The measure is available in the following languages:
USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE U VELIKOM VIJEĆU
predmetu broj AP 1194/12
(Pregled Dokumenata| Broj 70/15, Službeni glasnik BiH, broj 70/15)
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1194/12, rješavajući apelaciju Zinaida Raljevića i Igora Baroša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zinaida Raljevića i Igora Baroša.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000637 10 Rev od 8. decembra 2011. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zinaid Raljević i Igor Baroš (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Jelica Vuković, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 30. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000637 10 Rev od 8. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-004725 od 5. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i od Vakufske direkcije Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 24. do 27. aprila 2012. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-004725 od 5. marta 2008. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji stana u zgradi u Sarajevu u ulici Ferhadija broj 4 (zemljišnoknjižnih oznaka pobliže označenih u izreci presude), koji je 14. juna 1999. godine zaključen između Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) kao prodavca i prvoapelanta i Albine Raljević (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) kao kupaca, pod brojem 409/99. Shodno tome, utvrđeno je da je ništav i Ugovor o kupoprodaji istog stana zaključen između prvoapelanta i četvrtotužene kao prodavaca s jedne strane i drugoapelanta kao kupca s druge strane, ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov-4229/05 od 11. augusta 2005. godine, slijedom čega je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda, Odsjek KPU, da izbriše upis izvršen na osnovu predmetnih ugovora u podulošku broj 5397 za Općinu Centar Sarajevo (stav 1. izreke). Navedenom presudom prvotužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke). U preostalom dijelu (kojim je predloženo vraćanje onoga što se steklo zaključenjem predmetnih kupoprodajnih ugovora) tužbeni zahtjev je odbijen (stav 3. izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je prvotužena kao davalac stana 14. juna 1999. godine zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo sa prvoapelantom i četvrtotuženom kao nosiocima stanarskog prava na spornom stanu, te su kupci u knjizi položenih ugovora tog suda upisani kao vlasnici sa po ½ dijela na spornom stanu. Dalje je utvrđeno da je drugoapelant 11. augusta 2005. godine kupio sporni stan od prvoapelanta i četvrtotužene. Općinski sud je naveo da iz svih provedenih dokaza, a posebno rješenja o nacionalizaciji od 26. novembra 1959. godine, 20. aprila 1960. godine i 8. maja 1962. godine, proizlazi činjenica da je prije nacionalizacije, koja je nesporno provedena na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan, vlasnik zgrade bio vakuf džamije Hovadže Ćemaludina iz Sarajeva. Također, iz navedenih rješenja proizlazi činjenica da je zgrada bila završena prije nacionalizacije. Dalje je istaknuto da je članom 8. stav 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini potvrđen kontinuitet svojstva pravnog subjekta shodno vjerskim propisima i unutrašnjoj organizaciji, između ostalih, i Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Prema članu 28. Ustava Islamske zajednice BiH, imovinu Islamske zajednice čine vakufska dobra i druge stvari, prava i novčana sredstva. Članom 30. Ustava Islamske zajednice BiH određeno je da se imovina stječe od vakufskih dobara te drugih prihoda, a iz člana 32. Ustava Islamske zajednice BiH proizlazi da vakufskom imovinom upravlja Vakufska direkcija, da pravila o organizaciji i radu Vakufske direkcije donosi Sabor Islamske zajednice. Iz svega navedenog proizlazi, kako je zaključio Općinski sud, da je vakuf imovina Islamske zajednice kojom upravlja Vakufska direkcija.
7. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji. Istaknuto je da je članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2006. godine) izmijenjen stav 2. člana 47. na način da je propisano da pravo na kupovinu stana, prema odredbama tog zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionaliziranom i konfisciranom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Općinski sud je naveo da je stavom 3 (koji je dodat) propisano da izuzetno od odredbe prethodnog stava nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana, dok je stavom 4 (koji je, također, dodat) propisano da će se nosiocima stanarskog prava iz stava 3. tog člana dodijeliti odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uvjetnosti i veličini, ili vlasniku stana s pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava da stan otkupi. Pri tome, Općinski sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrđeno da odredbe st. 3. i 4. člana 10 (kako je citirano) nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina propisano da se, između ostalog, zgrade i stanovi ne mogu otuđivati, odnosno njima raspolagati ako su u društveno vlasništvo pribavljeni, između ostalog, po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim principima, prinudnim propisima ili moralu društva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvotužena 14. juna 1999. godine prodala prvoapelantu i četvrtotuženoj sporni stan koji je postao društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, iz čega slijedi zaključak da je prvotužena suprotno izričitom, tada važećem propisu – članu 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, prodala sporni stan, čija je prodaja trebala biti regulirana posebnim propisom o restituciji. Također, Općinski sud je naveo da su tuženi, zaključivanjem predmetnog ugovora, postupili suprotno članu 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, budući da su otuđili nekretnine koje su postale društveno vlasništvo na osnovu provedene nacionalizacije, te da to predstavlja drugi osnov za ništavost ugovora. Općinski sud je ukazao na to da je odredbama člana 107. ZOO-a propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Istaknuto je da to znači da takav ugovor po samom zakonu nije proizveo pravne posljedice, i to od početka (ex tunc), te da ugovarači ne mogu naknadno svojom voljom otkloniti apsolutnu ništavost, odnosno ne mogu izvršiti konvalidaciju. Budući da ništav ugovor od samog početka ne proizvodi pravno djelovanje, odnosno smatra se da nije ni zaključen, slijedom navedenog ništav je i ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključen između prvoapelanta i četvrtotužene kao prodavaca i drugoapelanta kao kupca, te je tužbeni zahtjev i u tom dijelu usvojen. Općinski sud je, također, naveo da je, slijedom utvrđenja da su zaključeni ugovori ništavi, naložio brisanje zemljišnoknjižnih upisa u knjizi položenih ugovora tog suda, shodno odredbama člana 104. ZOO-a.
9. Odlučujući o žalbama prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtotužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 009-0-Gž-08-003714 od 22. oktobra 2009. godine, kojom je žalbe uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tako što je odbio postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori o kupoprodaji spornog stana, te da se slijedom toga naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda, Odsjek KPU, da izbriše izvršene upise na osnovu predmetnih ugovora, kao i da mu se naknade troškovi parničnog postupka. Tužilac je obavezan da prvoapelantu, drugoapelantu i četvrtotuženoj naknadi troškove parničnog postupka, a odbijen je zahtjev prvotužene za naknadu troškova parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtotužene o nedostatku stranačke sposobnosti i tužiočeve aktivne legitimacije. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvotužena Rješenjem Narodnog odbora Općine Centar o nacionalizaciji broj KOM 182/41 od 8. maja 1962. godine nacionalizirala spornu stambeno-poslovnu zgradu u tadašnjim ulicama Saloma Albaharija broj 5 i Vase Miskina br. 2 i 4, zajedno sa zemljištem pod zgradom upisanom u zk. ul. broj XXXIX/26 KO Sarajevo, koje predstavlja bivše vlasništvo vakufa džamije Hovadže Ćemaludina. Kantonalni sud je naveo da tužilac ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora, s obzirom na to da je prije nacionalizacije kao raniji gruntovni vlasnik bio upisan vakuf džamije Hovadže Ćemaludina. Također, Kantonalni sud je naveo da je tužilac pravno lice upisano kao takvo u Registarskom odjeljenju tog suda pod brojem UF 791/98. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je tužilac aktivno legitimiran i da ima stranačku sposobnost u predmetnoj pravnoj stvari. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nepravilan je stav Općinskog suda da su predmetni ugovori o kupoprodaji spornog stana ništavi u smislu odredaba člana 103. ZOO-a, s obzirom na to da su zaključeni u vrijeme kada je bio na snazi član 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, kojim je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji.
11. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud ukazao na to da je u toku parničnog postupka Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrđeno da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ali da je propustio ocijeniti značaj te presude. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH bio mišljenja da prilikom donošenja osporenog zakona nisu poštovani principi iz člana II.A.2.(1)c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantira pravo na jednakost pred zakonom. Naime, osporena odredba iz stava 3. člana 10. navedenog zakona sadrži i diskriminirajuće elemente koji se ogledaju prvenstveno u predviđanju posebne privilegije za jednu kategoriju, kako zakonodavac navodi, bivših vlasnika nacionaliziranih, odnosno konfisciranih stanova u odnosu na opći stav 2. istog člana zakona koji predviđa bivšim vlasnicima dodjelu odgovarajućeg stana, te da to istovremeno znači nametanje posebne obaveze za kategoriju nosilaca stanarskog prava iz stava 3. u odnosu na nosioce stanarskog prava iz stava 2. istog člana navedenog zakona. Također, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH u odnosu na odredbu stava 4. člana 10. navedenog zakona ukazao na to da nisu ni u naznaci predviđeni rokovi za dodjelu zamjenskih stanova, nije definiran fond zamjenskih stanova, postupak dodjele itd. Ustavni sud FBiH zaključio je da uz utvrđenu nejednakost pred zakonom, koja proizlazi iz različitog tretmana koji suštinski podrazumijeva pružanje određenih privilegija i nametanje dodatnih obaveza u odnosu na oblast koju tretira, ali i na navedeni način, osporene odredbe, prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, imaju za posljedicu i diskriminaciju građana čije odnose uređuje, te krše opću zabranu diskriminacije građana iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbom člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da su odluke Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće posebno kada sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine, nije u skladu s tim Ustavom, te da se taj ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše sud ili ukoliko sud utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH sadrži imperativnu normu da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH ne može primjenjivati zakon ili drugi propis koji je proglašen neustavnim, a ukoliko se izmijeni u skladu s tom presudom može stupiti na snagu i primjenjivati se od dana određenog u tom zakonu odnosno propisu. Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 72/08 od 17. novembra 2008. godine), koji je stupio na snagu 18. novembra 2008. godine, članom 2. izmijenjen član 47. tako da u relevantnom dijelu glasi: "Pravo na kupnju stana, prema odredbama ovoga Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama." Kantonalni sud je istakao da je navedenom presudom Ustavnog suda FBiH jasno ukazano na neustavnost odredbi koje se odnose na status nosilaca stanarskih prava na vakufskim stanovima (legati, zadužbine), te da su takve odredbe bile neustavne od njihovog samog donošenja, ali da se nisu mogle primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o prostoj izmjeni zakonske odredbe, nego o zabrani primjene neustavne odredbe na osnovu odluke Ustavnog suda FBiH koja ima premoć u odnosu na zakonske odredbe, i to od datuma objavljivanja te odluke, tj. 9. jula 2007. godine, te da je obaveza sudova bila primjenjivanje ustavnih odredbi, a to su one koje na jednak način tretiraju status nosilaca stanarskih prava na nacionaliziranim stanovima bez obzira na to ko je njihov prijašnji vlasnik.
13. Kantonalni sud je naveo da Ustavni sud FBiH nije mogao izmijeniti prvobitnu odredbu člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, kojom je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji, jer ona više nije bila na snazi, ali da iz cjelokupne presude jasno proizlazi da su nosioci stanarskih prava na stanovima u ranijem vlasništvu vakufa nejednako tretirani prilikom otkupa stana, čime je došlo do kršenja opće zabrane diskriminacije građana. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud se nije mogao pozivati na nejasne i diskriminirajuće odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora jer bi se time negirala supremacija Evropske konvencije i njenih protokola, koji se prema odredbi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, a ustavna obaveza svih sudova, prema odredbi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, jeste da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se prvostepeni sud nije mogao pozvati na odredbe člana 103. ZOO-a jer predmetni ugovori nisu bili u nesaglasnosti sa Ustavom, odnosno članom 14. Evropske konvencije, već je to mogla biti samo neprecizna odredba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, prema kojoj se nisu mogli kupiti stanovi koji će biti predmet restitucije, mada se ne zna šta će restitucija obuhvatiti i da li bi to uopće mogao biti sporni stan jer takvi propisi do danas nisu doneseni. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zabrana otuđenja nacionaliziranih nekretnina iz člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina nije od značaja za valjanost ugovora, s obzirom na to da je kasnije donesenim Zakonom o prodaji stanova drugačije regulirano pitanje prodaje stanova u društvenom vlasništvu. Naime, Kantonalni sud je naveo da se kasnije donesenim Zakonom o prodaji stanova, koji je lex specialis u odnosu na generalni Zakon o prometu nekretnina, upravo regulira prodaja stanova u društvenom, kasnije državnom vlasništvu, koji ne sadrži odredbu o zabrani prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo u odnosu na način stjecanja vlasništva, izuzev zabrane prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji nisu nacionalizirani i nalaze se u privatnom vlasništvu.
14. Kako je Ustavni sud FBiH svojom odlukom stavio van snage odredbe Zakona o prodaji stanova koje u suštini ograničavaju prava nosiocima stanarskog prava da pristupe kupovini stanova koji predstavljaju ranije vlasništvo vakufa i smatra ih neustavnim jer nisu u skladu s principom jednakosti građana pred zakonom, Kantonalni sud je zaključio da predmetni ugovori nisu ništavi, odnosno prvoapelant i četvrtotužena imali su pravo da sa prvotuženom zaključe ugovor o kupoprodaji spornog stana kao sunosioci stanarskog prava na njemu, a nakon toga i da raspolažu njime u skladu s ovlaštenjima koja proizlaze iz prava vlasništva koje su stekli na spornom stanu i stan prodati drugoapelantu. Imajući u vidu da Zakon o prodaji stanova sa svim izmjenama u pogledu otkupa nacionaliziranih stanova više ne upućuje na propise o restituciji koji tek treba da se donesu, te citiranu odluku Ustavnog suda FBiH, slijedi, kako je istakao Kantonalni sud, da će tužilac svoja prava u pogledu restitucije nacionalizirane imovine, u zavisnosti od rješenja koja budu propisana Zakonom o restituciji, moći ostvariti samo od prvotužene, ali ne može tražiti poništenje predmetnih kupoprodajnih ugovora koji su zaključeni u skladu sa zakonom. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani i žalbeni navodi da je osporena presuda u suprotnosti s odredbama čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kako je i obrazloženo u žalbama.
15. Vrhovni sud, odlučujući o tužiočevoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 70 0 P 000637 10 Rev od 8. decembra 2011. godine, kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom obavezani su apelanti i četvrtotužena da tužiocu naknade troškove sastava revizije u preciziranom iznosu, a odbijen je tužiočev zahtjev preko dosuđenog iznosa.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji spornog stana zaključenog između prvoapelanta i četvrtotužene kao kupaca i prvotužene kao prodavca na pravnoj snazi bila zabrana prodaje svih nacionaliziranih stanova (kakav je i sporni stan), koja je ustanovljena odredbom člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova kao odredbom prinudnog karaktera, pa je predmetni ugovor, u skladu s članom 103. ZOO-a, u vrijeme zaključenja bio ništav. Vrhovni sud je istakao da je sudska praksa jedinstvena u primjeni odredbe člana 107. stav 1. ZOO-a, odnosno da ima pravni stav da se ništav ugovor ne može konvalidirati. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema uvjeta ni za primjenu odredbe člana 107. stav 2. ZOO-a. Da bi u skladu s tom zakonskom odredbom bila isključena mogućnost isticanja ništavosti, moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta – da je zabrana bila manjeg značaja i da je ugovor izvršen. U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, ugovor je izvršen, ali nije ispunjen drugi kumulativni uvjet, jer se ne može sa stanovišta ranijih vlasnika nacionaliziranih stanova u čijem je interesu i bila ustanovljena ta zabrana smatrati zabranom manjeg značaja zabrana prodaje tih stanova jer su njome štićena njihova imovinska prava. Istovremeno, tom zabranom, kako je dalje navedeno, nisu ugrožavana stanarska prava nosilaca tih prava kao imovinska prava, samo je mogućnost stjecanja prava vlasništva na tim stanovima odgođena do donošenja odgovarajućih propisa. Nosioci stanarskog prava su i nakon toga mogli nesmetano koristiti te stanove. Kako je iz navedenih razloga ništav predmetni ugovor o kupoprodaji iz 1999. godine, Vrhovni sud je utvrdio da je time ništav i ugovor o kupoprodaji zaključen između prvoapelanta i četvrtotužene kao prodavaca i drugoapelanta kao kupca jer se na osnovu ništavog ugovora ne može steći nikakvo pravo pa samim tim nema se šta ni prenijeti na treća lica. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako je i tužilac ukazao u reviziji, pogrešan je pravni stav drugostepenog suda da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine došlo do konvalidacije predmetnog ugovora. Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđena neustavnost odredbe člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, koja je važila u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i na osnovu koje je ugovor ništav, nego neustavnost odredbi st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2006. godine), koje su propisivale drugačije uvjete za otkup vakufskih stanova u odnosu na uvjete za otkup ostalih nacionaliziranih stanova. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku usvojio reviziju i donio predmetnu presudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode hronologiju događaja u konkretnom predmetu. Smatraju da je osporenim odlukama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, navode da u konkretnom slučaju miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom. U odnosu na pravo na dom navedeno je da drugoapelant zbog nezakonitih osporenih odluka može ostati bez svog stana – doma budući da nakon što se izvrši brisanje prava vlasništva na spornom stanu i izostanka osnova za ulazak u posjed spornog stana postoji realna mogućnost da se traži njegovo iseljenje kao bespravnog korisnika, a prvoapelantu ospori pravo ponovnog ulaska u posjed spornog stana jer ga je napustio u trenutku prodaje koja je odlukom suda proglašena ništavom. Također, smatraju da su diskriminirani u odnosu na sve druge nosioce stanarskih prava na nacionaliziranim stanovima. Osim toga, istaknuto je da je Vrhovni sud u drugom predmetu Presudom broj 70 0 P 000683 10 Rev od 23. juna 2011. godine odbio reviziju Vakufske direkcije i iskazao sasvim oprečan stav u odnosu na stav iz osporene presude, te prihvatio pravna shvatanja i tumačenja Kantonalnog suda u Presudi broj 009-0-Gž-08-002173 od 28. oktobra 2009. godine, koja su identična pravnom shvatanju Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, što vodi ka pravnoj nesigurnosti apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i da, nasuprot stavu apelanata, smatra da apelantima pri donošenju njegove odluke nisu uskraćena garantirana ljudska prava, to jeste pravo na pravično suđenje, na dom, na imovinu i zabranu diskriminacije, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata i da ostaje pri svim navodima iz obrazloženja presude.
20. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član II/2. – Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Član II/6. – Implementacija
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
22. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Član 5.
Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova:
1. koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta,
2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti,
3. koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza.
Član 7. stav 1.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Član 47. [koji je bio u primjeni do 11. jula 2006. godine]
(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
(2) Prodaja stanova koji su predmet restitucije uredit će se posebnim propisom o restituciji.
23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 36/06 od 10. jula 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
U članu 47. stav (2) mijenja se i glasi:
"(2) Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama."
Iza stava (2) dodaju se novi st. (3) i (4) koji glase:
"(3) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana.
(4) Nosiocima stanarskog prava iz stava (3) ovog člana dodijelit će se odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uvjetovanosti i njegovoj veličini, ili vlasniku stana sa pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava za njegov otkup."
Član 12.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 72/08 od 17. novembra 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Član 47. mijenja se i glasi:
"Član 47.
(1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
(2) Pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
(3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda.
(4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana."
Član 7.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
25. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-33/05 od 19. jula 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 55/06 od 20. septembra 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Utvrđuje se da član 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo […] nije u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je u toku postupka osporeni stav 2. člana 47. prestao da važi.
26. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 45/07 od 2. jula 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Utvrđuje se da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/06) nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
27. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glase:
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000637 10 Rev od 8. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32 Apelanti opovrgavaju osporene presude Vrhovnog i Općinskog suda tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelanti posjeduju imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud ističe da se postupak koji je rezultirao osporenom odlukom Vrhovnog suda tiče utvrđivanja ništavosti predmetnih kupoprodajnih ugovora na osnovu kojih su apelanti kupili sporni stan i upisom u zemljišne knjige stekli pravo vlasništva. Budući da su prvoapelant i četvrtotužena bili upisani kao vlasnici spornog stana, te da je njihovo pravo vlasništva derivativnim putem preneseno na drugoapelanta, Ustavni sud smatra da apelanti imaju imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Nakon što je utvrđeno da apelanti posjeduju imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
37. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može se nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata, jer je u konačnici osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da su ništavi predmetni ugovori o kupoprodaji spornog stana, te je naloženo brisanje upisa prava vlasništva apelanata u zemljišnoj knjizi.
39. Ustavni sud nalazi da je miješanje u imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji spornog stana zaključenog između prvoapelanta i četvrtotužene kao kupaca i prvotužene kao prodavca na pravnoj snazi bila zabrana prodaje svih nacionaliziranih stanova, koja je ustanovljena odredbom člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova kao odredbom prinudnog karaktera pa je predmetni ugovor, u skladu s članom 103. ZOO-a, u vrijeme zaključenja bio ništav. Kako je iz navedenih razloga ništav predmetni ugovor o kupoprodaji iz 1999. godine, Vrhovni sud je utvrdio da je time ništav i ugovor o kupoprodaji zaključen između prvoapelanta i četvrtotužene kao prodavaca i drugoapelanta kao kupca jer se na osnovu ništavog ugovora ne može steći nikakvo pravo pa samim tim nema se šta ni prenijeti na treća lica. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud primjenjujući na konkretni predmet zakonsku odredbu koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije proizvoljno.
40. Ustavni sud ističe da je miješanje izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona.
41. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je izvršenim miješanjem održan razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, odnosno da li osporena odluka Vrhovnog suda uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa. Ustavni sud zapaža da bi utvrđivanjem ništavosti predmetnih ugovora o kupoprodaji spornog stana i brisanjem upisa prava vlasništva iz zemljišnih knjiga bila kompromitirana stečena imovinska prava prvoapelanta i četvrtotužene kao dugogodišnjih nosilaca stanarskog prava, kao i prava vlasništva i prometa spornim stanom. Ustavni sud zapaža da su prvoapelant i četvrtotužena pravo vlasništva na spornom stanu stekli u zakonom propisanom postupku, a da pri tome nisu ni na koji način doprinijeli oduzimanju imovine tužiocu. Također, Ustavni sud zapaža da gubitak prava vlasništva apelanata istovremeno ne znači bilo kakvu promjenu u tužiočevom vlasničkom statusu, niti utječe na njegova prava, odnosno ne podrazumijeva dodjelu spornog stana u vlasništvo tužiocu jer nije donesen zakon kojim bi bila izvršena denacionalizacija. Nasuprot tome, Ustavni sud ima u vidu i aktuelnu pozitivnu odredbu člana 47. Zakona o prodaji kojom je otkup svih, pa i nacionaliziranih stanova omogućen bezuvjetno, a da je pri tome osigurana i satisfakcija bivših vlasnika, odnosno u konkretnom slučaju tužioca. Naime, zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o prodaji iz 2008. godine na jednak način tretirao sve nosioce stanarskog prava bez obzira na to da li su stanovi nacionalizirani od privatnih lica ili vjerskih zajednica, što znači da nosioci stanarskih prava prema sadašnjim propisima imaju bezuvjetno pravo na kupovinu stanova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je strogo formalnom primjenom zakonske odredbe koja je važila u vrijeme zaključenja predmetnih kupoprodajnih ugovora i na osnovu koje je postojala zabrana raspolaganja vakufskim stanovima, a koja je kasnijim zakonskim izmjenama otpala, u konkretnom slučaju stavljen pretjeran teret na apelante. S druge strane, u suštini, osporena odluka Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja ne bi pomogla tužiocu kao ranijem vlasniku spornog stana, a ugrozila bi prvoapelanta koji je imao stanarsko pravo i otkupio sporni stan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju narušen odnos proporcionalnosti u zaštiti općeg javnog interesa koji se ogleda u strogoj formalnopravnoj primjeni zakona s jedne stane i s druge strane potrebe zaštite prava apelanata na imovinu u smislu zahtjeva člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Ustavni sud naglašava da je slično pravno pitanje povodom tužiočeve apelacije razmatrao u predmetu broj AP 3806/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3806/11 od 26. februara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta neosnovani (vidi, op. cit. AP 3806/11, tačka 57). U navedenom predmetu tužilac je osporavao odluke redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o kupoprodaji stanova koje su zaključili tuženi kao nosioci stanarskog prava na spornim stanovima sa tuženom Općinom Centar, i to tvrdnjama da se radi o stanovima koji će biti predmet restitucije. U citiranoj odluci je, također, navedeno: "Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili posljedice primjene relevantne odredbe člana 47. Zakona o prodaji stanova, kako u njenom izvornom tekstu tako i sa naknadnim izmjenama, vezano za prava koja apelant [Vakufska direkcija] eventualno može imati u odnosu na sporne stanove tako i u odnosu na pravo tuženih na imovinu u kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja se u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima, te dali iscrpna obrazloženja zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari." (vidi, op. cit. AP 3806/11, tačka 55).
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
44. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporenom odlukom redovnog suda, odnosno stavljanjem pretjeranog tereta na apelante, narušen proporcionalan odnos u zaštiti prava apelanata i općeg javnog interesa.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.