

tela, vlasti i ustanove, kao i njihovu organizaciju.

§ 3.

Evangeličko-hrišćanske crkve augsburškog veroispovedanja i reformovana hrišćanska

crkva samostalno uređuju sve svoje verske, crkveno-prosvetne, crkveno-dobrotvorne i

ostale kulturne poslove i potrebe, i upravljaju svojom imovinom u smislu svojih osnovnih

crkvenih načela i u granicama državnih zakona, a pod vrhovnim nadzorom države. One

samostalno odlučuju o primanju zadužbina koje su namenjene crkvenim zadacima, i

upravljaju njima pod nadzorom državne zadužbinske vlasti.

Crkvene zadužbine i fondovi mogu se upotrebljavati samo na ono našto su namenjeni.

§ 4.

Evangeličko-hrišćanske crkve augsburškog veroispovedanja i reformovana hrišćanska

crkva, kao i njihova crkveno-autonomna tela, pravna su lica slobodna da vrše sva prava

koja im kao takvima pripadaju, a naročito da stiču i uživaju kako pokretna tako i

nepokretna dobra, prema propisima njihovog crkvenog ustava i u granicama zakona. Isto

važi i za one crkvene ustanove kojima to svojstvo prizna crkveni ustav.

Imovina crkveno-autonomnih tela i ustanova služi samo ciljevima crkve, i ne može se ni

pod kojim vidom od njih oduzimati ni na druge ciljeve upotrebljavati, osim slučaja

eksproprijacije (izvlašćenja), predviđene zakonom.

§ 5.

Evangeličko-hrišćanske crkve augsburškog veroispovedanja i reformovana hrišćanska

crkva samostalno vrše kontrolu svojih prihoda i rashoda, po postupku o crkvenom

računovodstvu, koji će se propisati crkvenim ustavom svake crkve, a podleže, prema

odredbi drugog stava čl. 2 Zakona o Glavnoj kontroli, vrhovnom nadzoru Glavne kontrole,

utoliko što je Glavna kontrola ovlašćena da utrošak prihoda prema ukazanoj potrebi

kontroliše pregledima, bilo na zahtev ministra pravde ili samih crkvenih vlasti.

§ 6.

Materijalna sredstva koja su potrebna crkveno-autonomnim telima i crkvenim ustanovama

za ostvarenje njihovih zadataka podmiruju se:

2

1) iz prihoda njihove imovine,

2) iz crkvenih taksa i prinosa,

3) iz priloga i poklona, kao i iz prihoda zadužbina i fondova i eventualnih razreza na ova

imanja,

4) iz eventualnih priloga političko-upravnih opština,

5) iz stalne državne pomoći i

6) iz crkvenih prireza iz § 8.

Državna pomoć koju će evangeličko-hrišćanske crkve augsburškog veroispovedanja kao i

reformovana hrišćanska crkva u Kraljevini Jugoslaviji primati stalno po državnom budžetu,

utvrdiće se posebnom uredbom, koju donosi ministar pravde u sporazumu sa ministrom

finan-sija, po saslušanju vrhovnih crkvenih vlasti ovih crkava, a na osnovu stvarne potrebe

i dotacije predviđene u državnom budžetu za 1930/31 godinu. Ova će se pomoć isplaćivati

preko vrhovnih crkvenih vlasti ovih crkava srazmerno broju njihovih pripadnika.

Političko-upravne opštine, koje u svome godišnjem budžetu određuju za verske svrhe

stalne pomoći određivaće srazmerno takvu pomoć i crkvenim opštinama evangeličkohrišćanskih

crkava augsburškog veroispovedanja kao i opštinama reformovane hrišćanske

crkve koje se nalaze na njihovom području.

§ 7.

Pripadnici oba pola evangeličko-hrišćanskih crkava augsburškog veroispovedanja kao i

reformovane hrišćanske crkve, koji imaju svoju imovinu ili prihod, kao i oni koji su sposobni

za samostalnu privredu, dužni su plaćati sve vrste crkvenih dažbina i prireza za pokriće

potreba svojih nadležnih crkveno-autonomnih tela i ustanova. Ova obaveza, u koliko to ne

bi bilo crkvenim ustavom drukčije određeno, a na način kako bude tim ustavom uređeno,

važi za ova lica i prema onim crkvenim opštinama njihova veroispovedanja na čijoj teritoriji

oni ne stanuju, ali na njoj imaju svoje dobro ili drže neko imanje pod zakup ili se bave

nekim obrtom, trgovačkim ili industrijskim preduzećem.

§ 8.

Prirez na neposredni porez državni koji plaćaju porezovnici evangeličko-hrišćanskih

crkava augsburškog veroispovedanja kao i reformovane hrišćanske crkve, imaju pravo da

raspišu crkveno-autonomna tela predviđena crkvenim ustavom, svako za svoje potrebe, i

to samo ako prihodi predviđeni u § 6, od tačke 1-5, ne mogu pokriti njihove rashode

predviđene budžetom. Odluku o raspisu ovoga prireza za unapred određeno vreme

donose organi, koji su po crkvenom ustavu za to nadležni. Ova odluka postaje punovažna

kad je odobri ministar finansija u sporazumu sa ministrom pravde. To odobrenje nije

potrebno za prireze do 10% na neposredni državni porez, koji raspisuju crkvene opštine

po zaključku crkveno-opštinskog zbora donetom od pretstavnika crkvene opštine

određenih crkvenim ustavom, koji pretstavljaju 75% poreske snage u opštini. Za takve

odluke potrebno je samo odobrenje crkvene vlasti nadležne po crkvenom ustavu.

§ 9.

Crkvene prireze prikupljaju organi državne poreske administracije, jednovremeno sa

državnim porezom, u svemu po propisima za državne dažbine, ako to crkve zatraže, i

predaju ih u tromesečnim ratama nadležnim crkvenim vlastima.

§ 10.

Svih javnih dažbina oslobođavaju se zgrade namenjene službi božjoj, crkvenim

nadleštvima, crkveno-prosvetnim i dobrotvornim ustanovama; zavodi za crkvene potrebe;

biskupski i župnički domovi; evangelički i reformovani kulturno istorijski spomenici i

dvorišta svih pobrojanih ustanova.

3

§ 11.

Duhovne i crkveno-autonomne vlasti i ustanove jedne i iste crkve mogu da vode prepisku

među sobom, a isto tako i rasprave kao i zapisnike na svojim skupovima, na maternjem

jeziku. Na ovom jeziku mogu da se vode i crkvene matrikule i da se izdaju izvodi iz njih,

uverenja i sve druge isprave, u koliko to nisu javni dokumenti.

Prepiska sa državnim vlastima i izdavanje dokumenata njima namenjenih, kao i prepiska

sa drugim crkvama u državi, vršiće se isključivo na državnom jeziku.

§ 12.

Službena prepiska i amanetna pošta svih crkvenih vlasti i ustanova oslobođava se

plaćanja poštarine i telegrafske takse.

§ 13.

Za izvršenje nadležno izdatih, na zakonu i crkvenim ustavima osnovanih naređenja i

punovažnih odluka i presuda svih crkvenih vlasti i organa sve državne i samoupravne

vlasti daju na zahtev nadležnih crkvenih vlasti svoju administrativnu pomoć.

§ 14.

Evangelički i reformovani crkveni praznici, kada državni i opštinski službenici, vojnici i đaci

tih veroispovedanja imaju odmor u smislu zakona, ovi su:

1) Badnji dan,

2) Božić (dva dana),

3) Nova godina,

4) Veliki Petak,

5) Uskrs (dva dana),

6) Spasov dan,

7) Duhovi (dva dana) i

8) Praznik reformacije (31 oktobra).

§ 15.

Crkveno zakonodavstvo vrši Sinod svake crkve.

§ 16.

Crkvenim ustavom predviđeće se način biranja vrhovnih duhovnih starešina (biskupa

odnosno vrhovnog seniora), vrhovnih svetovnih starešina, kao i drugih duhovnih i crkvenoautonomnih

službenika. Izbor vrhovnih duhovnih starešina potvrđuje se Kraljevim ukazom

na predlog ministra pravde, stavljen u saglasnosti sa pretsednikom Ministarskog saveta, a

izbor vrhovnih svetovnih starešina odobrava ministar pravde.

§ 17.

Duhovnici (sveštenici) crkvenih opština ne mogu biti lica, koja nisu potpuno vešta jeziku

kojim govore članovi crkvene opštine ili barem većina članova opštine, osim ako ga oni

sami kao takvog izaberu i ministar pravde to odobri.

§ 18.

Službeno versko zvanje u crkveno-autonomnoj službi mogu, po dokazanoj potrebi, dobiti i

lica stranog državljanstva, i to samo privremeno, po prethodno dobivenom odobrenju

ministra pravde.

4

§ 19.

Lica koja su osuđena ili pod krivičnom istragom zbog krivičnih dela besčasteće prirode,

kao i ona koja padnu pod stečaj ili starateljstvo, ne mogu biti birana niti vršiti svoju dužnost

u crkveno-autonomnoj službi za vreme trajanja ovih prepreka.

§ 20.

Sve državne vlasti, koje po svojoj nadležnosti pokrenu krivični postupak protiv duhovnih

lica, obavestiće odmah o tome, kao i o konačnom rezultatu istrage nadležnog vrhovnog

duhovnog starešinu.

§ 21.

Duhovnike (sveštenike) u državnim bolnicama, kaznenim i njima sličnim zavodima i drugim

državnim ustanovama postavlja na predlog nadležnog vrhovnog duhovnog starešine

nadležni ministar.

§ 22.

Duhovna lica (sveštenici) evangeličko-hrišćanskih crkava augsburškog veroispovedanja

kao i reformovane hrišćanske crkve, nisu obavezna lično da vrše one javne poslove koji se

prema propisima njihove vere ne slažu sa njihovim činom ni pozivom.

§ 23.

U svim državnim i privatnim školama, evangelička i reformovana verska nastava predaje

se u saglasnosti sa nadležnom crkvenom vlašću, a po odredbama zakona o tim školama.

Nastavne planove i programe za predavanje veronauke propisuje nadležni ministar,

uzimajući u obzir potrebu verskog vaspitanja po predlogu nadležne crkvene vlasti

određene za to crkvenim ustavom svake crkve. Za udžbenike veronauke važiće propisi

Zakona o udžbenicima. Za sve udžbenike daće nadležna za to crkvena vlast svoje

odobrenje u pogledu njihove verske sadržine.

U državnim osnovnim školama veronauku mogu predavati kvalifikovani župnici (parohijski

sveštenici) ili naročiti veroučitelji u smislu propisa Zakona o narodnim školama. Gde, po

zakonu ili inače, nije mogućno da evangeličku odnosno reformovanu veronauku predaje

sveštenik ili naročiti veroučitelj, vrše ovu nastavu učitelji te škole koji su evangeličkog

odnosno reformovanog veroispovedanja.

Veroučitelje duhovna lica u svima narodnim školama postavlja ministar prosvete iz reda

kandidata predloženih od nadležne crkvene vlasti. Veroučitelje u državnim srednjim i

stručnim školama postavlja nadležni ministar između kandidata, koji podnesu odobrenje

nadležne crkvene vlasti da mogu predavati veronauku u srednjim školama. Sve

veroučitelje premešta i razrešava dužnosti nadležni ministar po odredbama školskih zakona

i propisa.

Veroučitelje u svima privatnim školama postavlja i premešta uprava škole po odobrenju

nadležne crkvene vasti. I za ove Veroučitelje važe propisi školskih zakona.

Nadležna crkvena vlast može oduzeti već izdato odobrenje onim veroučiteljima, koji ne

predaju veronauku onako kako propisuje evangeličko odnosno reformovano

veroispovedanje, ili koji, inače, svojim životom i radom ne odgovaraju svojoj veroučiteljskoj

dužnosti.

§ 24.

Sve crkveno-autonomne duhovne škole, u koliko takve budu osnovane, stoje pod upravom

i nadzorom crkvene vlasti. O osnivanju ovih škola rešava crkvenim ustavom određena

crkvena vlast. Ona propisuje za njih nastavni plan i program predavanja i postavlja i razrešava

njihove upravnike. Ministar prosvete daje odobrenje za osnivanje ovih škola i za

5

nastavni plan.

Nadležna crkvena vlast stara se za naročitu spremu nastavnog i vaspitnog osoblja,

postavlja i razrešava ga.

Nadležni vrhovni duhovni starešina vodi neposredan nadzor nad ovim školama u svojoj

crkvi, podnosi o tome izveštaj nadležnoj crkveno-autonomnoj vlasti i predloge o

postavljanju i razrešavanju nastavnika i vaspitača. Vrhovni nadzor i nad ovim školama vodi

ministar prosvete. Dok se ovakve duhovne škole ne osnuju, dozvoljeno je evangelicima i

reformova-nima da stiču teološku spremu na inostranim zavodima.

§ 25.

Crkvene opštine koje nisu po jeziku srodne sa ostalim crkvenim opštinama iste crkve

mogu da obrazuju zaseban seniorat, ako broj duša i broj takvih crkvenih opština i njihovo

ekonomsko stanje omogućava osnivanje takvog seniorata. Osnivanje može se izvršiti na

zahtev dve trećine crkvenih opština koje bi ga imale obrazovati. Ovakav seniorat ima

pravo, da se sam opredeljuje u sastavu koje će crkve svoga veroispovedanja da bude.

§ 26.

U crkvenim opštinama u kojima najmanje jedna trećina članova govore drugim jezikom

imaju se, po utvrđenom redu, bogosluženja da vrše i na njihovom jeziku.

§ 27.

U slučaju ako u nekoj crkvenoj opštini čiji članovi ne govore istim jezikom jedan deo

opštinara sa jezičnih razloga istupi iz stare opštine, bilo da stupe u drugu opštinu ili da se

formiraju kao filijalna opština i kao takva pridruže drugoj opštini, biće dužni da još kroz pet

godina snose terete na koje su bile obavezni u staroj opštini, a nemaju prava ni na kakvu

imovinu stare opštine. Dok ovakvi ne sagrade svoju bogomolju, imaju prava da

upotrebljuju bogomolju stare opštine. Poredak bogosluženja uređuje se sporazumno, a

troškove za izdržavanje bogomolja snose zajednički prema broju duša.

§ 28.

Sve crkve imenovane u § 1 ovog Zakona imaju u roku od dve godine po stupanju na

snagu ovoga Zakona doneti na svojim sinodima crkvene ustave o celokupnom svom

uređenju saobrazno propisima ovoga Zakona. Sinodi, koji će se sastati u roku od tri

meseca po stupanju na snagu ovoga Zakona, podneće izrađene crkvene ustave ministru

pravde, koji će ih, pošto ih usvoji, podneti Kralju na ozakonjenje.

§ 29.

Ovlašćuje se ministar pravde da propiše sve pobliže odredbe za izvršenje ovog Zakona,

vodeći računa o predlozima vrhovnih crkveno-autonomnih upravnih vlasti.

§ 30.

Po pitanjima u kojima se dve zain-teresovane crkve ne bi mogle sporazu-meti, rešava i

odlučuje konačno Savez predviđen u § 1, a ako takvog ne bi bilo, ministar pravde.

§ 31.

Po stupanju na snagu ovog Zakona prestaju da važe svi zakoni, uredbe i drugi propisi po

predmetu ovog Zakona. No dosadašnji propisi o uređenju crkava imenovanih u § 1 ovog

Zakona prestaju da važe tek kada bude sprovedeno uređenje predviđeno u § 28 ovog

Zakona.

6

§ 32.

Ovaj Zakon stupa na snagu kada se obnaroduje u »Službenim Novinama«

Broj 39.340

16 aprila 1930 godine,

Beograd

 

ALEKSANDAR s. r.

 

Quelle: Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 12 (1930) 95, vom 28.04.1930.

Übersetzung: Gesetz über die evangelisch-christlichen und reformiert christlichen Kirchen

des Königreichs Jugoslawien vom 16.04.1930.

Trascina file per caricare