The measure is available in the following languages:
LAW ON CHURCHES AND RELIGIOUS COMMUNITIES OF THE REPUBLIC OF SERBIA
(Službeni glasnik RS", broj 36/2006)
I GENERAL PROVISIONS
Article 1. Freedom of religion
In compliance with the Constitution, everyone is guaranteed the right to freedom of conscience and religion.
The freedom of religion includes: freedom to profess belief in God; freedom to have or to have not, preserve or change religion or religious conviction; freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest religion or religious conviction in worship, teaching, practice and observance, cherishing and developing religious tradition; freedom to develop and advance religious education and culture.
Article 2. Prohibition of religious discrimination
No one shall be either subjected to coercion which could threaten the freedom of religion or be coerced to declare his religion, religious belief or its absence thereof.
No one shall be disturbed, discriminated or privileged due to his/her religious convictions, affiliation or non-affiliation to a religious community, or due to participation or nonparticipation in religious services or due to practicing or not practicing all guaranteed religious freedoms and rights.
There is no state religion.
Article 3. Restrictions to religious freedom
Freedom to religion and religious belief may be subject only to such restrictions as are prescribed by the Constitution, laws and ratified international documents and are necessary in a democratic society to protect public safety, public order, moral and for protection of the freedom and rights of others.
Religious freedom may not be used in such a way to either threaten the right to life, right to health, the right of the child, right to personal and family integrity and right to property, or to provoke and instigate religious, national and racial intolerance.
II LEGAL STATUS OF CHURCHES AND RELIGIOUS COMMUNITIES
1. AUTONOMY
Article 4. Entities of corporate religious freedom
The entities of corporate religious freedom, pursuant to this Law, are Churches and religious communities, confessional communities and other religious organizations (hereinafter
“Churches and religious communities”).
Article 5. Freedom of association and assembly
In compliance with the Constitution, citizens have freedom of association and public assembly for the purpose of manifesting their religious belief.
In compliance with the Constitution, citizens have freedom to accede Churches and religious communities.
Article 6. Autonomy of Churches and religious communities
Churches and religious communities are independent from the state and are equal in the eyes of the law.
Churches and religious communities are free and autonomous in defining their identity.
Churches and religious communities have the right to independently regulate and conduct their order and organization and to independently conduct their internal and public affairs.
Article 7. Autonomous legislation of Churches and religious communities
The state shall not interfere with the application of autonomous legislation of Churches and religious communities.
For enforcement of the enforceable decisions and judgements passed by the competent bodies of Churches and religious communities, only at their request, the state shall provide adequate assistance in accordance with the law.
Article 8. The rights of the clergy i.e. religious servants
The clergy i.e. religious servants are elected and appointed by Churches and religious communities in compliance with their autonomous legislation.
Discharging of religious rites and duties is regulated by autonomous legislation of Churches and religious communities.
The clergy i.e. religious servants are free and independent in practicing their religious rites conducted in accordance with the autonomous legislation of Churches and religious communities.
The clergy i.e. religious servants may not be called to answer before the authorities for their acting when practicing religious rites, conducted pursuant to paragraph 3 of this Article.
Every member of the clergy i.e. religious servant is entitled to participate in all forms of public life, except when prohibited by internal rules or particular decision passed by appointing Churches and religious communities.
The state may not restrict civil or political rights of the clergy i.e. religious servants based on their religious rank or service they discharge.
A member of the clergy may not be summoned to bear witness to facts and circumstances learned about during a confession or from other confidential communications entrusted to him in discharging his duties.
If a relevant state body deprives a member of the clergy i.e. religious servant of his freedom, then it is obliged to immediately notify relevant bodies of Churches i.e. religious communities to which the member of the clergy i.e. religious servant belongs.
The state protects official uniform and its pertaining parts as well as symbols of ranks and dignity of the clergy i.e. religious servants, in accordance with autonomous legislation of Churches and religious communities.
Article 9. Legal attributes of Churches and religious communities
Churches and religious communities, which are registered pursuant to this Law, shall have the status of legal entity.
Organizational units and institutions of Churches and religious communities may be afforded attributes of legal entity in compliance with autonomous legislation of Churches and religious communities and if reported so by Churches and religious communities.
Churches and religious communities may, by their acts, amend and abolish their individual comprising parts, bodies and institutions having the attributes of legal entity.
Churches and religious communities, their comprising parts and institutions having attributes of legal entities may publicly use only their official name under which they were registered.
Article 10. Traditional Churches and religious communities
The status of traditional Church is recognized to Churches with centuries-long historic continuity in Serbia, having acquired legal subjectivity pursuant to separate legislation, those being: the Serbian Orthodox Church, the Roman Catholic Church, Slovakian Evangelist Church a.v., Christian Reformist Church and the Evangelist Christian Church a.v.
The status of traditional religious communities with centuries-long historic continuity, having acquired legal subjectivity pursuant to separate legislation, those being: the Islamic Religious Community and the Jewish Religious Community.
Article 11. The Serbian Orthodox Church
This Law recognizes to the Serbian Orthodox Church the continuity of legal subjectivity it had acquired pursuant to the document titled “Nacertanije o duhovnim vlastima” (The Scheme on Ecclesiastical Authorities), adopted by the National Assembly of the Principality of Serbia on 21 May 1836 and the Law on Serbian Orthodox Church. (“The Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia”, no.269/1929).
The Serbian Orthodox Church plays highly significant historic, nation-building and civilizationbuilding role in forming, preserving and developing of the Serbian national identity.
Article 12. The Roman Catholic Church
This Law recognizes to the Roman Catholic Church the continuity of legal subjectivity it had acquired pursuant to the Law on the Concordat between the Kingdom of Serbia and the Holy See (the decision adopted by the National Assembly of the Kingdom of Serbia on 26 July 1914;
“Serbian Gazette” no.199/1914).
Article 13. Slovakian Evangelist Church a.v., Christian Reformist Church the Evangelist Christian Church a.v.
This Law recognizes to Slovakian Evangelist Church a.v., Christian Reformist Church and the Evangelist Christian Church the continuity of legal subjectivity they had acquired pursuant to the Law on Evangelist Christian Churches and the Law on Christian Reformist Church of the Kingdom of Yugoslavia (“ The Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia”, no.95/1930).
Article 14. The Jewish Religious Community
This Law recognizes to the Jewish Religious Community the continuity of legal subjectivity it had acquired pursuant to the Law on Religious Community of Jews in the Kingdom of Yugoslavia (“The Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia”, no.301/1929).
Article 15. The Islamic Religious Community
This Law recognizes to the Islamic Religious Community the continuity of legal subjectivity it had acquired pursuant to the Law on Islamic Religious Community of the Kingdom of Yugoslavia (“The Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia” no.29/1930).
Article 16. Confessional Communities
Confessional communities are: Christian Baptist Church, Christian Adventist Church, the Evangelist Methodist Church, the Pentecost Church, Evangelic Christian Churches and other religious organizations registered pursuant to the Law on legal status of religious communities (“The Official Gazette of the Federal People's Republic of Yugoslavia” no.22/1953) and the Law on legal status of religious communities (“The Official Gazette of the Socialist Republic of Serbia”, no.44/1977).
2. REGISTRATION
Article 17. Register of Churches and religious communities
Ministry responsible for religious affairs (hereinafter “the Ministry”) keeps the Register of Churches and religious communities (hereinafter “the Register”).
Article 18. Registration procedure for religious organizations
The following documents shall be submitted to the Ministry when applying for registration of a religious organization:
1) name of the religious organization
2) address of the seat of the religious organization
3) name, surname and the function of the person authorized to represent the religious organization.
Religious organizations are to enclose to the application form the following documents:
1) the decision on founding the organization with names, surnames, number of identification documents, signatures of at least 0,001% of the Republic of Serbia citizens of age with residence in the Republic of Serbia according to the latest official census or foreign nationals with permanent residence in the territory of the Republic of Serbia;
2) the Statute or other written document of the religious community describing organizational structure, manner of managing the organization, rights and obligations of the members, procedure for founding the organization and its dissolution, a list of organizational units with an attribute of legal entity and other pieces of information of relevance pertaining to religious organization;
3) information on fundamentals of religious teachings, religious rites, religious goals and basic activities of religious organization;
4) information on permanent sources of income.
Article 19. Name of religious organization
The religious organization, whose name contains a name or a part of the name reflecting the identity of Churches, religious communities or religious organization already entered into the Register or which had already filed an application for registration, may not be entered into the Register.
Article 20. Deliberation on the application for entering into the Register
The Ministry shall issue a decision on application for registration in the Register within 60 days upon the receipt of proper application and required documents.
In the event of incomplete application or if the stated name is contrary to Article 21 of this Law, the Ministry shall invite the applicant to supplement or rectify the application within 30 days. If the application is not supplemented or rectified within the set period, the Ministry shall refute the application.
The Ministry passes the decision on refuting the application for entering into the Register should it be proven that the goals, teachings, rites and activities of religious organization are contrary to the Constitution and public order or they threaten life, health, freedom and rights of others, the right of the child, right to personal and family integrity and right to property.
When passing the decision on the application for registration the Ministry relies on and takes into consideration the decisions of the European Court for Human Rights, as well as administrative and court decisions relating to the registration procedure or activities of a religious organization in one or more member states of EU.
Once entered into the Register, religious organization acquires an attribute of legal entity.
Article 21. Data contained in the Register
The following data shall be entered into the Register: name of a Church, religious community or religious organization; the seat and address, organizational units and territorial organization;
name, address and the function of the person authorized to represent a Church, religious community or religious organization; number and date of registration decision; number and date of deletion decision from the previous Register of legal entities, including all changes to entered data.
The Register also contains data on religious schools, cultural institutions and associations, humanitarian, charity and health organizations founded by Churches, religious communities or religious organizations, as well as the data on economic and other activities conducted by Churches, religious communities and religious organizations.
Churches, religious communities and religious organizations are obliged to notify the relevant state body on any changes to the data entered into the Register within 30 days as off their occurrence.
The Minister responsible for of religious affairs passes the regulation prescribing more closely the contents and the keeping of the Register.
Article 22. Deleting from the Register
The Ministry passes the decision on deleting from the Register:
1) if a Church, religious community or religious organization files a request for deleting from the Register;
2) if the reasons for refuting the registration occur;
3) if religious organization pursues the goals other than those stated when registered.
Article 23. Legal remedy
Decision on registration, refuting the application for registration, refuting the registration or decision on deleting from the Register is final and it could be challenged in the administrative proceedings.
Article 24. Applicable procedure for property
The regulation on associations shall apply to property of Churches, religious communities or religious organizations deleted from the Register.
Article 25. Monitoring
The Ministry responsible for of religious affairs shall monitor the implementation of this Law.
3. PROPERTY AND FINANCING OF CHURCHES AND RELIGIOUS COMMUNITIES
Article 26. Property
Churches and religious communities secure the funds for their activities using income stemming from their own property, from legacies, endowments and funds, inheritances, gifts and contributions, other legal business and activities on non-for-profit basis pursuant to the Law.
Churches and religious communities are independent in managing their property and funds, all in accordance with their own autonomous legislation.
Churches and religious communities may discharge an economic or any other activity in the manner and in compliance with the regulations which stipulate and define these activities.
Article 27. Protection of property
Sacral and cultural heritage of Churches and religious communities, including immovable cultural goods, may not be dispossessed.
Until the decision on restitution of property to Churches and religious communities is passed the relevant state body or the local self-government body may, at the request of a Church or religious community and pursuant to the law, cede for use the confiscated property or its parts.
Article 28. Cooperation between the state and Churches and religious communities
The state exercises cooperation with Churches and religious communities with an aim of advancing religious freedoms and achieving public good and common interest.
The state can financially support Churches and religious communities for further advancing of religious freedoms and cooperation with Churches and religious communities, to the mutual
interest.
Article 29. Social rights of the clergy
The members of the clergy i.e. religious servants are entitled to health, retirement and disability insurance pursuant to the law.
With an aim of advancing religious freedoms and in agreement with Churches and religious communities, the funds for health, retirement and disability insurance of the clergy i.e. Religious servants may be provided for from the budget of the Republic of Serbia pursuant relevant laws.
Should these fund be provided for from the budget of the Republic of Serbia, the Government sets the amount of funds for covering the social rights of the clergy i.e. religious servants, on equal footing and prorated to the number of congregation of Churches and religious communities as per the latest census conducted in Serbia, whereas the principle of positive discrimination may be applied to Churches and religious communities with small congregations.
Churches and religious communities may found their own funds for social, retirement and disability insurance of their clergy i.e. religious servants pursuant to their autonomous legislation.
A member of the clergy i.e. religious servant who is a foreign national, discharging permanent office in compliance with the law and autonomous legislation of Churches and religious communities and having a permanent residence in the Republic of Serbia, enjoys all the rights stipulated in this Article, pursuant to the law.
Article 30. Tax allowances
In discharging the activities and securing the income pursuant to this Law, Churches and religious communities may fully or partially be exempted from tax and other dues, in compliance with the laws which introduce respective public income.
Natural persons and legal entities giving contributions and gifts to Churches and religious communities may be exempted from paying tax dues, in compliance with the laws, which introduce respective public income.
III ACTIVITIES OF CHURCHES AND RELIGIOUS COMMUNITIES
1. DISCHARGING RELIGIOUS SERVICES
Article 31. Premises for discharging religious services
Churches and religious communities perform their liturgies, religious rites and other religious activities in their temples, other buildings or other premises of their own or in rented premises.
Liturgies, religious rites and other religious activities may also be held in public i.e. open places, and places related to important historical events or individuals, pursuant to relevant laws.
As per the Constitution and autonomous legislation of Churches and religious communities, these places and time of their holding are protected and inviolable/sacred.
Liturgies, religious rites and religious activities may also be held in schools, hospitals, army and police facilities, welfare and children’s institutions, state penitentiaries and other institutions and facilities.
At the request of their members or the users of their services and in accordance with their possibilities, the competent bodies of institutions referred to in the above paragraph 4 of this Article, are obliged to provide for holding of liturgies, religious rites and religious activities.
In agreement with the competent body of the institution, Churches and religious communities determine the manner and conditions under which they shall meet the requests for occasional, constant or event-related holding of religious services.
Article 32. Building activity
Churches and religious communities may independently erect temples and other buildings for the needs their religious services, including parish homes, monastery lodgings, administrativeclerical buildings, schools, boarding schools and hospitals (hereinafter “religious structures”).
In compliance with the law, Churches and religious communities may also erect residential blocks, production facilities and other structures for theirs own needs.
When drafting urban construction plans, a competent local self-government body is obliged to take into consideration the needs of Churches and religious communities for erection of religious structures.
The erection of religious structures may be carried out upon passing of the decision by a Church or religious community, and upon obtaining necessary permits prescribed by the law and acts regulating this area, coupled with professional monitoring by the competent state body.
Competent state body is obliged to respect the right of a Church or religious community to independently organize and conduct works and to determine purpose, style and interior decoration of the structure.
Competent state body and local self-government body may anticipate in their budgets the funds for erection of buildings, their maintenance and reconstruction, in accordance with their needs and possibilities.
In compliance with the law, competent local self-government body is obliged to declare its opinion on the initiative of a Church or religious community on calling the referendum on introducing a voluntary specified-purpose tax for erecting structures, their maintenance and reconstruction.
Article 33. Charity activities
In compliance with the law, churches and religious communities may, within the framework of their social and charity activities, establish separate institutions and organizations.
Social and charity activities of Churches and religious communities are independent from their religious services.
In performing social and charity activities Churches and religious communities, referred to in paragraph 1 of this Article, are obliged to visibly post their full name.
2. EDUCATIONAL ACTIVITY
Article 34. Religious education institutions
Churches and religious communities may establish religious education institutions for the purpose of educating future religious servants, advancing spiritual and theological culture and other kindred goals (hereinafter :”religious education institutions”).
Article 35. Founding of religious education institutions in compliance with general regulations
Churches and religious communities are free to establish pre-school institutions, primary schools, high schools, vocational and fine arts secondary schools, faculties and universities pursuant to the law.
Article 36. Religious education institutions within the public education system
In compliance with the relevant laws on education, Churches and religious communities may instigate procedure for verification i.e. accreditation of religious education institution with an aim of its inclusion in the public system of education.
Religious education institutions being awarded accreditation are entitled to financing from the state budget, prorated to the number of their congregations and according to the latest census conducted in the Republic of Serbia.
With an aim of advancing religious freedoms and education, the state may also offer financial support to those religious education institutions outside the public system of education.
Article 37. Autonomy of religious education institutions
Religious education institutions have organizational and curricular autonomy.
Churches and religious communities independently establish their curricula, text books and books of reference, appoint and dismiss teaching and other staff and monitor the work of religious education institution.
In compliance with the relevant laws on education, religious education institutions included in the public system of education are obliged to honor conditions and standards pertaining to the public system of education.
Article 38. Diplomas and certificates of religious education institutions
Diplomas and certificates of accredited religious education institutions have the same legal effect as corresponding diplomas and certificates issued by the state education institutions.
Upon conducting procedure for establishing the equivalency, diplomas and certificates issued by other religious education institutions may have the same legal effect as corresponding diplomas and certificates issued by the state education institutions.
Article 39. Social rights of students attending religious education institutions
Regular students of religious education institutions are entitled to health and social protection, adequate student standard, postponement of military service, civilian military service and their parents are entitled to receiving children’s allowances valid for student attending the state education institutions.
Article 40. Religious teaching in public and private schools
The right to religious teaching in public and private schools is guaranteed pursuant to the relevant Law.
3. CULTURAL ACTIVITY
Article 41. Bearers of cultural and scientific activities
Bearers of cultural and scientific activities of Churches and religious communities are monasteries, treasuries, museums, scientific and research institutions, libraries, archives, Specialized schools and institutions, artistic workshops, cultural clubs, choirs and other institutions and associations.
Religious edifices and institutions of exceptional historic, national and cultural significance enjoy special protection, attention and financial support of the state bodies and local selfgovernment bodies.
Article 42. Protection of sacral heritage and cultural goods
In compliance with the law, Churches and religious communities are owners of their sacral heritage and cultural goods and bearers i.e. successors of copy rights.
Churches and religious communities may establish institutes for protection of sacral heritage and cultural goods. These institutes may enjoy financial support provided for from the budget of the Republic of Serbia and the budget of local self-government units.
Article 43. Informatory and publishing activity
In compliance with the Constitution and relevant laws and with an aim of advancing religious freedoms and freedom of information Churches and religious communities have the right to use public broadcasting service, as well as to independently conduct their own informatory and publishing activity.
In performing their informatory and publishing activity Churches and religious communities are obliged to visibly post their full name.
When informing the public on their activities Churches and religious communities are obliged to clearly state the nature and contents of that particular activity.
Article 44. Financing cultural and scientific institutions and programs
With an aim of advancing religious freedoms and culture and in accordance with their possibilities, competent state bodies and local self-government bodies may provide for donations
to Churches and religious communities for their cultural and scientific institutions and programs. Churches and religious communities are entitled to apply, and on equal footing as any other natural or legal entity, with competent state bodies for funds aimed at realization of cultural and scientific programs.
PROVISIONAL AND FINAL PROVISIONS
Article 45
The Minister responsible for religious affairs shall pass a separate regulation for implementation of this Law within 90 days upon the date this Law takes effect.
Article 46
This Law takes effect on the eighth day upon the date of its promulgation in the “Official Gazette of the Republic of Serbia”
© GC
ZAKONA O CRKVAMA I VERSKIM ZAJEDNICAMA
("Službeni glasnik RS", broj 36/2006)
I OSNOVNE ODREDBE
Član 1. Sloboda veroispovesti
Svakome se, u skladu sa Ustavom, jemči pravo na slobodu savesti i veroispovesti.
Sloboda veroispovesti obuhvata: slobodu da se ima ili nema, zadrži ili promeni veroispovest ili versko uverenje, odnosno slobodu verovanja, slobodu ispovedanja vere u Boga; slobodu da se pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava verovanje ili versko uverenje učestvovanjem u bogosluženju i obavljanjem verskih obreda, verskom poukom i nastavom, negovanjem i razvijanjem verske tradicije; slobodu da se razvija i unapređuje verska prosveta i kultura.
Član 2. Zabrana verske diskriminacije
Niko ne sme biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti slobodu veroispovesti, niti sme biti prisiljen da se izjasni o svojoj veroispovesti i verskim uverenjima ili njihovom nepostojanju.
Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih verskih uverenja, pripadanja ili nepripadanja verskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i verskim obredima i korišćenja ili nekorišćenja zajemčenih verskih sloboda i prava.
Ne postoji državna religija.
Član 3. Zabrana verske diskriminacije
Sloboda veroispovesti ili verskog uverenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana Ustavom, zakonom i ratifikovanim međunarodnim dokumentima, a neophodna su u demokratskom društvu radi zaštite javne bezbednosti, javnog reda, morala i zaštite slobode i prava drugih.
Verska sloboda se ne sme koristiti tako da ugrožava pravo na život, pravo na zdravlje, prava dece, pravo na lični i porodični integritet i pravo na imovinu, niti tako da se izaziva i podstiče verska, nacionalna ili rasna netrpeljivost.
II PRAVNI POLOŽAJ CRKAVA I VERSKIH ZAJEDNICA
1. Autonomija
Član 4. Subjekti verske slobode
Subjekti verske slobode u smislu ovog zakona su tradicionalne crkve i verske zajednice, konfesionalne zajednice i druge verske organizacije (u daljem tekstu: crkve i verske zajednice).
Član 5. Sloboda udruživanja i okupljanja
Građani imaju slobodu udruživanja i javnog okupljanja radi ispoljavanja verskih ubeđenja, u skladu sa Ustavom i zakonom.
Građani imaju slobodu pristupanja crkvama i verskim zajednicama, u skladu sa zakonom.
Član 6. Autonomija crkava i verskih zajednica
Crkve i verske zajednice su nezavisne od države i jednake pred zakonom.
Crkve i verske zajednice su slobodne i autonomne u određivanju svog verskog identiteta.
Crkve i verske zajednice imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove.
Član 7. Autonomna regulativa crkava i verskih zajednica
Država ne može ometati primenu autonomnih propisa crkava i verskih zajednica.
Za izvršenje pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi crkava i verskih zajednica država pruža odgovarajuću pomoć, na njihov zahtev, u skladu sa zakonom.
Član 8. Prava sveštenika odnosno verskih službenika
Sveštenike, odnosno verske službenike biraju i postavljaju crkve i verske zajednice, u skladu sa svojim autonomnim propisima.
Vršenje svešteničke odnosno verske službe reguliše se autonomnim propisima crkava i verskih zajednica.
Sveštenici odnosno verski službenici su slobodni i nezavisni u obavljanju bogoslužbene delatnosti koja se vrši u skladu sa zakonom i autonomnim pravom crkve ili verske zajednice.
Sveštenici odnosno verski službenici ne mogu biti pozvani na odgovornost pred državnim organima za svoje postupanje pri obavljanju bogoslužbene delatnosti koja se vrši u skladu sa stavom 3. ovog člana.
Sveštenik odnosno verski službenik ima pravo da učestvuje u svim vidovima javnog života, osim ako je to zabranjeno unutrašnjim pravilima ili pojedinačnom odlukom crkve i verske zajednice koja ga postavlja.
Država ne može ograničavati građanska ili politička prava sveštenika odnosno verskog službenika na osnovu njegovog verskog položaja ili službe koju vrši.
Sveštenik ne može biti pozvan da svedoči o činjenicama i okolnostima koje je saznao prilikom ispovesti.
Ako nadležni državni organ liši slobode sveštenika odnosno verskog službenika, dužan je da o tome odmah obavesti nadležni organ crkve odnosno verske zajednice kojoj isti pripada.
Država štiti službenu uniformu i njene delove, kao i obeležja čina i dostojanstva sveštenih lica odnosno verskih službenika, u skladu sa autonomnim pravom crkve ili verske zajednice.
Član 9. Pravna sposobnost crkava i verskih zajednica
Crkve i verske zajednice koje su registrovane u skladu sa ovim zakonom imaju svojstvo pravnog lica.
Organizacione jedinice i ustanove crkava i verskih zajednica mogu steći svojstvo pravnog lica u skladu sa autonomnim propisima crkve, odnosno verske zajednice, a na osnovu odluke nadležnog organa crkve i verske zajednice.
Crkve i verske zajednice mogu svojim aktima menjati i ukidati svoje organizacione jedinice, organe i ustanove koje imaju svojstvo pravnog lica i zahtevati njihovo brisanje iz Registra.
Crkve i verske zajednice, kao i njihove organizacione jedinice i ustanove sa svojstvom pravnog lica, u javnoj upotrebi koriste isključivo službeni naziv pod kojim su registrovane.
Član 10. Tradicionalne crkve i verske zajednice
Tradicionalne crkve su one koje u Srbiji imaju viševekovni istorijski kontinuitet i čiji je pravni subjektivitet stečen na osnovu posebnih zakona, i to: Srpska Pravoslavna Crkva, Rimokatolička Crkva, Slovačka Evangelička Crkva a. v., Reformatska Hrišćanska Crkva i Evangelička Hrišćanska Crkva a. v.
Tradicionalne verske zajednice su one koje u Srbiji imaju viševekovni istorijski kontinuitet i čiji je pravni subjektivitet stečen na osnovu posebnih zakona, i to Islamska verska zajednica i Jevrejska verska zajednica.
Član 11. Srpska Pravoslavna Crkva
Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi ("Službene novine Kraljevine Jugoslavije", br. 269/1929).
Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda.
Član 12. Rimokatolička Crkva
Rimokatoličkoj Crkvi se priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Zakona o konkordatu između Kraljevine Srbije i Svete Stolice (Odluka Narodne skupštine Kraljevine Srbije od 26. jula 1914. godine; "Srpske novine", br. 199/1914).
. Član 13. Slovačka Evangelička Crkva a.v., Reformatska Hrišćanska Crkva, Evangelička Hrišćanska Crkva a. v.
Slovačkoj Evangeličkoj Crkvi a.v., Reformatskoj Hrišćanskoj Crkvi i Evangeličkoj Hrišćanskoj crkvi a. v. priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Zakona o Evangeličko-hrišćanskim crkvama i o Reformovanoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije ("Službene novine Kraljevine Jugoslavije", br. 95/1930).
Član 14. Jevrejska zajednica
Jevrejskoj zajednici se priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Zakona o verskoj zajednici Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji ("Službene novine Kraljevine Jugoslavije", br. 301/1929).
Član 15. Islamska zajednica
Islamskoj zajednici se priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Zakona o islamskoj verskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije ("Službene novine Kraljevine Jugoslavije", br. 29/1930).
Član 16. Konfesionalne zajednice
Konfesionalne zajednice su sve one crkve i verske organizacije čiji pravni status je bio regulisan prijavom u skladu sa Zakonom o pravnom položaju verskih zajednica ("Službeni list FNRJ", br. 22/1953) i Zakona o pravnom položaju verskih zajednica ("Službeni glasnik SRS", br. 44/1977).
2. Registracija
Član 17. Registar crkava i verskih zajednica
Ministarstvo nadležno za poslove vera (u daljem tekstu: Ministarstvo) vodi Registar crkava i verskih zajednica (u daljem tekstu: Registar).
Član 18. Postupak registracije verskih organizacija
Za upis crkava i verskih organizacija u Registar Ministarstvu se podnosi prijava koja sadrži:
1) naziv crkve ili verske zajednice;
2) adresu sedišta crkve ili verske zajednice;
3) ime, prezime i svojstvo lica ovlašćenog da predstavlja i zastupa crkvu ili versku zajednicu.
Verske organizacije, osim onih iz člana 10. ovog zakona, za upis u Registar podnose Ministarstvu zahtev koji sadrži:
1) odluku o osnivanju verske organizacije sa imenima, prezimenima, brojevima identifikacionih dokumenata i potpisima osnivača od najmanje 0,001% punoletnih državljana Republike Srbije koji imaju prebivalište u Republici Srbiji prema poslednjem zvaničnom popisu stanovništva ili stranih državljana sa stalnim boravkom na teritoriji Republike Srbije;
2) statut ili drugi dokument verske organizacije koji sadrži: opis organizacione strukture, način upravljanja, prava i obaveze članova, način osnivanja i gašenja organizacione jedinice, spisak organizacionih jedinica sa svojstvom pravnog lica i druge podatke od značaja za versku organizaciju;
3) prikaz osnova verskog učenja, verskih obreda, verskih ciljeva i osnovnih aktivnosti verske organizacije;
4) podatke o stalnim izvorima prihoda verske organizacije.
Član 19. Naziv verske organizacije
U Registar se ne može upisati verska organizacija čiji naziv sadrži naziv ili deo naziva koji izražava identitet crkve, verske zajednice ili verske organizacije koja je već upisana u Registar ili koja je ranije podnela zahtev za upis.
Član 20. Rešavanje o zahtevu za upis u Registar
O zahtevu za upis u Registar Ministarstvo rešava u roku od 60 dana od dana prijema urednog zahteva i potrebne dokumentacije.
Ako je zahtev nepotpun ili je naziv suprotan čl. 19. ovog zakona Ministarstvo će pozvati podnosioca da zahtev dopuni ili ispravi u roku od 30 dana. Ako zahtev u navedenom roku ne bude dopunjen ili ispravljen, Ministarstvo će odbaciti zahtev.
Verska organizacija prijavljena po propisima o udruženjima koja ne podnese prijavu za upis u Registar u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona neće se smatrati verskom organizacijom u smislu ovog zakona.
Ministarstvo donosi rešenje o odbijanju prijave za upis verske organizacije u Registar ako su njeni ciljevi, učenje, obredi ili delovanje suprotni Ustavu i javnom poretku ili ako ugrožavaju život, zdravlje, slobodu i prava drugih, prava dece, pravo na lični i porodični integritet i pravo na imovinu.
Pri donošenju rešenja o zahtevu za upis u Registar Ministarstvo uzima u obzir i odluke Evropskog suda za ljudska prava, kao i upravne ili sudske odluke u pogledu registracije ili delovanja određene verske organizacije u jednoj ili više država članica Evropske unije.
Upisom u Registar verska organizacija stiče svojstvo pravnog lica.
Ukoliko Ministarstvo ne donese rešenje u roku iz stava 1. ovog člana smatraće se da je odobren upis verske organizacije u Registar.
Član 21. Sadržina Registra
U Registar se upisuje: naziv crkve, verske zajednice ili verske organizacije; sedište i adresa; organizacioni oblici i teritorijalna organizacija; ime i prezime, adresa i svojstvo lica ovlašćenog da predstavlja i zastupa crkvu, versku zajednicu ili versku organizaciju; broj i datum rešenja o upisu; broj i datum rešenja o brisanju iz prethodnog registra pravnih lica, kao i sve promene upisanih podataka.
U Registar se unose i podaci o verskim školama, kulturnim ustanovama i udruženjima, humanitarnim, dobrotvornim i zdravstvenim organizacijama čiji je osnivač crkva, verska zajednica ili verska organizacija, kao i podaci o privrednoj ili drugoj delatnosti koju obavlja crkva, verska zajednica ili verska organizacija.
O promeni podataka koji se unose u Registar crkva, verska zajednica ili verska organizacija dužna je da obavesti Ministarstvo u roku od 30 dana od njihovog nastupanja.
Propis kojim se bliže uređuje sadržina i način vođenja Registra donosi ministar nadležan za poslove vera.
Član 22. Brisanje iz Registra
Ministarstvo donosi rešenje o brisanju iz Registra:
1) ako crkva, verska zajednica ili verska organizacija podnese takav zahtev;
2) ako nastupe razlozi zbog kojih se odbija upis u Registar;
3) ako je pravnosnažnom sudskom presudom ustanovljeno da verska organizacija ostvaruje ciljeve drugačije od onih radi kojih je osnovana.
Član 23. Pravni lek
Rešenje o upisu, odbacivanju prijave za upis, odbijanju upisa ili brisanju iz Registra je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.
Član 24. Postupak sa imovinom
Na imovinu crkve, verske zajednice ili verske organizacije koja je brisana iz Registra shodno se primenjuju propisi o udruženjima.
Član 25. Nadzor
Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši ministarstvo nadležno za poslove vera.
3. Imovina i finansiranje
Član 26. Imovina
Crkve i verske zajednice obezbeđuju sredstva za obavljanje svoje delatnosti od prihoda iz sopstvene imovine, zadužbina, legata i fondova, nasleđivanja, poklona i priloga, drugih pravnih poslova i delatnosti na neprofitnim osnovama, u skladu sa zakonom.
Crkve i verske zajednice samostalno upravljaju svojom imovinom i novčanim sredstvima, u skladu sa sopstvenim autonomnim propisima.
Crkve i verske zajednice mogu da obavljaju privrednu ili drugu delatnost na način i u skladu sa propisima kojima je uređeno obavljanje tih delatnosti.
Član 27. Zaštita imovine
Sakralna i kulturna baština crkava i verskih zajednica, uključujući i nepokretna kulturna dobra, ne može biti predmet prinudnog izvršenja ili otuđenja u postupku stečaja ili prinudnog poravnanja.
Do donošenja propisa o vraćanju imovine crkava i verskih zajednica nadležni državni organ ili organ lokalne samouprave može im na njihov zahtev, u skladu sa zakonom, ustupiti na korišćenje oduzetu imovinu ili njene delove.
Član 28. Saradnja države sa crkvama i verskim zajednicama
Država sarađuje sa crkvama i verskim zajednicama radi unapređivanja verske slobode i ostvarivanja opšteg dobra i zajedničkog interesa.
Radi unapređivanja verske slobode i saradnje sa crkvama i verskim zajednicama, u obostranom interesu, država može da materijalno pomaže crkve i verske zajednice.
Član 29. Socijalna prava sveštenika, odnosno verskih službenika
Sveštenici odnosno verski službenici imaju pravo na zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje, u skladu sa zakonom.
Radi unapređivanja verske slobode, u saglasnosti sa crkvama i verskim zajednicama, sredstva za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje sveštenika odnosno verskih službenika mogu se obezbediti u budžetu Republike Srbije, u skladu sa zakonom.
Ako se u budžetu Republike Srbije obezbede sredstva, Vlada utvrđuje iznose sredstava za ostvarivanje socijalnih prava sveštenika odnosno verskih službenika, ravnopravno i srazmerno broju vernika pojedinih crkava i verskih zajednica, prema poslednjem popisu stanovništva u Republici, pri čemu se na crkve i verske zajednice sa malim brojem vernika može primeniti načelo pozitivne diskriminacije.
Crkve i verske zajednice mogu osnivati samostalne fondove za socijalno odnosno zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje svojih sveštenika odnosno verskih službenika, u skladu sa svojim autonomnim propisima.
Sveštenik, odnosno verski službenik koji je strani državljanin, vrši trajnu službu u skladu sa zakonom i autonomnim pravom crkve ili verske zajednice i ima stalni boravak u Republici Srbiji, uživa sva prava iz ovog člana, u skladu sa zakonom.
Član 30. Poreske olakšice
Prilikom obavljanja delatnosti i obezbeđivanja prihoda u skladu sa ovim zakonom crkve i verske zajednice mogu biti potpuno ili delimično oslobođene poreskih i drugih obaveza, u skladu sa zakonima kojima se uvodi odgovarajući javni prihod.
Fizička i pravna lica koja daju priloge i poklone crkvama i verskim zajednicama mogu biti oslobođena odgovarajućih poreskih obaveza, u skladu sa zakonima kojima se uvodi odgovarajući javni prihod.
III DELATNOST CRKAVA I VERSKIH ZAJEDNICA
1. Bogoslužbena delatnost
Član 33. Bogoslužbeni prostor
Crkve i verske zajednice obavljaju bogosluženje, verske obrede i ostale verske delatnosti u hramovima, drugim zgradama i prostorima u njihovom vlasništvu ili u iznajmljenim prostorima.
Bogosluženje, verski obredi i ostale verske delatnosti mogu se obavljati i na javnim mestima, odnosno otvorenim prostorima, kao i na mestima vezanim za značajne istorijske događaje ili ličnosti, u skladu sa zakonom.
Bogoslužbeni prostor i vreme su zaštićeni i nepovredivi, u skladu sa Ustavom i zakonom i autonomnim pravom Crkava i verskih zajednica.
Bogosluženje i verski obredi se mogu obavljati i u školama, bolnicama, vojnim i policijskim objektima, ustanovama socijalne i dečje zaštite, zavodima za izvršenje krivičnih sankcija i drugim institucijama i objektima, a u školama, ustanovama socijalne i dečje zaštite samo u prigodnim prilikama.
Nadležni organi institucija iz stava 4. ovog člana dužni su da u skladu sa mogućnostima obezbede vršenje bogosluženja i verskih obreda na zahtev članova tih institucija ili na zahtev korisnika njihovih usluga.
Crkve i verske zajednice, u dogovoru sa nadležnim organom institucije, određuju način i uslove pod kojima će udovoljiti zahtevima da se u njoj povremeno, stalno ili prigodno obavljaju bogosluženje i verski obredi.
Član 32. Graditeljstvo
Crkve i verske zajednice mogu samostalno u skladu sa zakonom podizati hramove i druga zdanja za bogoslužbene potrebe, kao i parohijske domove, manastirske konake, administrativnoupravne zgrade, škole, internate i bolnice (u daljem tekstu: verski objekti).
Crkve i verske zajednice mogu graditi i stambene zgrade, proizvodne i druge objekte za sopstvene potrebe, u skladu sa zakonom.
Nadležni organ jedinice lokalne samouprave dužan je da prilikom izrade urbanističkih planova razmotri iskazane potrebe crkava i verskih zajednica za izgradnju verskih objekata.
Izgradnja, adaptacija i rekonstrukcija verskih objekata može se izvoditi po donošenju odluke crkve ili verske zajednice, dobijanju potrebnih dozvola predviđenih zakonom i propisima koji regulišu ovu oblast, kao i saglasnosti nadležnog ministarstva i uz stručni nadzor nadležnog državnog organa.
Nadležni državni organ je dužan da poštuje pravo crkve i verske zajednice da samostalno organizuje i vodi radove i da utvrđuje namenu, stil i opremanje objekta, u skladu sa zakonom i autonomnim propisima crkava i verskih zajednica.
Nadležni državni organ i organ lokalne samouprave može da u budžetu predvidi sredstva za izgradnju, održavanje i obnovu verskih objekata, u skladu sa potrebama i mogućnostima.
U hramovima i drugim zdanjima za bogoslužbene potrebe koji su u vlasništvu crkve i verskih zajednica, kao i zemljištu na kome su izgrađeni ti objekti, može se vršiti sahranjivanje na osnovu odluke nadležnog organa crkve, odnosno verske zajednice.
Član 33. Dobrotvorna delatnost
Crkve i verske zajednice u okviru svoje socijalne i dobrotvorne delatnosti mogu osnivati odgovarajuće ustanove i organizacije, u skladu sa zakonom.
Socijalna i dobrotvorna delatnost Crkava i verskih zajednica je odvojena od njihove bogoslužbene delatnosti.
Crkve i verske zajednice, kao i ustanove i organizacije iz stava 1. ovog člana, dužne su da u vršenju socijalne i dobrotvorne delatnosti vidno istaknu svoj puni naziv pod kojim su registrovane, a u slučaju ustanova i organizacija i puni naziv crkve ili verske zajednice koja je njihov osnivač.
2. Obrazovna delatnost
Član 34. Verske obrazovne ustanove
Crkve i verske zajednice mogu osnivati ustanove radi obrazovanja budućih sveštenika odnosno verskih službenika, unapređivanja duhovne i teološke kulture i drugih srodnih ciljeva (u daljem tekstu: verske obrazovne ustanove).
Član 35.Osnivanje obrazovnih ustanova prema opštim propisima
Crkve i verske zajednice mogu osnivati i predškolske ustanove, osnovne škole, gimnazije, stručne i umetničke srednje i visoke škole, fakultete i univerzitete, u skladu sa zakonom.
Član 36. Verske obrazovne ustanove u sistemu obrazovanja
Crkva i verska zajednica može pokrenuti postupak verifikacije odnosno akreditacije verske obrazovne ustanove radi uključivanja u sistem obrazovanja, u skladu sa propisima o obrazovanju.
Verske obrazovne ustanove koje dobiju verifikaciju, odnosno akreditaciju imaju pravo na finansiranje iz budžeta, srazmerno broju vernika prema poslednjem popisu stanovništva u Republici.
Radi unapređivanja verske slobode i prosvete, država može pružati finansijsku pomoć i verskim obrazovnim ustanovama koje nisu uključene u sistem obrazovanja.
Član 37. Autonomija verskih obrazovnih ustanova
Verske obrazovne ustanove imaju organizacionu i programsku autonomiju.
Crkva i verska zajednica samostalno utvrđuje nastavni plan i program, udžbenike i priručnike, postavlja i razrešava nastavno i ostalo osoblje i vrši nadzor nad radom verske obrazovne ustanove.
Verske obrazovne ustanove uključene u sistem obrazovanja dužne su da poštuju uslove i standarde koji važe u sistemu obrazovanja, u skladu sa propisima o obrazovanju.
Član 38. Svedočanstva i diplome verskih obrazovnih ustanova
Svedočanstva i diplome verifikovanih odnosno akreditovanih verskih obrazovnih ustanova imaju isto pravno dejstvo kao i odgovarajuća svedočanstva i diplome stečene u državnim obrazovnim ustanovama.
Svedočanstva i diplome stečene u ostalim verskim obrazovnim ustanovama po sprovedenom postupku utvrđivanja ekvivalencije pred nadležnim državnim organom mogu imati isto pravno dejstvo kao i odgovarajuća svedočanstva i diplome stečene u državnim obrazovnim ustanovama.
Član 39. Socijalna prava učenika i studenata verskih obrazovnih ustanova
Redovni učenici i studenti verskih obrazovnih ustanova imaju pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, učenički i studentski standard i odlaganje i civilno služenje vojnog roka, a njihovi roditelji pravo na dečiji dodatak, pod istim uslovima koji važe za učenike i studente državnih obrazovnih ustanova.
Član 40. Verska nastava u državnim i privatnim školama
Jemči se pravo na versku nastavu u državnim i privatnim osnovnim i srednjim školama, u skladu sa zakonom.
3. Kulturna delatnost
Član 41. Nosioci kulturne i naučne delatnosti
Nosioci kulturne i naučne delatnosti Crkava i verskih zajednica su manastiri, riznice, muzeji, arhivi, naučno-istraživačke ustanove, biblioteke, specijalizovane škole i ustanove, umetničke i konzervatorsko-restauratorske radionice, kulturno-umetnička društva, horovi i druge ustanove i udruženja.
Verska zdanja i ustanove od izuzetnog istorijskog, nacionalnog i kulturnog značaja uživaju posebnu zaštitu, brigu i finansijsku podršku državnih organa i organa lokalne samouprave.
Član 42. Zaštita sakralnog nasleđa i kulturnih dobara
Crkve i verske zajednice mogu osnivati stručne i naučne ustanove za zaštitu sakralnog nasleđa u okviru jedinstvenog sistema zaštite, u skladu sa zakonom.
Verifikovane ustanove iz prethodnog stava mogu uživati finansijsku podršku iz budžeta Republike Srbije ili budžeta jedinice lokalne samouprave.
Član 43. Informativna i izdavačka delatnost
Radi unapređivanja verske slobode i slobode informisanja crkve i verske zajednice imaju pravo da u skladu sa Ustavom i zakonom koriste javni radiodifuzni servis, kao i da samostalno ostvaruju sopstvenu informativnu i izdavačku delatnost.
Crkve i verske zajednice dužne su da u svojoj informativnoj i izdavačkoj delatnosti vidno navedu svoj puni naziv.
U obaveštavanju javnosti o svojim aktivnostima crkve i verske zajednice su dužne da jasno navedu prirodu i sadržaj određene aktivnosti.
Član 44. Finansiranje kulturnih i naučnih ustanova i programa
Radi unapređivanja verske slobode i kulture nadležni državni organ i organ lokalne samouprave može, u skladu sa mogućnostima, da obezbeđuje dotacije crkvama i verskim zajednicama za njihove kulturne i naučne ustanove i programe.
Crkve i verske zajednice imaju pravo da konkurišu za dodelu sredstava za realizaciju kulturnih i naučnih programa kod nadležnih državnih organa i komisija pod istim uslovima kao i druga pravna i fizička lica.
IV PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 45. Rok za donošenje podzakonskog akata
Propis za izvršavanje ovog zakona ministar nadležan za poslove vera doneće u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 46. Stupanje ovog zakona na snagu
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije".
© KP
"Службени гласник РС", бр. 36/2006
На основу члана 83. тачка 3. Устава Републике Србије, доносим
У К А З
о проглашењу Закона о црквама и верским
заједницама
Проглашава се Закон о црквама и верским заједницама, који је донела Народна
скупштина Републике Србије, на Трећој седници Првог редовног заседања
Народне скупштине Републике Србије у 2006. години, 20. априла 2006. године.
ПР број 19
У Београду, 27. априла 2006. године
Председник Републике,
Борис Тадић, с.р.
З А К О Н
о црквама и верским заједницама
И. ОСНОВНЕ ОДРЕДБЕ
Слобода вероисповести
Члан 1.
Свакоме се, у складу са Уставом, јемчи право на слободу савести и
вероисповести.
Слобода вероисповести обухвата: слободу да се има или нема, задржи или
промени вероисповест или верско уверење, односно слободу веровања, слободу
исповедања вере у Бога; слободу да се појединачно или у заједници са другима,
јавно или приватно, испољава веровање или верско уверење учествовањем у
богослужењу и обављањем верских обреда, верском поуком и наставом,
неговањем и развијањем верске традиције; слободу да се развија и унапређује
верска просвета и култура.
Забрана верске дискриминације
Члан 2.
Нико не сме бити подвргнут принуди која би могла угрозити слободу
вероисповести, нити сме бити присиљен да се изјасни о својој вероисповести и
верским уверењима или њиховом непостојању.
Нико не може бити узнемираван, дискриминисан или привилегован због својих
верских уверења, припадања или неприпадања верској заједници, учествовања
или неучествовања у богослужењу и верским обредима и коришћења или
некоришћења зајемчених верских слобода и права.
Не постоји државна религија.
Ограничења испољавања верске слободе
Члан 3.
Слобода вероисповести или верског уверења може бити подвргнута само оним
ограничењима која су прописана Уставом, законом и ратификованим
међународним документима, а неопходна су у демократском друштву ради
заштите јавне безбедности, јавног реда, морала и заштите слободе и права
других.
Верска слобода се не сме користити тако да угрожава право на живот, право на
здравље, права деце, право на лични и породични интегритет и право на
имовину, нити тако да се изазива и подстиче верска, национална или расна
нетрпељивост.
ИИ. ПРАВНИ ПОЛОЖАЈ ЦРКАВА И ВЕРСКИХ ЗАЈЕДНИЦА
1. Аутономија
Субјекти верске слободе
Члан 4.
Субјекти верске слободе у смислу овог закона су традиционалне цркве и верске
заједнице, конфесионалне заједнице и друге верске организације (у даљем
тексту: цркве и верске заједнице).
Слобода удруживања и окупљања
Члан 5.
Грађани имају слободу удруживања и јавног окупљања ради испољавања
верских убеђења, у складу са Уставом и законом.
Грађани имају слободу приступања црквама и верским заједницама, у складу са
законом.
Аутономија цркава и верских заједница
Члан 6.
Цркве и верске заједнице су независне од државе и једнаке пред законом.
Цркве и верске заједнице су слободне и аутономне у одређивању свог верског
идентитета.
Цркве и верске заједнице имају право да самостално уређују и спроводе свој
поредак и организацију и да самостално обављају своје унутрашње и јавне
послове.
Аутономна регулатива цркава и верских заједница
Члан 7.
Држава не може ометати примену аутономних прописа цркава и верских
заједница.
За извршење правоснажних одлука и пресуда које издају надлежни органи
цркава и верских заједница држава пружа одговарајућу помоћ, на њихов захтев,
у складу са законом.
Права свештеника, односно верских службеника
Члан 8.
Свештенике, односно верске службенике бирају и постављају цркве и верске
заједнице, у складу са својим аутономним прописима.
Вршење свештеничке, односно верске службе регулише се аутономним
прописима цркава и верских заједница.
Свештеници, односно верски службеници су слободни и независни у обављању
богослужбене делатности која се врши у складу са законом и аутономним правом
цркве или верске заједнице.
Свештеници, односно верски службеници не могу бити позвани на одговорност
пред државним органима за своје поступање при обављању богослужбене
делатности која се врши у складу са ставом 3. овог члана.
Свештеник, односно верски службеник има право да учествује у свим видовима
јавног живота, осим ако је то забрањено унутрашњим правилима или
појединачном одлуком цркве и верске заједнице која га поставља.
Држава не може ограничавати грађанска или политичка права свештеника,
односно верског службеника на основу његовог верског положаја или службе
коју врши.
Свештеник не може бити позван да сведочи о чињеницама и околностима које је
сазнао приликом исповести.
Ако надлежни државни орган лиши слободе свештеника, односно верског
службеника, дужан је да о томе одмах обавести надлежни орган цркве, односно
верске заједнице којој исти припада.
Држава штити службену униформу и њене делове, као и обележја чина и
достојанства свештених лица, односно верских службеника, у складу са законом
и аутономним правом цркве или верске заједнице.
Правна способност цркава и верских заједница
Члан 9.
Цркве и верске заједнице које су регистроване у складу са овим законом имају
својство правног лица.
Организационе јединице и установе цркава и верских заједница могу стећи
својство правног лица у складу са аутономним прописима цркве, односно верске
заједнице, а на основу одлуке надлежног органа цркве и верске заједнице.
Цркве и верске заједнице могу својим актима мењати и укидати своје
организационе јединице, органе и установе које имају својство правног лица и
захтевати њихово брисање из Регистра.
Цркве и верске заједнице, као и њихове организационе јединице и установе са
својством правног лица, у јавној употреби користе искључиво службени назив
под којим су регистроване.
Традиционалне цркве и верске заједнице
Члан 10.
Традиционалне цркве су оне које у Србији имају вишевековни историјски
континуитет и чији је правни субјективитет стечен на основу посебних закона, и
то: Српска Православна Црква, Римокатоличка Црква, Словачка Евангеличка
Црква а. в., Реформатска Хришћанска Црква и Евангеличка Хришћанска Црква а.
в.
Традиционалне верске заједнице су оне које у Србији имају вишевековни
историјски континуитет и чији је правни субјективитет стечен на основу
посебних закона, и то Исламска верска заједница и Јеврејска верска заједница.
Српска Православна Црква
Члан 11.
Српској Православној Цркви признаје се континуитет са правним
субјективитетом стеченим на основу Начертанија о духовној власти (Одлука
Народне Скупштине Књажевства Србског од 21. маја 1836. године) и Закона о
Српској Православној Цркви ("Службене новине Краљевине Југославије", број
269/1929).
Српска Православна Црква има изузетну историјску, државотворну и
цивилизацијску улогу у обликовању, очувању и развијању идентитета српског
народа.
Римокатоличка Црква
Члан 12.
Римокатоличкој Цркви се признаје континуитет са правним субјективитетом
стеченим на основу Закона о конкордату између Краљевине Србије и Свете
Столице (Одлука Народне скупштине Краљевине Србије од 26. јула 1914.
године; "Српске новине", број 199/1914).
Словачка Евангеличка Црква а.в.,
Реформатска Хришћанска Црква,
Евангеличка Хришћанска Црква а. в.
Члан 13.
Словачкој Евангеличкој Цркви а.в., Реформатској Хришћанској Цркви и
Евангеличкој Хришћанској цркви а. в. признаје се континуитет са правним
субјективитетом стеченим на основу Закона о Евангеличко-хришћанским
црквама и о Реформованој хришћанској цркви Краљевине Југославије
("Службене новине Краљевине Југославије", број 95/1930).
Јеврејска заједница
Члан 14.
Јеврејској заједници се признаје континуитет са правним субјективитетом
стеченим на основу Закона о верској заједници Јевреја у Краљевини Југославији
("Службене новине Краљевине Југославије", број 301/1929).
Исламска заједница
Члан 15.
Исламској заједници се признаје континуитет са правним субјективитетом
стеченим на основу Закона о исламској верској заједници Краљевине
Југославије ("Службене новине Краљевине Југославије", број 29/1930).
Конфесионалне заједнице
Члан 16.
Конфесионалне заједнице су све оне цркве и верске организације чији правни
статус је био регулисан пријавом у складу са Законом о правном положају
верских заједница ("Службени лист ФНРЈ", број 22/1953) и Законом о правном
положају верских заједница ("Службени гласник СРС", број 44/1977).
2. Регистрација
Регистар цркава и верских заједница
Члан 17.
Министарство надлежно за послове вера (у даљем тексту: Министарство) води
Регистар цркава и верских заједница (у даљем тексту: Регистар).
Поступак регистрације верских организација
Члан 18.
За упис цркава и верских заједница у Регистар Министарству се подноси пријава
која садржи:
1) назив цркве или верске заједнице;
2) адресу седишта цркве или верске заједнице;
3) име, презиме и својство лица овлашћеног да представља и заступа цркву
или верску заједницу.
Верске организације, осим оних из члана 10. овог закона, за упис у Регистар
подносе Министарству захтев који садржи:
1) одлуку о оснивању верске организације са именима, презименима,
бројевима идентификационих докумената и потписима оснивача од најмање
0,001% пунолетних држављана Републике Србије који имају пребивалиште
у Републици Србији према последњем званичном попису становништва или
страних држављана са сталним боравком на територији Републике Србије;
2) статут или други документ верске организације који садржи: опис
организационе структуре, начин управљања, права и обавезе чланова,
начин оснивања и гашења организационе јединице, списак организационих
јединица са својством правног лица и друге податке од значаја за верску
организацију;
3) приказ основа верског учења, верских обреда, верских циљева и основних
активности верске организације;
4) податке о сталним изворима прихода верске организације.
Назив верске организације
Члан 19.
У Регистар се не може уписати верска организација чији назив садржи назив или
део назива који изражава идентитет цркве, верске заједнице или верске
организације која је већ уписана у Регистар или која је раније поднела захтев за
упис.
Решавање о захтеву за упис у Регистар
Члан 20.
О захтеву за упис у Регистар Министарство решава у року од 60 дана од дана
пријема уредног захтева и потребне документације.
Ако је захтев непотпун или је назив супротан члану 19. овог закона
Министарство ће позвати подносиоца да захтев допуни или исправи у року од 30
дана. Ако захтев у наведеном року не буде допуњен или исправљен,
Министарство ће одбацити захтев.
Верска организација пријављена по прописима о удружењима која не поднесе
захтев за упис у Регистар у року од једне године од дана ступања на снагу овог
закона неће се сматрати верском организацијом у смислу овог закона.
Министарство доноси решење о одбијању захтева за упис верске организације у
Регистар ако су њени циљеви, учење, обреди или деловање супротни Уставу и
јавном поретку или ако угрожавају живот, здравље, слободу и права других,
права деце, право на лични и породични интегритет и право на имовину.
При доношењу решења о захтеву за упис у Регистар Министарство узима у обзир
и одлуке Европског суда за људска права, као и управне или судске одлуке у
погледу регистрације или деловања одређене верске организације у једној или
више држава чланица Европске уније.
Уписом у Регистар верска организација стиче својство правног лица.
Уколико Министарство не донесе решење у року из става 1. овог члана сматраће
се да је одобрен упис верске организације у Регистар.
Садржина Регистра
Члан 21.
У Регистар се уписује: назив цркве, верске заједнице или верске организације;
седиште и адреса; организациони облици и територијална организација; име и
презиме, адреса и својство лица овлашћеног да представља и заступа цркву,
верску заједницу или верску организацију; број и датум решења о упису; број и
датум решења о брисању из претходног регистра правних лица, као и све
промене уписаних података.
У Регистар се уносе и подаци о верским школама, културним установама и
удружењима, хуманитарним, добротворним и здравственим организацијама чији
је оснивач црква, верска заједница или верска организација, као и подаци о
привредној или другој делатности коју обавља црква, верска заједница или
верска организација.
О промени података који се уносе у Регистар црква, верска заједница или
верска организација дужна је да обавести Министарство у року од 30 дана од
њиховог наступања.
Пропис којим се ближе уређује садржина и начин вођења Регистра доноси
министар надлежан за послове вера.
Брисање из Регистра
Члан 22.
Министарство доноси решење о брисању из Регистра:
1) ако црква, верска заједница или верска организација поднесе такав захтев;
2) ако наступе разлози због којих се одбија упис у Регистар;
3) ако је правоснажном судском пресудом установљено да верска организација
остварује циљеве другачије од оних ради којих је основана.
Правни лек
Члан 23.
Решење о упису, одбацивању захтева за упис, одбијању уписа или брисању из
Регистра је коначно и против њега се може покренути управни спор.
Поступак са имовином
Члан 24.
На имовину цркве, верске заједнице или верске организације која је брисана из
Регистра сходно се примењују прописи о удружењима.
Надзор
Члан 25.
Надзор над спровођењем овог закона врши министарство надлежно за послове
вера.
3. Имовина и финансирање
Имовина
Члан 26.
Цркве и верске заједнице обезбеђују средства за обављање своје делатности од
прихода из сопствене имовине, задужбина, легата и фондова, наслеђивања,
поклона и прилога, других правних послова и делатности на непрофитним
основама, у складу са законом.
Цркве и верске заједнице самостално управљају својом имовином и новчаним
средствима, у складу са сопственим аутономним прописима.
Цркве и верске заједнице могу да обављају привредну или другу делатност на
начин и у складу са прописима којима је уређено обављање тих делатности.
Заштита имовине
Члан 27.
Сакрална и културна баштина цркава и верских заједница, укључујући и
непокретна културна добра, не може бити предмет принудног извршења или
отуђења у поступку стечаја или принудног поравнања.
До доношења прописа о враћању имовине цркава и верских заједница надлежни
државни орган или орган локалне самоуправе може им на њихов захтев, у
складу са законом, уступити на коришћење одузету имовину или њене делове.
Сарадња државе са црквама и верским заједницама
Члан 28.
Држава сарађује са црквама и верским заједницама ради унапређивања верске
слободе и остваривања општег добра и заједничког интереса.
Ради унапређивања верске слободе и сарадње са црквама и верским
заједницама, у обостраном интересу, држава може да материјално помаже цркве
и верске заједнице.
Социјална права свештеника, односно верских службеника
Члан 29.
Свештеници, односно верски службеници имају право на здравствено и
пензијско и инвалидско осигурање, у складу са законом.
Ради унапређивања верске слободе, у сагласности са црквама и верским
заједницама, средства за здравствено и пензијско и инвалидско осигурање
свештеника односно верских службеника могу се обезбедити у буџету Републике
Србије, у складу са законом.
Ако се у буџету Републике Србије обезбеде средства, Влада утврђује износе
средстава за остваривање социјалних права свештеника односно верских
службеника, равноправно и сразмерно броју верника појединих цркава и
верских заједница, према последњем попису становништва у Републици, при
чему се на цркве и верске заједнице са малим бројем верника може применити
начело позитивне дискриминације.
Цркве и верске заједнице могу оснивати самосталне фондове за социјално
односно здравствено и пензијско и инвалидско осигурање својих свештеника
односно верских службеника, у складу са својим аутономним прописима.
Свештеник, односно верски службеник који је страни држављанин, врши трајну
службу у складу са законом и аутономним правом цркве или верске заједнице и
има стални боравак у Републици Србији, ужива сва права из овог члана, у
складу са законом.
Пореске олакшице
Члан 30.
Приликом обављања делатности и обезбеђивања прихода у складу са овим
законом цркве и верске заједнице могу бити потпуно или делимично ослобођене
пореских и других обавеза, у складу са законима којима се уводи одговарајући
јавни приход.
Физичка и правна лица која дају прилоге и поклоне црквама и верским
заједницама могу бити ослобођена одговарајућих пореских обавеза, у складу са
законима којима се уводи одговарајући јавни приход.
ИИИ. ДЕЛАТНОСТ ЦРКАВА И ВЕРСКИХ ЗАЈЕДНИЦА
1. Богослужбена делатност
Богослужбени простор
Члан 31.
Цркве и верске заједнице обављају богослужење, верске обреде и остале верске
делатности у храмовима, другим зградама и просторима у њиховом власништву
или у изнајмљеним просторима.
Богослужење, верски обреди и остале верске делатности могу се обављати и на
јавним местима, односно отвореним просторима, као и на местима везаним за
значајне историјске догађаје или личности, у складу са законом.
Богослужбени простор и време су заштићени и неповредиви, у складу са Уставом
и законом и аутономним правом цркава и верских заједница.
Богослужење и верски обреди се могу обављати на захтев надлежног органа и у
болницама, војним и полицијским објектима, заводима за извршење кривичних
санкција и другим институцијама и објектима, а у школама, установама
социјалне и дечје заштите само у пригодним приликама.
Надлежни органи институција из става 4. овог члана дужни су да у складу са
могућностима обезбеде вршење богослужења и верских обреда на захтев
чланова тих институција или на захтев корисника њихових услуга.
Цркве и верске заједнице, у договору са надлежним органом институције,
одређују начин и услове под којима ће удовољити захтевима да се у њој
повремено, стално или пригодно обављају богослужење и верски обреди.
Градитељство
Члан 32.
Цркве и верске заједнице могу самостално у складу са законом подизати
храмове и друга здања за богослужбене потребе, као и парохијске домове,
манастирске конаке, административноуправне зграде, школе, интернате и
болнице (у даљем тексту: верски објекти).
Цркве и верске заједнице могу градити и стамбене зграде, производне и друге
објекте, у складу са законом.
Надлежни орган јединице локалне самоуправе дужан је да приликом израде
урбанистичких планова размотри исказане потребе цркава и верских заједница
за изградњу верских објеката.
Изградња, адаптација и реконструкција верских објеката може се изводити по
доношењу одлуке цркве или верске заједнице, добијању _____потребних дозвола
предвиђених законом и прописима који регулишу ову област, као и сагласности
надлежног министарства и уз стручни надзор надлежног државног органа.
Надлежни државни орган је дужан да поштује право цркве и верске заједнице
да самостално организује и води радове и да утврђује намену, стил и опремање
објекта, у складу са законом и аутономним прописима цркава и верских
заједница.
Надлежни државни орган и орган локалне самоуправе може да у буџету
предвиди средства за изградњу, одржавање и обнову верских објеката, у складу
са потребама и могућностима.
У храмовима и другим здањима за богослужбене потребе који су у власништву
цркве и верских заједница, као и земљишту на коме су изграђени ти објекти,
може се вршити сахрањивање на основу одлуке надлежног органа цркве,
односно верске заједнице.
Добротворна делатност
Члан 33.
Цркве и верске заједнице у оквиру своје социјалне и добротворне делатности
могу оснивати одговарајуће установе и организације, у складу са законом.
Социјална и добротворна делатност цркава и верских заједница је одвојена од
њихове богослужбене делатности.
Цркве и верске заједнице, као и установе и организације из става 1. овог члана,
дужне су да у вршењу социјалне и добротворне делатности видно истакну свој
пуни назив под којим су регистроване, а у случају установа и организација и
пуни назив цркве или верске заједнице која је њихов оснивач.
2. Образовна делатност
Верске образовне установе
Члан 34.
Цркве и верске заједнице могу оснивати установе ради образовања будућих
свештеника односно верских службеника, унапређивања духовне и теолошке
културе и других сродних циљева (у даљем тексту: верске образовне установе).
Оснивање образовних установа према општим прописима
Члан 35.
Цркве и верске заједнице могу оснивати и предшколске установе, основне
школе, гимназије, стручне и уметничке средње и високе школе, факултете и
универзитете, у складу са законом.
Верске образовне установе у систему образовања
Члан 36.
Црква и верска заједница може покренути поступак верификације, односно
акредитације верске образовне установе ради укључивања у систем
образовања, у складу са прописима о образовању.
Верске образовне установе које добију верификацију, односно акредитацију
имају право на финансирање из буџета, сразмерно броју верника према
последњем попису становништва у Републици.
Ради унапређивања верске слободе и просвете, држава може пружати
финансијску помоћ и верским образовним установама које нису укључене у
систем образовања.
Аутономија верских образовних установа
Члан 37.
Верске образовне установе имају организациону и програмску аутономију.
Црква и верска заједница самостално утврђује наставни план и програм,
уџбенике и приручнике, поставља и разрешава наставно и остало особље и
врши надзор над радом верске образовне установе.
Верске образовне установе укључене у систем образовања дужне су да поштују
услове и стандарде који важе у систему образовања, у складу са прописима о
образовању.
Сведочанства и дипломе верских образовних установа
Члан 38.
Сведочанства и дипломе верификованих односно акредитованих верских
образовних установа имају исто правно дејство као и одговарајућа сведочанства
и дипломе стечене у државним образовним установама.
Сведочанства и дипломе стечене у осталим верским образовним установама по
спроведеном поступку утврђивања еквиваленције пред надлежним државним
органом могу имати исто правно дејство као и одговарајућа сведочанства и
дипломе стечене у државним образовним установама.
Социјална права ученика и студената верских образовних установа
Члан 39.
Редовни ученици и студенти верских образовних установа имају право на
здравствену и социјалну заштиту, ученички и студентски стандард и одлагање и
цивилно служење војног рока, а њихови родитељи право на дечији додатак, под
истим условима који важе за ученике и студенте државних образовних установа.
Верска настава у државним и приватним школама
Члан 40.
Јемчи се право на верску наставу у државним и приватним основним и средњим
школама, у складу са законом.
3. Културна делатност
Носиоци културне и научне делатности
Члан 41.
Носиоци културне и научне делатности цркава и верских заједница су
манастири, ризнице, музеји, архиви, научноистраживачке установе, библиотеке,
специјализоване школе и установе, уметничке и конзерваторско-рестаураторске
радионице, културно-уметничка друштва, хорови и друге установе и удружења.
Верска здања и установе од изузетног историјског, националног и културног
значаја уживају посебну заштиту, бригу и финансијску подршку државних
органа и органа локалне самоуправе.
Заштита сакралног наслеђа и културних добара
Члан 42.
Цркве и верске заједнице могу оснивати стручне и научне установе за заштиту
сакралног наслеђа у оквиру јединственог система заштите, у складу са законом.
Верификоване установе из претходног става могу уживати финансијску подршку
из буџета Републике Србије или буџета јединице локалне самоуправе.
Информативна и издавачка делатност
Члан 43.
Ради унапређивања верске слободе и слободе информисања цркве и верске
заједнице имају право да у складу са Уставом и законом користе јавни
радиодифузни сервис, као и да самостално остварују сопствену информативну и
издавачку делатност.
Цркве и верске заједнице дужне су да у својој информативној и издавачкој
делатности видно наведу свој пуни назив.
У обавештавању јавности о својим активностима цркве и верске заједнице су
дужне да јасно наведу природу и садржај одређене активности.
Финансирање културних и научних установа и програма
Члан 44.
Ради унапређивања верске слободе и културе надлежни државни орган и орган
локалне самоуправе може, у складу са могућностима, да обезбеђује дотације
црквама и верским заједницама за њихове културне и научне установе и
програме.
Цркве и верске заједнице имају право да конкуришу за доделу средстава за
реализацију културних и научних програма код надлежних државних органа и
комисија под истим условима као и друга правна и физичка лица.
ИВ. ПРЕЛАЗНЕ И ЗАВРШНЕ ОДРЕДБЕ
Рок за доношење подзаконског акта
Члан 45.
Пропис за извршавање овог закона министар надлежан за послове вера донеће у
року од 90 дана од дана ступања на снагу овог закона.
Ступање овог закона на снагу
Члан 46.
Овај закон ступа на снагу осмог дана од дана објављивања у "Службеном
гласнику Републике Србије".