Law on denationalization 2007

O DENACIONALIZACIJI

Na osnovu člana IV 4. a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na __ sjednici Predstavničkog doma, održanoj _____ 2007 godine i na ___ sjednici Doma naroda , održanoj _____ 2007 godine, usvojila je

ZAKON

O DENACIONALIZACIJI

POGLAVLJE I.
OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

(Predmet zakona)

Ovim zakonom ureďuju se osnove i postupak vraćanja ili naknade za nepokretnu ili pokretnu imovinu, koja je prinudno prenijeta u općenarodnu imovinu, državno, zadružno, odnosno društveno vlasništvo (u daljem tekstu: društveno vlasništvo), na osnovu Zakona i propisa iz člana 3. stav (1) ovog zakona ili nekog drugog propisa zasnovanog na zakonu, odlukom državnog organa ili na osnovu prisilno iznuďenog pravnog posla bez pravne osnove, od 01. januara 1945. godine do stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2.

(Osnovni principi denacionalizacije)

Osnovni principi denacionalizacije su:

a) Vraćanje oduzete imovine vlasniku, u naturalnom obliku;

b) Davanje vlasniku oduzete imovine u zamjenu jednako vrijedno materijalno dobro iste vrste, ako iz opravdanih razloga nije moguće vratiti oduzetu imovinu;

c) Davanje vlasniku oduzete imovine pravičnu novčanu naknadu, ako nije moguće vlasniku imovinu vratiti u naturalnom obliku, niti vlasnika obeštetiti zamjenskom imovinom.

Član 3.

(Pravna osnova oduzimanja imovine)

(1) Ranijem vlasniku izvršiti će se vraćanje oduzete imovine, nadoknada zamjenskom imovinom ili isplata pravične naknade, ako je oduzeta imovina prisilno prenesena u društveno vlasništvo na osnovu slijedećih zakona i propisa donesenih na osnovu zakona:

a) Zakon o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njihovih pomagača (“Službeni list DFJ”, br. 36/45, 52/45 i “Službeni list FNRJ”, br. 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);

b) Zakon o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (“Službeni list DFJ”, br. 40/45 i 70/45);

c) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (“Službeni list DFJ”, broj 64/45, “Službeni list FNRJ”, br. 16/46, 24/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51, 21/56 i 55/57 i “Službeni list SFRJ”, broj 10/65);

d) Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže (“Službeni list FNRJ”, broj 56/46);

e) Osnovnog zakona o postupanju sa ekspropisanim i konfiskovanim šumskim posjedima (“Službeni list FNRJ”, br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);

f) Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (“Službeni list FNRJ”, broj 61/46);

g) Zakon o prelazu u društveno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestracije nad imovinom odsutnih osoba (“Službeni list FNRJ”, br. 63/46 i 105/46);

h) Uredba o arondaciji državnih poljoprivrednih dobara opšteg državnog značaja (“Službeni list FNRJ”, broj 99/46);

i) Osnovnog zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ”, broj 28/47);

j) Uredba o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga (“Službeni list FNRJ”, broj 14/53);

k) Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (“Službeni list FNRJ”, broj 22/53 i “Službeni list SFRJ”, broj 10/65);

l) Zakon o prometu zemljišta i zgrada (“Službeni list FNRJ”, br. 26/54, 43/65, 67/65 i 17/69);

m) Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ.” broj 12/57);

n) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i graďevinskog zemljišta (“Službeni list FNRJ.” br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);

o) Zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (“Službeni list FNRJ”, broj 43/59 i odredbe Glave IV – ARONDACIJA – član 20.-27.);

p) Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta – Prečišćeni tekst (“Službeni list SFRJ”, br. 25/65, 12/67 i 14/70);

q) Zakona o udruženom radu (član 268.) („Službeni list SFRJ“, br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88 i 38/88);

r) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (“Službeni list NRBiH”, br. 2/45, 18/46, 29/47, 37/49, 14/51 i “Službeni list SRBiH”, broj 41/67);

s) Zakon o naknadama za ekspropisano zemljište (“Službeni list SRBiH”, broj 31/65);

t) Zakona o odreďivanju graďevinskog zemljišta u odreďenim naseljima gradskog karaktera (“Službeni list SRBiH”, broj 24/68);

u) Zakon o graďevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH.” broj 13/74);

v) Zakon o arondaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78);

w) Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorima (“Službeni list SFRJ”, br. 23/79, 26/86 i “Službeni list SRBiH”, broj 3/93);

x) Zakon o graďevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86);

y) Zakona o graďevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (član 26.) („Službene novine Federacije BiH“, br. 25/03 i 67/05); i Zakon o graďevinskom zemljištu Republike Srpske.

(2) Nije predmet denacionalizacije eksproprisana nekretnina za koju je data druga nekretnina ili je plaćena pravična naknada.

Član 4.

(Oduzeta imovine bez pravnog osnove)

Imovina je oduzeta bez pravnog osnove, ako je to učinjeno prisilnim putem bez ikakve odluke, kao i u slučaju kad je kazna konfiskacije imovine izrečena, iako je bio obustavljen krivični postupak ili se taj postupak vodio protiv odsutne osobe ili nakon njene smrti, ili je osoba kojoj je bila konfiskovana imovina naknadno rehabilitovana pravomoćnom odlukom nadležnog tijela.

Član 5.

(Značenje pojedinih izraza)

Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovome zakonu imaju sljedeće značenje:

a) „Nacionalizacija“ je svaki prisilni prijenos privatne imovine u društveno vlasništvo na osnovu zakona i propisa iz člana 3. ovog zakona i drugih odluka, odnosno akata iz člana 4. ovog zakona.

b) „Denacionalizacija“ je vraćanje nacionalizovane imovine ili davanje naknade za tu imovinu u drugoj imovini ili novčanoj naknadi.

c) „Predmet denacionalizacije“ je nacionalizovana imovina koja se vraća ranijem vlasniku ili za koju se daje naknada.

d) „Raniji vlasnik“ je fizička ili pravna osoba od koje je oduzeta imovina ili njen zakonski nasljednik, odnosno pravni sljednik pravne osobe.

e) „Ovlaštenik prava na denacionalizaciju“ je raniji vlasnik koji ima pravo na denacionalizaciju, u drugoj imovini ili novčanu naknadu.

f) „Pravo na denacionalizaciju“ je ovlaštenje za pokretanje postupka denacionalizacije.

g) „Zahtjev za denacionalizaciju“ je podnesak kojim se pokreće postupak denacionalizacije u skladu sa ovim zakonom.

h) „Sadašnji vlasnik“ je osoba u čijoj se imovini nalazi imovina koja je predmet denacionalizacije.

i) „Obveznik denacionalizacije“ je osoba koja je dužna vratiti nacionalizovanu imovinu ili dati odgovarajuću naknadu.

j) „Restitucija“ je vraćanje prava vlasništva nacionalizovane imovine.

k) „Državni organ“ je nadležni ili nenadležni sud, organ uprave, komisija, odbor ili drugo tijelo koje je donijelo odluku o prisilnom prijenosu imovine u društveno vlasništvo.

l) „Stranac“ je fizička ili pravna osoba kojoj je nacionalizovana imovina, a na dan podnošenja zahtjeva za denacionalizaciju, nema državljanstvo Bosne i Hercegovine.

m) „Legalno izgraďeni objekat“ je zgrada ili druga graďevina za koju je izdana upotrebna dozvola.

n) „Zakoniti stjecatelj“ je osoba koja je na nacionalizovanu imovinu stekla pravo vlasništva ili drugo pravo, koje se po zakonu pretvara u pravo vlasništva.

o) „Pod društvenim vlasništvom“ smatra se sva imovina koja je bila u društvenoj svojini, državnom ili zadružnom vlasništvu.

POGLAVLJE II.
OVLAŠTENIK PRAVA NA DENACIONALIZACIJU

Član 6.

(Raniji vlasnik)

(1) Ovlaštenik prava na denacionalizaciju je fizička ili pravna osoba koja je bila vlasnik nacionalizovane imovine u trenutku prisilnog prenosa u društveno vlasništvo.

(2) Vlasnikom nacionalizovane nepokretne imovine smatra se osoba, koja je kao vlasnik bila upisana u zemljišne knjige u trenutku prisilnog prenosa u društveno vlasništvo, dok se ne dokaže da je vlasnik bila osoba koja je to pravo stekla izvanknjižno ili je imala zakonom priznat naslov za sticanje prava vlasništva.

(3) Strani državljanin je ovlaštenik prava na denacionalizaciju, pod uslovom uzajamnosti.

(4) Nije ovlaštenik prava na denacionalizaciju, po ovome zakonu, osoba koja je po meďudržavnom ugovoru stekla pravo na naknadu za oduzetu imovinu na području Bosne i Hercegovine.

Član 7.

(Nasljednik ranijeg vlasnika)

(1) Ovlaštenik prava na denacionalizaciju je zakonski nasljednik bivšeg vlasnika, po Zakonu o nasljeďivanju iz prvog nasljednog reda sa pravom predstavljanja.

(2) Ovlašteniku iz stava (1) ovog člana vraća se imovina u visini njegovog nasljednog dijela.

Član 8.

(Pravna osoba)

Pravo na denacionalizaciju ima pravna osoba, kojoj je nacionalizovana imovina, a održala je kontinuitet djelatnosti na području Bosne i Hercegovine, do stupanja na snagu ovog zakona.

Član 9.

(Vjerska organizacija, kao korisnik prava na vraćanje imovine, prava i obeštećenja)

Pravo na vraćanje oduzete imovine, prava i obeštećenje ima vjerska organizacija ili zajednica od koje je oduzeta imovina ako na dan podnošenja zahtjeva za vraćanje oduzete imovine, prava ili obeštećenje, obavlja djelatnost na teritoriji Bosne i Hercegovine .

Član 10.

(Zadužbine i udruženja)

Zadužbina i graďansko pravno lice (kulturno-prosvjetno društvo) ima pravo na povrat oduzete imovine, prava i obeštećenje, ukoliko je registrovano kao pravni sljedbenik zadužbine i udruženja od koje je oduzeta imovina i ako obavlja djelatnost na području Bosne i Hercegovine, na dan stupanja na snagu ovog zakona. 5

POGLAVLJE III.
OBVEZNIK DENACIONALIZACIJE

Član 11.

(Obveznik denacionalizacije)

(1) Obveznik denacionalizacije je pravno lice u čijem se vlasništvu – posjedu nalazi oduzeta imovina ili pravo u momentu stupanja na snagu ovog Zakona.

(2) Obveznik denacionalizacije je pravno lice koje je zadnje ostvarilo korist raspolaganjem imovinom u društvenom vlasništvu a koja bi po ovom Zakonu bila predmet denacionalizacije.

(3) Obveznik denacionalizacije, u skladu sa stavom (1) i (2) ovog člana, je pravno lice u čijoj se imovini nalazi oduzeta imovina (javno preduzeće, općina, grad, kanton, Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina).

(4) Sredstva za denacionalizaciju obezbjeďuje obveznik denacionalizacije iz stava (3) ovog člana.

(5) Bosne i Hercegovine je garant za obeveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte čiji je osnivač Bosna i Hercegovina i za svoje obaveze.

(6) Federacija Bosne i Hercegovine je garant za obaveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte na području Federacije Bosne i Hercegovine i za svoje obaveze.

(7) Republika Srpska je garant za obaveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte na području Republike Srpske i za svoje obaveze.

(8) Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine je garant za obaveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i za svoje obaveze.

Član 12.

(Zadruga kao obveznik denacionalizacije)

(1) Obveznik denacionalizacije, prava i obeštećenja je zadruga u čijem se vlasništvu odnosno posjedu nalazi oduzeta imovina ili pravo u momentu stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Obveznik vraćanja imovine, prava i obeštećenja je i zadruga koja je zadnja ostvarila korist raspolaganjem imovinom ili pravom koja bi po ovom zakonu bila predmet vraćanja.

POGLAVLJE IV.
OBLICI DENACIONALIZACIJE

Član 13.

(Vraćanje prava vlasništva ili naknade za oduzetu imovinu)

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju ima pravo tražiti vraćanje oduzete imovine, prava vlasništva i posjeda stvari, ili naknadu u drugoj imovini odnosno novčanu naknadu, koja se odreďuje prema stanju imovine (stvari) u vrijeme oduzimanja, a po cijenama u vrijeme odreďivanja naknade, ako ovim zakonom nije drugačije odreďeno.

Član 14.

(Oblici vraćanja imovine)

Oduzeta imovina vraća se uspostavljanjem prava vlasništva na oduzetoj stvari uz predaju u posjed, a bez posjeda samo ako je tako odreďeno ovim zakonom.

Član 15.

(Naknada za troškove)

(1) Dosadašnji posjednik stvari koja se vraća u posjed ranijem vlasniku, ima pravo na naknadu za nužna investicijsko ulaganje.

(2) Obveznik naknade iz predhodnog stava je ovlaštenik na denacionalizaciju.

(3) Za ulaganja tekućeg održavanja raniji vlasnik nema pravo na naknadu.

(4) U slučaju spora o karakteru i visini (osegu) ulaganja odučuje nadležni sud.

Član 16.

(Korist i plodovi od oduzete imovine)

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju nema prava na naknadu za korist i plodove, niti za korištenje imovine, koja se vraća, od dana oduzimanja do pravomoćnosti odluke o vraćanju.

Član 17.

(Naknada za oduzetu imovinu)

(1) U slučaju kada je vraćanje nekretnine nemoguće, ovlašteniku prava na denacionalizaciju prvenstveno će se dati odgovarajuća nekretnina, a ako nema odgovarajuće nekretnine ovlaštenik ima pravo na novčanu naknadu.

(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana ovlašteniku denacionalizacije isplatiti će se novčana naknada u maksimalnom iznosu do 150.000,00 KM.

Član 18.

(Obveznik isplate naknade)

Obveznik isplate novčane naknade je pravna osoba (pravna sljednica pravne osobe) koja je stekla pravo vlasništva bez naknade, odnosno njen osnivač ili pravna osoba koja je oduzetu imovinu iz državnog ili društvenog vlasništva prenijela u privatno vlasništvo.

Član 19.

(Način isplate novčane naknade)

(1) Obaveza novčane naknade, po osnovu denacionalizacije, izmiruje se putem obveznica. Obveznice će biti emitovane u roku od 120 dana, od dana pravosnažnosti rješenja o denacionalizaciji.

(2) Rok dospijeća obveznice je u okviru 20 godina od dana primjene ovog zakona, s tim što će se raspored po godinama dospjeća obveznica utvrditi odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, kao i ostale uslove oko izdavanja i dospjeća obveznica.

Član 20.

(Sredstvo isplate naknade)

(1) Obveznice emituje Bosna i Hercegovina u ime obveznika denacionalizacije, u skladu sa ovim. (2) Obveznici denacionalizacije obezbjeďuju sredstva za isplatu obveznica.

Clan 21.

(Porez na promet nekretnina) Vraćanje nekretnine ili dodjela zamjenske nekretnine ili isplata novčane naknade za oduzetu nekretninu u postupku denacionalizacije ne podliježe obavezi plaćanja poreza na promet nekretnina.

Član 22.

(Ugašena stvarna prava na oduzetoj imovini)

Denacionalizacijom ne oživljavaju služnosti, založna prava i drugi tereti koji su prestali nacionalizacijom ili nakon nacionalizacije osim služnosti potrebne za služenje denacionalizovane nekretnine. 7  

Član 23.

(Hipoteke i drugi tereti)

(1) Hipoteke i drugi tereti koji su nastali nakon prenosa nepokretnosti u državnu svojinu, do stupanja na snagu ovog zakona, gase se danom donošenja rješenja o denacionalizaciji.

(2) Za potraživanja koja su bila osigurana hipotekom i drugim teretima jamči obveznik denacionalizacije.

Član 24.

(Ustupanje druge imovine umjesto naknade u novcu)

(1) Ovlašteniku prava na denacionalizaciju za oduzetu imovinu, koja se po zakonu ne može vratiti, uz njegovu suglasnost može se dati druga imovina, umjesto novčane naknade.

(2) Zamjenska imovina ne može biti imovina koja je predmet denacionalizacije.

Član 25.

(Naknada za denacionalizaciju u posebnim slučajevima)

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju bit će obeštećen na način prema članu 17. ovog zakona, ako se pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela po ovom zakonu utvrdi da nije moguće vraćanje imovine u naturalnom obliku, kao napr.:

a) Ako je na oduzetoj imovini druga osoba, valjanim pravnim poslom, stekla pravo vlasništva ;

b) Ako je oduzeta imovina opće ili javno dobro i stavljena izvan pravnog prometa na čemu se ne može sticati pravo vlasništva;

c) Ako je oduzeta imovina, kao državni kapital ušla u postupak privatizacije, osim kada je pravosnažnom sudskom presudom odreďena imovina isključena iz privatizacije ili je društveno politička zajednica odustala od privatizacije;

d) Ako je na oduzetoj imovini izgraďen industrijski kompleks, čiju cjelovitost nije moguće narušavati ili se oduzeta imovina nalazi u sklopu sistema objekata i ureďaja javnih preduzeća energetike, vodoprivrede, prometa i veza.

Denacionalizacija građevinskog zemljišta

Član 26.

(Neizgraďeno graďevinsko zemljište kao predmet denacionalizacije)

(1) Predmet denacionalizacije je neizgraďeno graďevinsko zemljište koje je oduzeto po osnovama zakona i drugih propisa iz člana 3. stav (1) i člana 4. ovog zakona, kao poljoprivredno zemljište, šuma i šumsko zemljište i drugo zemljište, a nakon toga je bilo obuhvaćeno graďevinskim područjem.

(2) Neizgraďenim graďevinskim zemljištem smatra se ono zemljište na kome nije izgraďen trajni objekat ili druga graďevina u skladu sa zakonom.

Član 27.

(Ovlaštenici prava na denacionalizaciju neizgraďenog graďevinskog zemljišta)

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju neizgraďenog graďevinskog zemljišta je raniji vlasnik, njegov zakonski nasljednik i osoba na koju je bivši vlasnik prenio privremeno pravo korištenja u skladu sa zakonom i njegov zakonski nasljednik.

Član 28.

(Neizgraďeno graďevinsko zemljište koje se vraća ovlašteniku prava na denacionalizaciju)

(1) Ovlašteniku prava na denacionalizaciju vraća se neizgraďeno graďevinsko zemljište koje nije dodijeljeno drugoj osobi na korištenje radi graďenja u skladu sa zakonom.

(2) Ovlaštenik prava na denacionalizaciju može zahtijevati da mu se vrati graďevinsko zemljište, koje je bilo dodijeljeno drugoj osobi na korištenje radi gradnje, ako je toj osobi prestalo pravo korištenja radi gradnje u skladu sa odredbama Zakona o graďevinskom zemljištu ili je to pravo prestalo po drugim osnovama (npr. odricanjem, sporazumno, promjenom prostornog plana, zbog klizanja ili propadanja zemljišta).

(3) Ovlaštenik prava na denacionalizaciju, kome se vraća neizgraďeno graďevinsko zemljište, dužan je vratiti naknadu, ako je ranijem vlasniku bila plaćena pravična naknada.

Član 29.

(Naknada za neizgraďeno graďevinsko zemljište)

Ovlašteniku prava na denacionalizaciju za neizgraďeno graďevinsko zemljište koje se ne može vratiti, pripada pravična naknada.

Denacionalizacija izgrađenog građevinskog zemljišta

Član 30.

(Denacionalizacija izgraďenog graďevinskog zemljišta)

Ovlašteniku prava na denacionalizaciju s povratkom prava vlasništva na zgradu vraća se i pravo vlasništva na zemljište koje pripada zgradi.

Član 31.

(Naknada za izgraďeno graďevinsko zemljište)

Za izgraďeno graďevinsko zemljište na kojem je druga osoba stekla pravo vlasništva, ovlaštenik na denacionalizaciju ima pravo na naknadu u skladu sa članom 17. ovog zakona.

Član 32.

(Vraćanje poljoprivrednog zemljišta, šume i šumskog zemljišta)

Ovlašteniku prava na denacionalizaciju vraća se poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, ako ovim zakonom nije drukčije odreďeno.

Član 33.

(Naknada za poljoprivredno zemljište, šumu i šumsko zemljište)

Naknade za poljoprivredno zemljište, šumu i šumsko zemljište, koje nije moguće vratiti, daće se u naknadu druga odgovarajuća nekretnina ili će se isplatiti pravična naknada, u skladu sa članom 17. ovog zakona.

Denacionalizacija stanova i poslovnih prostora

Član 34.

(Načelo otkupa oduzetog stana)

(1) Raniji vlasnik – ovlaštenik oduzetog stana po osnovu zakona i propisa iz člana 3. stav (1) i člana 4. ovog zakona nema pravo na naturalnu denacionalizaciju stana, koji je prema posebnim zakonima prenesen u privatnu svojinu prije stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Oduzeti stan po osnovu zakona i propisa iz člana 3. stav (1) ovog zakona, koji nije otkupljen, prenosi se u vlasništvo ovlaštenika prava na denacionalizaciju na osnovu rješenja nadležnog tijela u postupku denacionalizacije.

(3) Obveznik denacionalizacije dužan je obezbjediti drugi odgovarajući stan ranijem vlasniku-ovlašteniku oduzetog stana iz stava (1), odnosno nosiocu stanarskog prava, prije vraćanja u posjed stana ranijem vlasniku – ovlašteniku oduzetog stana iz stava (2) ovog člana.

Član 35.

(Naknada ovlašteniku prava na denacionalizaciju za oduzeti stan)

Ovlašteniku prava na denacionalizaciju kojemu se ne vraća oduzeti stan u vlasništvo, niti mu je u zamjenu ustupljeno vlasništvo na drugi stan ili što drugo ima pravo na novčanu naknadu u skladu sa članom 17. ovog zakona.

Član 36.

(Načelo denacionalizacije oduzetih poslovnih prostorija i stanova na kojima nema stanarskog prava)

(1) Poslovna prostorija i stan na kojima nema stanarskog prava, oduzeti po osnovama zakona i propisa iz člana 3. stav (1) i člana 4. ovoga zakona prenose se u vlasništvo ovlašteniku prava na denacionalizaciju.

(2) Vraćanjem oduzete poslovne prostorije i stana u vlasnoštvo ovlaštenika za denacionalizaciju, na kojima nema stanarskog prava, ne prestaje zakupni odnos, a ovlaštenik prava na denacionalizaciju kome je prenijeto pravo vlasništva poslovne prostorije ili stana stupa na mjesto zakupodavca.

Član 37.

(Otkaz ugovora o zakupu vraćene poslovne prostorije ili stana)

(1) Vlasnik vraćene poslovne prostorije ili stana može otkazati ugovor o zakupu s otkaznim rokom od mjesec dana za svaku započetu godinu trajanja zakupa.

(2) Otkazni rok zakupa poslovnog prostora u kojem se ne obavlja privredna ili druga djelatnost i garaže je 30 dana, bez obzira na vrijeme ugovorenog zakupa.

Član 38.

(Denacionalizacija pokretnih stvari)

(1) Ranijem vlasniku – ovlašteniku prava na denacionalizaciju vraća se pravo vlasništva na pokretne stvari koje imaju kulturnu, umjetničku ili istorijsku vrijednost.

(2) Način korištenja imovine iz stava (1) ovoga člana regulisati će se posebnim zakonom.

POGLAVLJE V.
ORGANI I POSTUPAK DENACIONALIZACIJE

Član 39.

(Direkcija za denacionalizaciju)

(1) Direkcija za denacionalizaciju oduzete nepokretnosti (u daljem tekstu: Direkcija) osniva se kao samostalna upravna organizacija, sa statusom pravnog lica, pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

(2) Sjedište Direkcije je u Sarajevu. Direkcija ima svoje urede, sa sjedištem u Banja Luci i Mostaru.

(3) Direkcija ima, pećat prema Zakonu o pečatu institucija Bosne i Hercegovine .

Član 40.

(Početak rada Direkcije)

Direkcija će početi sa radom u roku od šest mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona.

Član 41.

(Nadležnosti Direkcije)

Direkcija je nadležna za:

a) predlaganje izmjene i dopune ovog zakona i pratećih podzakonskih akata;

b) davanje mišljenja o primjeni ovog zakona;

c) uspostavi sistema za praćenje denacionalizacije nepokretnosti;

d) edukaciji članova komisija i stručnih kadrova u vezi denacionalizacije;

e) informisanje javnosti i zainteresovanih udruženja, grupa i pojedinaca o primjeni zakona;

f) rješavanje u drugom stepenu po žalbi na rješenje o denacionalizaciji;

g) podnosi izvještaje o denacionalizaciji Parlamentu Bosne i Hercegovine, skupštinama entiteta, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, skupštini gradova i općinama za provedene postupke denacionalizacije na njihovom području.

Član 42.

(Direktor i zamjenici Direkcije)

(1) Direkcija ima direktora i dva zamjenika direktora, Upravni odbor i Komisiju za rješavanje žalbi za denacionalizaciju (u daljem tekstu: Komisija za žalbe).

(2) Direktor i zamjenici su iz različitih konstitutivnih naroda.

Član 43.

(Nadležnosti direktora i zamjenika)

(1) Direktora i zamjenike direktora imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, sa statusom ministra, odnosno zamjenika ministra, na period od četri godine, sa mogučnošću ponovnog imenovanja.

(2) Direktor Direkcije donosi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Direkcije, uz saglasnost Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, u roku od trideset dana od dana imenovanja.

Član 44.

(Upravni odbor)

(1) Upravni odbor Direkcije ima deset članova i to:

a) četiri člana iz Federacije Bosne i Hercegovine;

b) dva člana iz Republike Srpske;

c) jednog člana iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine;

d) tri člana iz institucija Bosne i Hercegovine.

(2) Upravni odbor Direkcije imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na period od četri godine, na prijedlog institucija Bosne i Hercegovine, vlada entiteta i Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseci od stupanja na snagu Zakona.

(3) Članovi Upravnog odbora biraju se iz reda konstitutivnih naroda, na paritetnoj osnovi, i predstavnik iz reda nacionalnih manjina.

(4) Predsjednika i dva zamjenika Upravnog odbora imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na period od četri godine.

(5) Upravni odbor:

a) inicira izmjene i dopune Zakona i pratećih podzakonskih akata;

b) prati rad Direkcije i ukupne problematike denacionalizacije;

c) imenuje prvostepene komisije;

d) podnosi izvještaj Vijeću ministara Bosne i Hercegovine o svom radu.

Član 45.

(Komisija za žalbe)

(1) U okviru Direkcije formira se Komisija za žalbe od sedam članova, kao drugostepeni organ za rješavanje žalbi u upravnom postupku.

(2) Komisiju za žalbe, predsjednika i dva zamjenika imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na osnovu provedenog konkursa.

Komisiju čine:

a) četiri člana iz Federacije Bosne i Hercegovine;

b) dva člana iz Republike Srpske i

c) jednog člana iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

(3) Komisija za žalbe imenuje se na period od četri godine uz mogućnost ponovnog izbora.

Član 46.

(Postupak po zahtjevu)

(1) Postupak po zahtjevu za vraćanje nepokretnosti vodi i rješava u prvom stepenu općinska, odnosno gradska komisija za denacionalizaciju nepokretnosti (u daljem tekstu: Komisija).

(2) Komisiju imenuje Upravni odbor na prijedlog vijeća općine, grada, odnosno Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, svaki za svoje područje.

(3) Komisija se može osnovati za područje jedne ili više općina.

(4) Komisija se sastoji od predsjednika i četiri člana i istog broja zamjenika.

(5) Imenovanje članova komisije iz stava (2) ovog člana obaviti će se u roku od dva mjeseca nakon imenovanja Upravnog odbora.

(6) Pripremne i druge administrativno-pravne poslove po zahtjevu za denacionalizaciju provodi nadležni organi za imovinsko-pravne poslove općine u sjedištu komisije.

Član 47.

(Sadržaj zahtjeva za denacionalizaciju)

Zahtjev za denacionalizaciju podnose se na propisanom obrascu koji sadrži:

a) Podatke o podnositelju zahtjeva:

1. ime, prezime, prebivalište ili boravište, matični broj graďana,

2. za pravna lica matični broj i sjedište.

b) Podatke o nekretnini koja je predmet denacionalizacije: broj katastarske čestice, broj zemljišnoknjižnog uloška, naziv katastarske općine; nosioca prava upravljanja, prava korištenja ili prava raspolaganja, odnosno prava vlasništva i u čijem se posjedu nalazi ta nekretnina;

c) Podatke o pokretnoj stvari koja je predmet denacionalizacije, opis pokretne stvari, mjesto gdje se nalazi i u čijem je posjedu;

d) Pravnu osnovu i odluku o prijenosu oduzete imovine u društveno vlasništvo.

Član 48.

(Prilozi uz zahtjev za denacionalizaciju)

Uz zahtjev za denacionalizaciju se prilažu:

a) Izvadak iz zemljišne knjige, odnosno iz katastra nekretnina, sa svim upisima i ispisima od prijenosa u društveno vlasništvo do podnošenja zahtjeva.

b) Odluka o prijenosu predmeta denacionalizacije (nepokretna i pokretna stvar) u društveno vlasništvo.

c) Dokaz o pravu vlasništva oduzete pokretne stvari, ako nema odluke iz koje se vidi da je prisilno prenesena u društveno vlasništvo.

d) Pravomoćno rješenje o nasljeďivanju ranijeg vlasnika, odnosno izvod iz matićne knjige umrlih ili pravomoćno rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom.

e) Ostale isprave i druga dokazna sredstva, kojima se dokazuju odlučne činjenice.

Član 49.

(Subsidijarna primjena pravila općeg upravnog postupka)

Postupak denacionalizacije provodi se po ovome zakonu, uz subsidijarnu primjenu odredbama Zakona o općem upravnom postupku.

Član 50.

(Privremena zabrana raspolaganja)

(1) Na prijedlog podnositelja zahtjeva za denacionalizaciju, nadležni sud može, u skladu sa odredbama posebnog zakona, odrediti privremenu zabranu raspolaganja predmetom denacionalizacije, ako postoji opasnost od otuďenja ili opterećenja.

(2) Nadležni sud je dužan da po službenoj dužnosti paze na zabranu raspolaganja.

Član 51.

(Rješenje o denacionalizaciji)

(1) Nakon utvrĎenja odlučnih činjenica u postupku denacionalizacije prvostepena konisija donosi rješenje o denacionalizaciji, odnosno rješenje kojim se taj zahtjev u cijelosti ili djelimično odbacuje kao neblagovremen, neuredan, nedozvoljen ili odbija kao neosnovan.

(2) Rješenje o denacionalizaciji, sem obaveznih elemenata po Zakonu o općem upravnom postupku, sadrži i podatke o podnositelju zahtjeva za denacionalizaciju, podatak o obvezniku denacionacionalizacije, o predmetu denacionalizacije, oblik denacionalizacije (vraćanje oduzete imovine, odnosno zamjena za drugu imovinu sa podacima iz zemljišne knjige, odnosno katastra nekretnina), rok za ispunjenje obveze iz rješenja i troškovi postupka.

(3) Ako nije usvojen zahtjev za vraćanje oduzete imovine, a nije odreďena naknada u drugoj imovini, rješenjem prvostepenog organa utvrĎuje se osnovanost zahtjeva za novčanu naknadu.

Član 52.

(UtvrĎivanje visine novčane naknade za oduzetu imovinu)

Nakon pravomoćnosti rješenja o utvrĎivanju osnova novčane naknade za oduzetu imovinu, utvrĎuje se visina novčane naknade, način i rok isplate.

Član 53.

(Žalba protiv rješenja o denacionalizaciji)

(1) Protiv prvostepenog rješenja o denacionalizaciji, odbacivanju, kao i protiv rješenja o novčanoj naknadi, može se izjaviti žalba Direkciji.

(2) Žalba iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od 15 dana od dostave prvostepenog rješenja.

(3) Direkcija donosi rješenje u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku.

(4) Protiv rješenja Direkcije može se tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od prijema rješenja.

Član 54.

(Provedba rješenja o denacionalizaciji u zemljišnim knjigama)

Pravosnažno i izvršno rješenje o denacionalizaciji nekretnine ili kada se daje u zamjenu druge nekretnine dostavlja se općinskom sudu, na čijem području se nalazi nekretnina, koji je dužan po službenoj dužnosti provesti uknjižbu u zemljišnu knjigu u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.

Član 55.

(Nagodba)

U granicama slobode ugovaranja, u postupku denacionalizacije stranke mogu sklopiti nagodbu pred nadležnim sudom ili javnim bilježnikom (notarom), koja ima snagu izvršne isprave.

Član 56.

(Rok za podnošenje zahtjeva za denacionalizaciju)

(1) Zahtjev za denacionalizaciju se podnosi prvostepenom organu u roku od tri godina,od dana početka primjene Zakona.

(2) Prvostepeni organ će rješenjem odbaciti neblagovremeni zahtjev za denacionalizaciju.

POGLAVLJE VI.
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 57.

(Mjerila za utvrĎivanje naknade za nekretnine koje se ne vraćaju)

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će u roku od šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovog zakona,utvrditi mjerila za utvrĎivanje vrijednosti imovine, koja se ovlašteniku denacionalizacije ne može vratiti, niti se može dati u zamjenu druga imovina, kao i mjerila za utvrĎivanje naknade za pokretne stvari u skladu sa odredbama člana 17. ovoga zakona.

Član 58.

(Ranije voďeni postupci )

(1) Postupci za vraćanje oduzete imovine, odnosno oduzetog zamljišta, koji su započeti u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine po Zakonu o vraćanju oduzete imovine („Službeni glasnik RS“, broj 21/96) i Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta („Službeni glasnik RS“, broj 21/96) okončaće se po odredbama ovog zakoma, ukoliko u postupku nije donešeno prvostepeno rješenje.

(2) Predmeti u kojima je doneseno prvostepeno rješenje okončaće se po tada važećim zakonima.

(3) Ukoliko prvostepeno rješenje u postupku bude poništeno, postupak će se nastaviti i okončati po odredbama ovog zakona.

Član 59.

(Stupanje na snagu Zakona)

Ovaj zakon stupa na snagu u roku od osam dana od objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, a primjenjivat će se nakon šest mjeseci od stupanja na snagu.

PS BiH broj _____________ /07

_______________ 2007 godine

Predsjedavajući Predsjedavajući

Predstavničkog doma Doma naroda

Parlamentarne skupštine BiH Parlamentarne skupštine BiH

______________________ _____________________

OBRAZLOŽENJE

NACRTA ZAKONA O DENACIONALIZACIJI

I - Ustavni osnov

Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u članu IV 4.a) kojim je utvrĎeno da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi zakone koji su potrebni za provoďenje odluka predsjedništva ili za vršenje funkcije Skupštine po ovom Ustavu i člana II 3. Ljudska prava: člana II tačke 1. i 2. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je utvrĎeno da će Bosna i Hercegovina obezbjediti najviši nivo meďunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, utvrĎenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, kao i u tački 3. k) istog člana, kojom je meďu pobrojanim pravima precizirano i pravo na imovinu. Konvencija i njeni Protokoli direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i nadreďena je svim drugim zakonima. Donošenjem Zakona o denacionalizaciji u Bosni i Hercegovini osigurava se vraćanje imovine izvornim vlasnicima ili njihovo obeštećenje ukoliko im se ne može vratiti oduzeta imovina i pravo ili ako im nije bila plaćena adekvatna naknada za oduzetu imovinu.

II – Razlozi za donošenje Zakona

Zakon o denacionalizaciji – uspostavljanju prijašnjeg stanja i narušenih prava u pogledu prinudno, aktima države, oduzetih stvari i prava – predstavlja takav pravni akt koji bez sumnje ima povjesni značaj. Dva osnovna cilja se postižu zakonskim normiranjem ove materije: pravičnost, koja se ogleda u uspostavljanju materijalnog statusa koje su raniji vlasnici imali u momentu prinudnog prelaska stvari i prava u državno (društveno) vlasništvo i transformacija vlasničke osnove društva, odnosno jačanje onih oblika vlasništva koji su primjereni tržišnom privreďivanju (jačanje preduzetništva, formiranje osmišljenog javnog sektora privreďivanja itd.). Zakonom bi se, u osnovi, nastavilo reguliranje odnosa koji su nastali znatno ranije, a koji su povjest ove zemlje i naroda. Ti odnosi su nastupili neposredno poslije dva svjetska rata, ili nekoliko godina kasnije. Denacionalizacija, kao oblik vlasničkog prestruktuiranja društva, ima socijalno-politički i ekonomsko-politički aspekat. Agrarne reforme, provedene u prvoj versajskoj Jugoslaviji, imale su za svoj proklamirani cilj „ukidanje feudalnih odnosa“. Agrarne reforme provedene 1945. do 1953. godine nisu imale za cilj uspostavljanje privatnog vlasništva nad zemljom, kao ranije agrarne reforme, nego upravo njegovo negiranje.

Na taj način agrarna reforma u eks Jugoslaviji pa i u Bosni i Hercegovini sprovedena poslije II svjeskog rata na temelju ZARIK-a, PZF i drugih propisa u suštini je predstavljala nacionalizaciju zemljišta i privrednih objekata kao oblici „podruštvljavanja zemlje “obilježavaju agrarnu politiku jugoslavenske socijalističke države. Kolektivizacija se pokazala ekonomski neodrživim, a socijalno i politički štetnim oblikom „podruštljavanja“, jer je izazvala velike ljudske traume i porodično osimorašenje. Proces deagrarizacije i ruralni egzodus izravna su posljedica društvenih odnosa stvorenih nacionalizacijom i drugim oblicima prinudnog stvaranja društvenog vlasništva nad stvarima u privatnom vlasništvu.

Prirodno je, prema tome, da se privatno vlasništvo nad neposredno oduzetim stvarima i pravima obnovi, te da akti kojima su oduzeta prava na privatno vlasništvo ponište. To podrazumjeva vraćanje imovine, zamjenu za oduzetu imovinu ili davanje novčane naknade, ranijim vlasnicima ili njihovim nasljednicima, odnosno pravnim sljedbenicima. Promjena vlasničke osnove društva ide uz tržište kao njen nezamjenjivi logički slijed i javlja se kao

neizostavna strateška komponenta društva. Denacionalizacija je bitna pretpostavka promjene vlasničke strikture i općeg procesa privatizacije u Bosni i Hercegovini.

Razumljivo je da se predloženim zakonskim rješenjima ne mogu ispraviti sve nepravde prošlosti, svi slučajevi oštećenja prava vlasništva pojedinaca. Oni su predmet i drugih zakona, ali odredbe ovog zakona imat će krupan ekonomski, politički i socijalni značaj.

I druge države nastale na teritoriji bivše Jugoslavije, te zemlje iz tranzicije, u okviru reforme svojih privrednih sistema, početkom 90-ih godina prišle su zakonskom reguliranju denacionalizacije. Zakon o denacionalizaciji donjele su Republika Slovenija, Republika Hrvatska, Crne Gore, Makedonije i Republika Srbija. Donijele su ga i druge zemlje u tranziciji.

Aktivnosti na donošenju propisa kojima bi se omogućilo vraćanje imovone, oduzete ranijim vlasnicima na temelju zakona i podzakonskih akata o nacionalizaciji, agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji, oduzimanju ratne dobiti i dr., u Bosni i Hercegovini počele su odmah nakon novembarskih izbora 1990. godine.

U programima svih političkih stranaka sadržana su čvrsta opredjeljena o privatizaciji društvene imovine oduzete od graďana, graďansko pravnih lica i pravnih subjekata. Polazeći od toga, u predizbornim aktivnostima za prve višestranačke parlamentarne izbore u Republici Bosni i Hercegovini političke stranke su dale obećanje graďanima i graďansko-pravnim osobama da će im biti vraćena imovina oduzeta na prinudan način poslije 1945. godine i time otkloniti nepravde koje su im učinjene.

Pitanje povrata imovine bilo je predmet Druge sjednice 105. Kongrasa SAD. U Rezoluciji izmeďu ostalog stoji: „Pošto su totaliralni režimi, uključujući tu fašističke i komunističke režime, proizveli ogromne ljudske patnje i gubitke, degradiranje ne samo svih ljudskih prava, nego i samog ljudskog duha;

Pošto je komunizam bio posebno okrenut organiziranom i sistematskom uništavanju privatne imovine, uključujući tu nekretnine, ličnu, poslovnu i finansijsku imovinu pojedinaca i zajednica;

Pošto je konfiskacija imovine bez naknade od strane totalitarnih režima često bila usmjerena protiv ljudi zbog njihove religije, narodnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, ili zbog suprostavljanja takvim režimima;

Pošto su neki pojedinci i zajednice pretrpili dvostruko oduzimanje imovine bez naknade, prvo od strane nacista i njihovih saveznika, a poslije od strane komunističkih režima;

Pošto su crkve, sinagoge, džamije i druga imovina vjerskih zajednica, kao i imovina poput bolnica, škola i sirotišta koju su posjedovale vjerske zajednice, bile uništene ili konfiskovane u svrhu slamanja duhovne odanosti i vjernosti religioznih ljudi i vjerskih zajednica;

Pošto su izbjeglice iz komunizma, pored toga što su nepravedno izgubile svoju imovinu, često gubili državljanstvo kako bi zaštitili sebe i svoje porodice od odmazde komunista koji su vladali u njihovim zemljama;

Pošto su članice OSCE-a (Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi) dogovorile da postignu i održavaju puno priznanje i zaštitu svih vrsta imovine, uključujući tu i privatnu imovinu, i prava na brzu, pravednu i efikasnu kompezaciju u slučaju da je privatna imovina oduzeta u državne svrhe;

Pošto su zemlje Centralne i Istočne Evrope, Kavkaza i Centralne Azije, ušle u post komunistički period tranzicije i demokratskog razvoja, a mnoge zemlje su već započele teški proces ispravljanja nepravde učinjenih od strane bivših totalitarnih režima;

Pošto su mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope prihvatile zakone koji omogućuju povrat imovine koja je nezakonito ili nepravedno oduzeta, nacionalizovana ili preuzeta, ili na bilo koji drugi način oduzeta od strane totalitarnih režima;

Pošto su zakonske ili administrativne restrikcije ili u neskladu sa meďunarodnim zakonom prema osobi koja zahtjeva povrat imovine ili naknadu, tražeći da ona bude graďanin zemlje od koje traži potraživanja;

Pošto vladavina zakona i demokratske norme zahtjevaju aktivnost vlada i administracije u skladu sa zakonima koji je parlament odobrio i koji su u skladu sa meďunarodnim standardima: zbog toga je donesena Rezolucija kojom Predstavnički dom konstatuje:

(1) pozdravlja napore mnogih bivših totalitarnih zemalja da pokrenu kompleksno pitanje statusa bespravno oduzete imovine;

(2) preporučuje zemljama koje još nisu to učinile da povrate bespravno oduzetu imovinu njenim pravim vlasnicima, ili kad povrat nije moguć, da brzo, efikasno kompeziraju imovinu;

(3) poziva na povrat nepravedno oduzete imovine vjerskih zajednica;

(4) poziva Hrvatsku, Češku Republiku, Ltviju, Litvaniju, Rumuniju; Slovačku i svaku drugu državu čiji zakoni i odredbe ograničavaju restituciju i kompezaciju imovine oduzete od osoba koje tu neprebivaju, ili su graďani zemlje od koje traže naknadu, da ukinu takve restrikcije;

(5) insistira na tome da bivše totalitarne zemlje prihvate i efikasno implementiraju zakone koji omogučavaju povrat i naknadu imovine.“

Vraćanje imovine aktuelizirano je zaokruženjem institucionalnih normativnih predpostavki za reformu privrednog sistema. Kako je ishodište reforme utemeljenje tržišnog privrednog sistema, nesporno je da je u funkciji uspostavljanja integralnog tržišta neizostavna predpostavka upravo transformiranje vlasničke osnove društva, odnosno jačanje onih oblika vlasništva koji su primjereni tržišnom privreďivanju. Osim toga, u okviru reforme prevaziďen je donedavni diskrimirani položaj tzv. nedruštvenih sektora privreďivanja, odnosno privatnog vlasništva, što samo po sebi potencira pitanje vraćanja oduzete imovine na prinudan način po raznim osnovama.

Skupština i Vlada Republike Bosne i Hercegovine u programima svoga rada za 1991. i 1992.godinu, utvrdile su konkretne zadatke na otpočinjanju procesa vračanja imovine koja je u predhodnom periodu po raznim pravnim osnovama oduzeta od pravnih osoba, graďana i graďansko-pravnih osoba. U realizaciji ovih programa učinjeno je slijedeće:

Skupština Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 26. marta 1991. godine obrazovala je Komisiju za pitanja denacionalizacije, sa zadatkom da razmatra inicijative, odnosno zahtjeve graďana, njihovih političkih organizacija, kao i drugih organizacija i zajednica za reprivatizaciju prinudno prenesene imovine u državno odnosno društveno vlasništvo, te da u saradnji sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine podnosi prijedloge za donošenje odgovarajućih akata iz nadležnosti Republike, odnosno predlaže poduzimanje mjera u postupcima kod organa

Federacije iz njihove nadležnosti, ostvarujući suradnju sa nadležnim organima drugih republika, autonomnih pokrajina i Federacije.

Polazeći od toga da denacionalizaciju prinudno oduzete imovine predstavlja veoma složen i odgovoran zadatak koji otvara niz pitanja pravne, političke, ekonomske i socijalne prirode, u okviru priprema za donošenje zakona kojim će se omogućiti vraćanje prinudno oduzete imovine njihovim ranijim vlasnicima odnosno njihovim pravnim sljedbenicima, izraďena je „Analiza o prinudnom oduzimanju imovine i mogućim pravcima njene reprivatizacije“ u kojoj su izloženi socijalno-politički aspekti vlasničkog prestruktuiranja, ekonomsko-politički aspekti oduzimanja i vraćanja imovine, pregled zakona i drugih propisa po kojim je oduzimana imovina i osnovne karakteristike tih zakona i propisa, pitanja pravnog osnova ze reprivatizaciju, mogući način reprivatizacije (vraćanje imovine, isplata naknada, nadležnost stranke, postupak, troškovi reprivatizacije) i prijedlozi osnovnih načela na kojima treba da se zasniva zakon o reprivatizaciji. Vlada Republike Bosne i Hercegovine, na 53. sjednici održanoj 17. juna 1991. godine je prihvatila ovu analizu kao informativno stručnu osnovu za dalji rad na ovom pitanju i izradu zakona o reprivatizaciji, kojom mora predhoditi detaljno rasvjetljavanje imovinsko-pravnih, ekonomskih, socijalno-političkih i svih drugih odnosa kako bi se ovaj posao valjano obavio i izbjegle eventualne greške i propusti.

Zaključeno je da se čim prije ide na izradu zakona koji bi utvrdio kriterije, principe i prioritet po kojem bi se proveo postupak vraćanja prinudno oduzete imovine, s tim što se prioritet treba dati vraćanju poljoprivrednog zemljišta kako bi se podstakao razvoj poljoprivrede.

Zbog izbijanja ratnih dejstava na teritoriji Bosne i Hercegovine prestale su aktivnosti na donošenju zakona kojim bi bila regulisana ova materija.

Po prestanku ratnih dejstava aktivnosti na donošenju navedenih zakona nastavljene su u entitetskim okvirima.

Na području Federacije Bosne i Hercegovine u nekoliko navrata voďena je aktivnost za donošenje zakona kojim bi se regulisala ova materija, izraďeni su odreďeni nacrti i prijedlozi zakona, ali isti nisu bili usvojeni.

U istom periodu u Republici Srpskoj u 1996. godine donešeni su zakoni o vraćanju oduzete imovine i Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta („Službeni glasnik RS „, broj 21/06). Po navedenim zakonima se postupalo i donijet je odreďeni broj rješenja o vraćanju oduzetog zamljišta ranijim vlasnicima. Navedeni zakoni stavljeni su van snage Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni galsnik RS“, broj 13/2000). Zakon je suspendovan Odlukom Visokog predstavnika, kao i Zakon o vraćanju oduzete imovine i Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta.

Razlozi suspenzije navedenih zakona je toj što nije donesen Zakon na nivou Bosne i Hercegovine.

Na inicijativu Parlamenta Bosne i Hercegovine aprila 2004. godine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je Odluku kojom se uspostavlja Komisija za restituciju (decembar 2004. godine).

Zadatak Komisije je da pripremi tekst Zakona na temelju provedene sveobuhvatne zakonske, fiskalne i operativne analize vodeći računa da zakonska rješenja moraju osigurati ekonomsku i fiskalnu održivost Bosne i Hercegovine, uključujući oba njena entiteta i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, da ponuďena se rješenja zasnivaju na zajedničkom interesu Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, što predpostavlja da:

- poprave, na pravedan i objektivan način, nepravdu koju su država i njeni organi počinili u prošlosti oduzimanjem imovine od njenih ranijih vlasnika;

- provedu restituciju u Bosni i Hercegovini, i to samo na način koji ne ugrožava makroekonomsku stabilnost;

- otklone restituciju kao izvor nesigurnosti koji sprečava proces privatizacije, te sprečava sadašnje vlasnike da investiraju u poboljšanje svoje imovine; te

- podrže dalji razvoj tržišne privrede u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Donošenje Zakona na nivou Bosne i Hercegovine ostvariće se predpostavke Ustava Bosne i Hercegovine, političkih opredjeljenja, očekivanja graďana, graďansko pravnih lica i pravnih subjekata, te Rezolucije Druge sjednice 105. Kongrasa SAD.

III – Usklađenost Zakona sa Evropskim zakonodavstvom

Zakon je usklaďen sa Evropskim zakonodavstvom i iz same činjenice da je osnova ovoga zakona Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima.

IV– Obrazloženje predloženih zakonskih rješenja

Odlukom o uspostavljanju komisije za restituciju utvrĎeno je „Komisija za restituciju Bosne i Hercegovine, koja se uspostavlja Odlukom, odgovorna je za pripremu Okvirnog zakona o restituciji Bosne i Hercegovine. Odlukom je predpostavljen naslov Zakona.

Meďutim, imajući u vidu provni pojam termina „Restitucija“ opredjeljen je termin „Denacionalizacija“.

Pojam denacionalizacije u pravnom smislu općenito označava postupak ukidanja svih pravnih učinaka nacionalizacije imovine. U ovom zakonu termin denacionalizacije ima šire značenje.

Pojmom denacionalizacije obuhvaćeno je ukidanje učinaka prisilnog prijenosa privatne imovine u društveno vlasništvo (općenarodnu imovinu, državno vlasništvo), ne samo po osnovi nacionalizacije, nego i po drugim pravnim osnovama kao što je konfiskacija, propisi o agrarnoj reformi, o prekoračenju zakonskog maksimuma i dr., pa i na temelju odluka graďanskih i vojnih organa bez zakonskog osnova. 17

Denacionalizacija po pravilu ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba, a i zbog toga što bi u mnogo slučajeva bilo suprotno javnom interesu koji je utvrĎen zakonom. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obaveza davanja naknade u obliku koji propisuje Zakon. Nakon stupanja na snagu odredaba Zakona o prometu nekretninama 1991. godine, kojim se zabranjuje prenos nekretnina koje će biti predmet denacionalizacije, provedena je pretvorba društvenog vlasništva i s njome i imovina koja je bila prisilno prenijeta u društveno vlasništvo, a koja se zatekla u imovini društvenih preduzeća i drugih društvenopravnih osoba u trenutku pretvorbe, pa se sada nalazi u imovini drugih lica. Zakoni entiteta omogućili su otkup oduzetih stanova nosiocima stanarskih prava. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obaveza davanja naknade, u obliku koji propisuje Zakon, a restitucija oduzete imovine, nepokretnih i pokretnih stvari jest iznimka.

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju i obveznik predaje vlasništva u slučaju restitucije odnosno davanja naknade u drugom obliku mogu odstupati od ovih pravila nagodbom pod uvjetom da se time ne dira u stečena prava trćih lica i da se sklapanjem nagodbe „ne stvaraju obaveze entitetima i Bosne i Hercegovini“.

Termin denacionalizacije je ušao u svakodnevnu komunikaciju, a prihvatili su ga i drugi zakoni,a osim toga taj termin najpribližnije označava pojam ukidanja pravnih učinaka prisilnog prijenosa imovine u društveno vlasništvo koje se u postupku privatizacije večim dijelom pretvorilo u pravo vlasništva trćih lica.

Odredba člana 1. upućuje na materiju predmeta Zakona iz čega proističe da je:

Pravo denacionalizacije ili ustanove denacionalizacije skup je propisa koji odreďuju predpostavke i postupke ukidanja učinaka prisilnog prijenosa u društveno vlasništvo. Pravo na oduzetim stvarima (po pravilu nepokretnim) koja se vraćaju ovlaštenicima prava na denacionalizaciju (pravo vlasništva ili eventualno druga stvarna prava) ureďuje pravila stvarnog prava.

Članom 2. utvrĎeni su temeljni principi denacionalizacije.

Osnovno načelo, koje slijedi zaključke „Studije o izvodljivosti restitucije Bosne i Hercegovine“, polazi od potpune denacionalizaciju, sa opredjeljenjem na maksimalnu naturalnu denacionalizaciju. Ovo stoga što 90% imovine predmet vraćanja ranijim vlasnicima (novčana vrijednost oduzete imovine) čine poljoprivredna, šumska i druga zemljišta, raniji posjedi poljoprivrednih preduzeća, planinskih dobara i zemljoradničkih zadruga, a nisu više u funkciji. Najveći dio tih površina je napušten, ne vrši se njihova obrada, a dio koriste zakupci. S toga je opredjeljenje na maksimalnu naturalnu denacionalizaciju.

Maksimalna naturalna denacionalizacija obezbjeďuje makroekonomsku i financijsku stabilnost Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Za slučaj da nije moguć povrat izvorne imovine ostavljena je mogućnost zamjenske.

Zamjenska imovina treba, po svim elementima, da ispunjava kvantitativne i kvalitativne elemente.

U krajnjem slučaju, tj. ako nije moguće ni naturalna, ni zamjenska imovina, ovlašteniku se ima utvrditi finansijska – novčana naknada.

Ovo su temeljni principi denacionalizacije, pa su kao takvi stavljeni neposredno iza predmeta denacionalizacije.

U stavu (1) člana 3. alineja a) do j) navedeni su zakoni i uredbe, doneseni poslije 01. januara 1945. godine, kojima su, pored zemljišta, po raznim pravnim osnovama, od ranijih vlasnika oduzimane stvari i prava.

Na osnovu propisa o eksproprijaciji, arondaciji i drugim propisima vršeno je prinudno oduzimanje imovine od graďana i graďanskih pravnih osoba radi izgradnje objekata od općeg društvenog interesa, odnosno radi okrupnjavanja društvenog poljoprivrednog zemljišta. Vraćanje prinudno oduzete imovine po ovim osnovama vršilo bi se samo u slučajevima u kojima ranijim vlasnicima nije na ime naknade data druga nekretnina ili, kad se radi o graďevinskim objektima, pravična novčana naknada utvrĎena od strane vještaka po tržišnim cjenama graďevinskog materijala i radne snage u momentu eksproprijacije, odnosno isplate naknade.

S obzirom da stvari i prava koja su predmet denacionalizacije po ovom zakonu nisu prelazila u državno (društveno)vlasništvo na osnovu samih zakona i podzakonskih akata navedenih u članu 3. nego se u svakom pojedinačnim slučaju vodio postupak stavom (1) člana 3. propisano je da pravo na denacionalizaciju imaju oni raniji vlasnici kojima su stvari i prava oduzeta aktom državnog organa donesenim na osnovi nekog od tih propisa. U praksi su se dešavali i slučajevi oduzimanja imovine bez pravnog osnova, te da su zaključivani bezteretni pravni poslovi (pokloni i sl.) pod prisilom ili prevarom ranijeg vlasnika od strane predstavnika državnih organa, pa je, stoga, u članu 4. propisano da i takvi raniji vlasnici imaju pravo na denacionalizaciju.

Kako denacionalizacija ima za cilj uspostavljanje oduzetih prava i vraćanje stvari i time ispravljanje nepravdi prema ranijim vlasnicima učinjene u prošlom vremenu, stavom (2) člana 3. propisano je da nemaju pravo na povrat imovine oni raniji vlasnici kojima su za ekspropisane nekretnine data druga nekretnina ili pravična naknada. Za ekspropisane nekretnine (zemljište i objekte) poslije 15. februara 1968. godine utvrĎivana je pravična naknada.

Članom 6. alineja (3) utvrĎeno je da stranim osobama, fizičkim i pravnim pripada pravo na denacionalizaciju za oduzetu imovinu, osim ako je strano i fizičko lice ostvarilo, steklo pravo po meďunarodnom meďudržavnom ugovorom, na naknadu.

Ustav Bosne i Hercegovine jamči pravo valsništva svima pa i stranim fizičkim osobama – jer nikoga ne isključuje. Zakonska su ograničenja moguća samo u pogledu sticanja prava vlasništva po pravilu reciproteta.

Reguliranje prava na naknadu za oduzetu imovinu stranim osobama ureďuje se i meďudržavnim sporazumima kojim se mogu priznati prava na denacionalizaciju stranim pravnim i fizičkim osobama.

Za regulisanje prava na denacionalizaciju stranim pravnim i fizičkim licima ima se u vidu i Rezolucija Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država.

Zastupnički dom Sjedinjenih Američkih Država donio je dvije rezolucije kojim poziva države u tranziciji koje su pravo na denacionalizaciju oduzete imovine uvjetovale državljanstvom ili prebivalištem bivših vlasnika odnosno njihovih nasljednika, da ukinu taj ograničavajući uvjet i da vjerskim zajednicama vrate nezakonito oduzetu imovinu.

Rezolucija br. 557. od 1. oktobra 1998. poziva zemlje u tranziciji Srednje i Istočne Evrope „da ukinu odreďene predpostavke sa stanovišta državljanstva i prebivališta preživljelim pojedincima holokausta koji traže vraćanje konfiskovane imovine“.

Rezolucija br. 562. od 9. oktobra 1998. glasi:

„(3) Pozivaju se zemlje da vraćaju nezakonito oduzetu imovinu vjerskim zajednicama.

(4) Pozivaju se Hrvatska, Češka Republika, Latvija, Litva, Rumunska, Slovačka i druge zemlje čiji zakoni ili propisi ograničavaju vraćanje ili naknadu za nezakonito oduzetu imovinu vezujući je za državljanstvo ili prebivalište lica koja traže naknadu, da uklone takva ograničenja“.

Članom 6. alineja (4) isključuje pravo na denacionalizaciju – naknadu pravnim i fizičkim licima u sličaju kada je pitanje naknade riješeno meďudržavnim sporazumom, to jest ako mu je naknada isplaćena od druge države.

Članom 7. utvrĎuje se pravo na denacionalizaciju priznaje zakonskom nasljedniku bivšeg vlasnika, samo do prvog nasljednog reda s pravom predstavljanja.

Obzirom da na oduzetim nekretninama nisu bili upisani, u javne knjige, nasljednici fizička i pravne osobe koja je bila vlasnik nacionalizovane imovine u trnutku prisilnog prenosa u društveno vlasništvo, kao predhodno pitanje nadležni sud treba u svom postupku utvrditi zakonske nasljednike.

Povodeći se rješenjima drugih zamalja u tarnziciji i mogućim umanjenjima obaveza obveznika denacionalizacije predviďeno je ograničenje ovlaštenika na denacionalizaciju zakonskom nasljedniku bivšeg vlasnika prvog nasljednog reda.

Čl. 9. i 10. ureďuje pravo na vraćanje oduzete imovine, pravo na obeštećenje u drugoj imovini ili financijsku kompezaciju pod istim uslovima kao što je to utvrĎeno za druga pravna i fizička lica uz uslov da obavljaju djelatnost na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Pravo na denacionalizaciju vjerskim zajednicama, zaduďbinama i udruženjima može biti ureďeno i posebnim meďudržavnim ugovorom.

Čl. 11. i 12. naznačen je obveznik denacionalizacije. Obveznik denacionalizacije naknade u naravi je pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na osnovu ovog zakona daje prijašnjem vlasniku, ako ovim zakonom za odreďenu imovinu nije drukčije propisano.

Obveznik naknade u novcu i obveznicama su entiteti, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine,i Bosna i Hercegovina.

Pod istim uslovima obveznik denacionalizacije prava i obeštećenja je zadruga u čijoj se imovini nalazi oduzeta imovina ili pravo koje je po osnovu Zakona predmet vraćanja.

Čl. 13. do 38. – Obuhvata oblike denacionalizacije

Učinak denacionalizacije ostvaruje se vraćanjem imovine koja je bila prisilno prenijeta u društveno vlasništvo ili davanjem protunaknade za tu imovinu ako je vraćanje nemoguće, odnosno Zakonom isključena radi zaštite tuďih prava ili javnog interesa. Isti učinak se postiže na temelju valjane nagodbe. Time se iz pravnog poretka pro futuro isključuje djelovanje prisilnog prenosa imovine u društveno vlasništvo koje se u meďuvremenu pretvorilo u vlasništvo države ili druge osobe.

Zakonska sintagma „naknada za oduzetu imovinu“ima dvojako zančenje. Ona obuhvata dva različita prava: pravo na naknadu u zakonom propisanom obliku (obavezno pravo) i pravo na vraćanje oduzete „imovine“, tj. Vraćanje prava vlasništva na stvarima koja su objekat denacionalizacije. Naknada u naturalnom obliku ili zamjenska nekretnina kao pravilo, a naknada u novcu i vrijednosnim papirima kao iznimka.

Sama okolnost što je ukinut nevlasničko-pravni sistem društvenog vlasništva, radi čijeg je uspostavljanja država oduzimala pravo vlasništva koje jamči Ustav Bosne i Hercegovine, a njegovu nepovredivost uzdiže u red najviših vrijednosti ustavnog poretka, logički proizilazi pravo razvlaštenih osoba na vraćanje oduzete imovine i uspostave prava vlasništva, a naknada u novcu ili obveznicama svodi na iznimku.

U slučaju da ovalaštenik prava na denacionalizaciju stječe pravo na vraćanje po općim pravilima, a vraćanje se ne može dozvoliti iz razloga posebno navedenih, toj osobi se može dati druga odgovarajuća imovina u zamjenu za oduzetu imovinu ili druga odgovarajuća naknada. Prava iz denacionalizacije utvrĎuju se pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u postupku naknade za oduzetu imovinu.

Prijašnji vlasnik koji ostvari pravo na denacionalizaciju imovine, bez obzira u kome obliku, nema pravo na vraćanje ubranih plodova, kao ni onih koji su propali propustom posjednika imovine, a ni pravo na vraćanje učinjenih troškova radi održavanja stvari, kao ni na naknadu štete, ali ima obavezu da obešteti dosadašnjeg imaoca stvari za iznos investicionog ulaganja.

Članom 17. ureďuje situaciju, ako nije moguć povrat imovine, a ovlaštenik denacionalizacije odbija zamjensku imovinu (nekretninu) moguća je maksimalna naknada u novcu do iznosa od 150.000KM.

Prijašnjem vlasniku vraća se u vlasništvo, u načelu, neizgraďeno graďevinsko zemljište, poljoprivredno zemljište, šume, šumsko zemljište, poslovne zgrade i poslovni prostor.

Ne vraćaju se prijašnjem vlasniku u neposredni posjed ni stanovi koje su otkupili stanari koji su po Zakonu imali pravo otkupa kao nosioci stanarskog prava.

Poseban razlog isključenja vraćanja prava vlasništva postoji kada na oduzetoj stvari (nekretnini) nitko ne može imati pravo vlasništva. Ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva. Ovo se odnosi na nekretnine koje su stavljene izvan prometa time što su proglašene općim dobrom ili su te nekretnine nakon prisilnog prenosa u društveno vlasništvo postale javno dobro u oćoj upotrebi na koje se ne odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede na opća dobra., kao npr. zemljište na kome je izgraďen aerodrom, željeznička pruga, javna cesta, ulica, trg ili prostornim planom odreďeno kao javna zelena površina itd.

Pravo vlasništva i druga prava po zakonu pretvorena u pravo vlasništva, stečena na zakonit način na stvarima prisilno prenijeta u društveno vlasništvo na osnovu zakona, uživaju jednaku pravnu zaštitu kao i prava stečena na drugim stvarima u društvenom ili privatnom vlasništvu. Zato se ne vraćaju prijašnjem vlasniku stvari na koje su treće osobe stekle pravo vlasništva na osnovu valjanog pravnog posla i na način propisan zakonom.

Ukoliko je objekat denacionalizacije nekretnina, u prvom slučaju je pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stečeno uknjižbom u zemljišnu knjigu ili polaganjem valjane tabularne isprave kod suda kada nekretnina nije upisana u zemljišne knjige; u drugom slučaju nije stečeno pravo vlasništva, ali je stečena pravna osnova za stjecanje tog prava uknjžbe u zemljišnu knjigu. U drugom slučaju, dakle, štiti se pravo stjecanja samo ako mu je odnosna stvar predana u posjed.

Nakon oduzimanja prava vlasništva i prijenosa u društveno vlasništvo na pojedinim stvarima stjecale su pravo vlasništva druge osobe, ili druga prava koja se pretvaraju u pravo vlasništva, na osnovi pravnog posla (po pravilu naplatnog) ili na osnovi odluke nadležnog tijela (npr. po propisima o agrarnoj reformi i kolonizaciji, zatim u postupku arondacije ili komasacije poljoprivrednog zemljišta, konstituiranjem trajnog prava korištenja na graďevinskom zemljištu legalizacijom bespravne izgradnje, deposedacijom i dodjelom graďevinskog zemljišta na korištrnje radi gradnje ili prenosom u vlasništvo nekretnine u društvenom vlasništvu u zamjenu za ekspropiranu nekretninu ili deposedirano neizgraďeno graďevinsko zemljište itd.).

Pravilo je, da će zakonito stečena prava uživati pravnu zaštitu prema svima, pa i prema onima na čijim su dobrima, prisilno prenesenim u društveno vlasništvo, stečena. Takvu zaštitu uživa i valjani pravni osnov za sticanje prava vlasništva ako je „imovina“, tj. nekretnina predana u posjed stjecatelju, iako pravo vlasništva nije preneseno uknjižbom u zemljišnu knjigu, ali se u tom slučaju „prijašnjem vlasniku priznaje pravo na naknadu na osnovu odredaba ovog zakona“.

Neposredan prenos prava na nekretninama u društvenom vlasništvu izvršena je na osnovu posebnih zakona i tako stečeno pravo vlasništva na stvarima (nekretninama) koje su bile prisilno prenijete u društveno vlasništvo uživa pravnu zaštitu, pa se te stvari ne vraćaju prijašnjim vlasnicima (ovlaštenicima prava na denacionalizaciju).

Isključen je povrat nekretnina u sastavu imovine društvenog preduzeća koje su na osnovu Zakona o pretvorbi „unesene u društveni kapital preduzeća“. U postupku prenosa unosile su se u procjenu kapitala društvenog preduzeća one nekretnine na kojima je preduzeće imalo pravo korištenja ili pravo raspolaganja, ili nekadašnje pravo upravljanja koje se zadržalo u zemljišnoj knjizi, osim poljoprivrednog zemljišta, šuma, šumskog zemljišta koje nije uneseno u procjenu društvenog kapitala. Na nekretnine unijete u procjenu društvenog kapitala u postupku prenosa stjecalo je pravo vlasništva trgovačko društvo, koje je nastalo u postupku prenosa društvenog preduzeća. Ovo se odnosi kako na poslovne zgrade i njihove posebne dijelove (poslovni prostor), te na zemljište na kome postoji takva zgrada i koje služi za njenu redovnu upotrebu, a i na neizgraďeno graďevinsko zemljište. Ovo se odnosi na ono neizgraďeno graďevinsko zemljište na kome je društveno preduzeće u vrijeme prenosa imalo pravo graďenja.

Okolnosti što su eksproprirane nekretnine uračunate u vrijednost društvenog kapitala u postupku prenosa nije prepreka „za voďenje postupka deeksproprijacije“.

Ako su na oduzete nekretnine koje su bile u sastavu društvenog preduzeća stekle pravo vlasništva treće osobe prije prenosa, takoďer je iskljičen povrat prava vlasništva; u tom slučaju prijašnji vlasnik ima pravo na dionice ili udjele trgovačkog društva.

Pravo vlasništva na stvarima u imovini pravnih osoba koje obavljaju javnu djelatnost ne smije ovisiti od privatne volje, pa ni od volje prijašnjeg vlasnika, odnosno prava da prijašnji vlasnik zahtjeva povrat prava vlasništva na te stvari, jer bi se time moglo ugroziti sposobnost tih osoba da obavljaju svoju djelatnost u javnom interesu. U sukobu privatnog i javnog interesa u ovom slučaju Zakon je dao prednost javnom interesu. Zato prijašnji vlasnik – ovlaštenik prava na denacionalizaciju – umjesto povrata prava vlasništva na oduzetoj imovini (nekretninama), stječe tražbeno pravo – pravo na naknadu za oduzetu imovinu u obliku koji je propisan Zakonom.

Prostorna cjelovitost odnosno namjena upotrebe prostora odreďuje se prostornim planom višeg i nižeg reda u javnom interesu. Stoga Zakon propisuje da se ne vraća pravo vlasništva na imovinu (nekretnine), ako bi se time bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena upotrebe prostora i imovine. Ovo se odnosi u prvom redu na graďevinsko zemljište.

Ne vraća se „u vlasništvo i posjed“imovina (nekretnine) „koja je nedjeljiv dio sklopa mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih preduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, saobraćaja i veza, te šumarstva“. Time su pretežno obuhvaćena javna dobra u javnoj upotrebi, na kojima je u načelu isključeno pravo vlasništva.

Poseban zakonski razlog o isključenju povrat prava vlasništva jest zaštita privredne, odnosno tehnološke funkcionalnosti kompleksa (industriski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednog, odnosno šumskog kompleksa i slično). Takvi kompleksi su nužna predpostavka za uspješno obavljanje odgovarajuće djelatnosti, pa bi cjepanje takvih cjelina, do kojega bi došlo u slučaju povrata prava vlasništva „sitnih parcelaša“, ugrozilo obavljanje tih djelatnosti.

Oblik naknade za oduzetu imovinu u slučaju isključenja povrata prava vlasništva odreďen je Zakonom, u vrijednosnim papirima i samo izuzetno djelimično u novcu.

Prema Zakonu , naknada u vrijednosnim papirima je pravilo, a naknada u novcu, iznimka. Vrijednosni papiri o naknadi za oduzetu imovinu jesu: obveznice Bosne i Hercegovine, dionice i udjeli u trgovačkom društvu u čijoj se imovini nalazi oduzeta imovina ili, kad to nije moguće zbog stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama.

Obveznice se izdaju na osnovu punomoćnog rješenja nadležnog organa kojim je utvrĎeno pravo na naknadu za oduzetu imovinu u tom obliku. Obveznice glase u konvertibilnim markama i isplative su u jednakom ratama tokom 20 godina od dana primjene Zakona.Obveznice glase na donositelja. Visinu vrijednosti obveznica utvrĎuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.

Po Zakonu oduzeta imovina, ovlašteniku (prijašnjem vlasniku) prava na naknadu (denacionalizaciju), naknada u novcu isplaćuje se samo za oduzetu imovinu, i to u maksimalnom iznosu do 150.000KM.

Nagodba o naknadi ili povrata oduzete imovine može se sklopiti samo pod predpostavkom da je pravo na naknadu utvrĎeno pravosnažnim rješenjem nadležnog organa u postupku denacionalizacije. Istim rješenjem utvrĎuje se i „obveznik plaćanja“, tj. obveznik davanja naknade ili restitucije – prenosa imovine (prava vlasništva). U tom slučaju, prijašnji vlasnik i obveznik davanja naknade ili povrata mogu suglasno odredite i drugi oblik naknade: bilo stjecanjem (prenosom) prava vlasništva na drugoj odgovarajućoj „imovini“ (stvari) ili isplatom druge odgovarajuće naknade (u novcu ili vrijednosnim papirima) ili ustupanjem nekog drugog imovinskog prava neovisno od toga kakav je oblik naknade Zakonom propisan,osim u državnim obveznicama, dionicama i udjelima i u drugim vrijednosnim papirima.

Za sklapanje nagodbe prema propisima postoje dva izričita ograničenja, i to: da se nagodbom ne diraju stečena prava trećih osoba i da se njome ne stvaraju obaveze Bosne i Hercegovine.

Nagodba o povratu ili naknadi za oduzetu imovinu može se sklopiti pred onim organom pred kojim se vodi postupak radi utvrĎivanja prava na naknadu odnosno povrat, ali nakon utvrĎivanja prava na naknadu odnosno povrat.

Nagodba se ovjerava na sudu.

Čl. 26. do 29. ureďuje denacionalizaciju neizgraďenog graďevinskog zemljišta. Denacionalizacija neizgraďenog graďevinskog zemljišta provodi se najprije na osnovu ZGZ-a pa tome Zakonu pod odreďenim zakonskim predpostavkama vraćalo se pravo vlasništva na neizgraďenom graďevinskom zemljištu. Ovo prvo denacionalizacije bilo je ograničeno samo na neizgraďeno graďevinskom zemljište koje je odlukama skupština općina preneseno u društveno vlasništvo nakon 22. februara 1974. Druga denacionalizacija provodi se na osnovu ovog zakona, a odnosi se na preostalo neizgraďeno graďevinsko zemljište koje je bilo prisilno preneseno u društveno vlasništvo po bilo kojoj pravnoj osnovi na osnovu samog zakona ili odluke nadležnog organa.

Prvom denacionalizacijom neizgraďenog graďevinskog zemljišta koje nije privedeno namjeni, niti je na njemu treći stekao pravo korištenja radi gradnje, provodi se povrat prava vlasništva.

Neizgraďeno graďevinsko zemljišta koje je bilo prenijeto u društveno vlasništvo odlukama skupština općina, a nije privedeno namjeni, vraća se u vlasništvo prijašnjem vlasniku. Osnova za povrat je ZGZ. Prema ZGZ-u prestaje po sili zakona društveno vlasništvo na neizgraďenom graďevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a bolo je preneseno u društveno vlasništvo odlukama skupština općina. Prvi puta poslije nacionalizacije graďevinskog zemljišta od 26. decembra 1958., i suprotno socijalističkom Ustavu SRBiH od 22. februara 1974., ovaj zakon propisuje da u gradovima i naseljima gradskog karaktera može postojati pravo vlasništva na gradskom zemljištu „kada je to zakonom odreďeno“. Na izgraďenom graďevinskom zemljištu uspostavljeno je pravo vlasništva u korist vlasnika zgrade.

Nije predmet povrata ono neizgraďeno graďevinsko zemljište na kome je treći, u skladu s tadašnjim zakonom, stekao pravo korištenja radi graďenja koje je po Zakonu o vlasništvu pretvoreno u pravo vlasništva.

S obzirom da se pravo korištenja na neizgraďenom graďevinskom zemljištu sticalo na osnovu rješenja o dodjeli, odnosno neposrednom pogodbom i ugovorom na osnovu kojega se obavljala uknjižba, Zakon odreďuje da se priznaju pravno valjanim pravni poslovi i pravosnažno akti zaključeni ili doneseni do stupanja na snagu ovog zakona. To znači da se priznaju pravosnažna rješenja o dodjeli neizgraďenog graďevinskog zemljišta na korištenje radi gradnje, kao i valjano zaključene neposredne pogodbe, te ugovori sklopljeni s općinom o zasnivanju prava korištenja upisom u zemljišnu knjigu. Prema tome, ne može se vratiti vlasništvo prijašnjem vlasniku ako je zemljište, na osnovu zakona, rješenjem ili neposrednom pogodbom dodjeljeno drugoj osobi radi garadnje ili na 21

osnovu neposredne pogodbe, pa i kad nije uknjiženo u zemljišne knjige na osnovu ugovora o meďusobnim pravima i obavezama izmeďu općine i stjecatelja. Ovo pod predpostavkom da pravo korištenja radi graďenja nije prestalo po odredbama ZGZ-a zbog toga što njegov nositelj nije u odreďenom roku izgradio predviďeni objekat ili nije na njemu izveo znatnije radove u odnosu na perirodu objekta (tačnije projektirani objekat) koji je trebao izgraditi u skladu s graďevinskom dozvolom ili po drugoj zakonskoj osnovi.

U slučaju da je zemljište faktički deposedirano, dakle, bez pravosnažnog rješenja o deposediranju, smatra se da je privedeno namjeni ako je izgraďen objekat ili su izvedeni znatniji radovi na izgradnji objekta.

Po ovom zakonu prijašnji vlasnici, tačnije: ovlaštenicima prava na denacionalizaciju, vraća se pravo na poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu bez ograničenja.

Denacionalizacija poljoprivrednog zemljišta, šumama i šumskog zemljišta moguća je u obliku povrata prava vlasništva ili naknade u drugom obliku, ali je povrat prava vlasništva isključen zbog onih razloga koji su propisani za sve nekretnine.

U načelu predmet denacionalizacije su, uz poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, i greďevinski objekti (zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje i slično) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgraďeni na oduzetom poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu. Oduzeti graďevinski objekti „daju se u vlasništvo“, prijašnjem vlasniku „zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze“ ako ovim zakonom „nije drukčije propisano“, a drukčije je propisano opštim odredbama o isključenju povrata.

Članom 34. do 38. ureďen je postupak denacionalizacije stanova i poslovnih prostora. Predmet nacionalizacije, konfiskacije i drugih osnova prisilnog prenosa privatne imovine u društveno vlasništvo (općenarodnu imovinu i državno vlasništvo) bile su cijele zgrade stambene i poslovne ili pojedini djelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), odnosno suvlasnički dijelovi zgrada i posebni djelovi zgrada. Ovi graďevinski objekti su i predmet denacionalizacije i dekonfiskacije.

Budući da jedna pravila isključuju povrat, po pravilu, prava vlasništva na stambene zgrade i stanove, a druga, iznimno na poslovne zgrade i poslovne prostorije i da su različiti oblici naknade, ovdje se odvojeno prikazuju ta pravila. Zbog toga što je zakonom proklamirano načelo povrata u slučaju dekonfiskacije koje je, takoďe, vrlo ograničeno u pogledu konfisciranih nekretnina, obraďuje se pravo povrata konfisciranog stana kao specifično pitanje u odnosu na denacionalizaciju.

Stan se prenosi u vlasništvo ovlaštenika prava na denacionalizaciju u slučaju da nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za otkup u zakonskom roku, kao i u sličaju da njegov zahtjev bude odbijen.

U slučaju povrat prava vlasništva nosioc stanarskog prava po samom Zakonu stiče pravo na zamjenski stan.

Ovlaštenici prava na denacionalizaciju imaju pravo na zamjenski stan za stan na kojim nije vraćeno pravo vlasništva, po osnovu ovog ili posebnog zakona.

Povrat prava vlasništva stana uslijedit će u dva slučaja:

- prvi, kada stanar nema pravo otkupa stana jer ne postoji „stanarski odnos“, tj. kada nema nosioca stanarskog prava;

- drugi, kada stanar ne podnese zahtjev za otkup stana u prekluzivnom roku ili ako njegov zahtjev za otkup stana bude pravosnažno odbijen odlukom nadležnog organa.

Kada se zgrada sastoji od dva ili više stanova, a niti jedan od njih nije predmet stanarskog prava, pa niko nema pravo otkupa stana, ili ako nosioc prava otkupa nije podnio zahtjev za otkup u prekluzivnom roku ili ako je njegov zahtjev pravosnažno odbijen, tako da ni jedan od stanova koji sačinjavaju stambenu zgradu nije otkljupljen, pravo vlasništva na zgradu vraća se prijašnjem vlasniku (ovlašteniku prava na denacionalizaciju).

Ako je otkupljen jedan stan ili više stanova u istoj zgradi, bez obzira da li se koji od stanava u toj zgradi vraća prijašnjem vlasniku, uspostavlja se suvlasnički odnos izmeďu sticatelja prava vlasništva na posebni dio nekretnine, jer je sticanjem prava vlasništva uspostavljeno pravo jedinstvo nekretnine, pa nije objekat prava vlasništva stana kao posebni dio zgrade, već je objekat prava vlasništva posebni dio nekretnine koja se sastoji od zamljišta i zgrade odnosno posebnog dijela zgrade.

Dakle, uspostavljanjem pravnog jedinstva nekretnine, uspostavljeno je pravo suvlasništva na cijeloj nekretnini i pravo vlasništva na njene posebne djelove.

Stan koji je prisilno prenijet u društveno vlasništvo, po ovom zakonu „daje se u vlasništvo i posjed“ ovlašteniku prava na denacionalizaciju (prijašnjem vlasniku) ako na njemu nema stanarskog prava treća osoba.

U slučaju otkupa stana ovlaštenik prava na denacionalizaciju ima pravo na naknadu u obliku koji je propisan ovim zakonom.

Pravo na novčanu naknadu za oduzeti stan i visinu naknade utvrĎuje nadležni prvostepeni organ. Naknada za oduzeti stan utvrĎuje se tako što se graďevinska vrijednost stana („etalonska cijena umanjena za vrijednost amortizacije“) uvećava za položajnu pogodnost stana na način propisan Zakonom o prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Tako utvrĎeni iznos naknade isplaćuje se prijašnjem vlasniku obveznicama Bosne i Hercegovine.

Cjena stana se utvrĎuje po pravilima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Član 36. do 38. ureďuje denacionalizaciju poslovnih zgrada i poslovnih prostorija. Prijašnjem vlasniku se vtraća pravo vlasništva na oduzete poslovne zgrade i poslovne prostorije koje su bile prisilno prenijete u društveno 22

vlasništvo; vraća mu se i stan koji se u vrijeme donošenja pravostepenog rješenja o povratu „koristi kao poslovni prostor“. Načelo povrata ograničeno je općim odredbama o isključenju povrata oduzetih nekretnina. Posebne odredbe vrijede za povrat poslovnih zgrada i poslovnih prostora., koji su namjenjene za obavljanje djelatnosti tijela državnih organa i jedinica lokalne samouprave i uprave (infra).

Po ovom zakonu, danom pravosnažnosti rješenja o povratu, ne prestaje ugovor o zakupu poslovnog prostora, bez obzira da li je bio sklopljen na odreďeno ili na neodreďeno vrijeme.

Pravosnažno rješenje o povratu prava vlasništva i o predaji u posjed poslovne zgrade ili prostorije „ima snagu ovršne isprave“.

Prijašnji vlasnik, meďutim, ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovne zgrade, odnosno poslovne prostorije prije isteka otkaznog roka koji se računa od dana kada je postalo pravosnažno rješenje o povratu, odnosno dostavljanju otkaza.

Članom 38. ureďeno je pravo denacionalizacije - pravo vlasništva.

U nečelu, pokretne stvari oduzete i prenesene u društveno vlasništvo po osnovama stava (1) člana 3. i 4. su predmet naknade: one se vraćaju prijašnjem vlasniku u vlasništvo ili mu se za njih daje naknada u drugom obliku. Prijašnjem vlasniku daje se (čitaj: vraćaju) u vlasništvo „samo one pokretne stvari koje imaju kulturnu, umjetničku ili istorisku vrijednost“. Ali ni te stvari se ne predaju u neposredni posjed prijašnjeg vlasnika, ako se „smatraju kulturnom baštinom po propisima o zaštiti kulturne baštine, koje su sastavni dio zbirki, muzeja, galerija i drugih sličnih ustanova“. Prijašnji vlasnik u tom slučaju ima pravo na „posebnu vrstu naknade“ koja će biti propisana uredbom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Vlasnik može pravo raspolaganja tim stvarima pravnim poslom, za života i za slučaj smrti, prenijeli na drugo lice, jer je to ovlaštenje koje proizilazi iz prava vlasništva, ali će i sticateljstvo prava vlasništva biti jednako ograničeno, pa će i otuďene pokretne stvari ostati muzeju, galeriji ili sličnoj ustanovi. Isto pravilo vrijedi u slučaju nasleďivanja, odnosno stjecanja prava vlasništva po drugoj pravnoj osnovi. U tom slučaju vrijedi pravilo: niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima.

Član 39.-56. propisuje organe i postupak denacionalizacije.

Zbog značaja predmeta denacionalizacije, složenosti postupka, obuhvata poslova i sagledavanja i praćenja postupka denacionalizacije sa svim pozitivnim i negativnim efektima denacionalizacije, te ujednačavanju kriterija, predviďen je poseban upravni organ – Direkciju na nivou Bosne i Hercegovine.

Cilj osnivanja organa je ne samo provoďenje Zakona već i praćenje makroekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine i praćenje njenog zaduživanja. Takoďe, zadatak Direkcije, izmeďu ostalog, bi bio i da obezbjedi punu zaštitu ravnopravnosti svih graďana u ostvarivanju njihovih vlasničkih prava, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine, ustavima entiteta i Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Dejtonskim dokumentima zagarantovani. Osim toga Bosna i Hercegovina se kod primjene ovog zakona pojavljuje u dva konteksta, u prvom kao garant obezbjeďenja sredstava za sprovoďenje denacionalizacije i u drugom slučaju gdje se direktno pojavljuje kao obveznik denacionalizacije. Iz navedenih, a i drugih razloga, Direkcija kao jedinstven organ za praćenje i sprovoďenje Zakona o denacionalizaciji ima ulogu u sprečavanju disrriminacije bilo po kom osnovu.

Članom 39. tačka (1) propisuje se formiranje Direkcije za denacionalizaciju kao samostalnog organa uprave nadležnog za sprovoďenje denacionalizacije sa svojstvom pravnog lica. U približavanju implementacije Zakona graďanima predloženo je disperzija organa. Tako je predviďeno:

Tačkom (2) navedenog člana propisano je da Direkcija ima sjedište u Sarajevu, a ispostave ima u Banja Luci i Mostaru.

Tačkom (3) propisano je da Direkcija ima svoj pečat.

Ureďen je početak rada Direkcije. Tako je predviďen početak rada u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o denacionalizaciji. Rok od šest mjeseci uzet je kao objektivan rok za formiranje i početak rada Direkcije.

Član 41. propisuje nadležnost Direkcije. Izmeďu ostalog propisano je da je Direkcija nadležna za praćenje primjene Zakona odnosno predlaže izmjene i dopune Zakona, podzakonskih akata (pravilnika i upustava), daje mišljenje o primjeni i provoďenju Zakona, uspostavlja sistem za praćenje denacionalizacije nepokretnosti, vrši edukaciju komisija i stručnih kadrova u vezi denacionalizacije. Bitna nadležnost Direkcije je i rješavanje po žalbama na prvostepena rješenja, na ovaj način obezbjeďuje se jedinstvena i ujednačena primjena Zakona na cjeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a kroz žalbeni postupak ujedno se prati i ukupna primjena Zakona. Tačkom (d) je propisano da Direkcija podnosi izvještaje Parlamentu Bosne i Hercegovine, skupštinama entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i opštinama.

UtvrĎen je sastav Direkcije i način njenog organizovanja, rukovoďenje Direkcijom, način izbora i strukturu, Upravni odbor i Komisija za žalbe.

Zakonom se utvrĎuje rok izbora direktora Direkcije i zamjenika,donošenje Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Direkcije.

UtvrĎene su nadležnosti i način formiranja Upravnog odbora, sastav Upravnog odbora, rok imenovanja i period na koji se imenuje Upravni Odbor, način izbora predsjednika i zamjenika Upravnog odbora.

Član 45. Zakona predviďa formiranje Komisije za žalbe u okviru Direkcije, a čija je nadležnost odlučivanje po žalbama u drugostepenom postupku. 23

Član 46. Zakona propisuje postupak i nadležnost organa za rješavanje po zahtjevu za denacionalizaciju, to jest prvostepene komisije za denacionalizaciju.

Članom 50. data je mogućnost podnosiocu zahtjeva da kod nadležnog suda stavi privremenu zabranu na nekretninama koje su predmet denacionalizacije.

Član 52. propisuje da se tek nakon pravosnažnosti rješenja o pravu na novčanu naknadu utvrĎuje visina naknade, način i rok isplate. Ovo stoga što se omogučava lakši način pračenja visine novčanih zaduženja države i ukupnih troškova na provoďenju denacionalizacije, jer se u proračun uzimaju samo stvarne obaveze.

Član 53. propisuje rok i mogućnost podnošenja žalbe,a članom 54. obavezu i nadležnog suda da pravosnažno i izvršno rješenje o denacionalizaciji, kojim se vraćaju nacionalizovane nekretnine ili daju u zamjenu druge nekretnine, provesti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pravosnažnog rješenja na provoďenje.

Članom 55. data je mogućnost nagodbe strankama u postupku denacionalizacije, čime se ubrzava rješavanje zahtjeva za denacionalizaciju, stim što nagodba ne može preći zakonske okvire.

Članom 56. propisano je da je rok za podnošenje zahtjeva tri godine od dana primjene Zakona.

POGLAVLJE V. – Finansijska sredstva za inplementaciju Zakona

Prema Studiji izvodljivosti restitucuje u Bosni i Hercegovini, financiska restitucija može se, uz uslov održanja makroekonomske stabilnosti i budžetske održivosti, definisati u obimu od 1.620,000.000KM do 1.980,000.000KM, odnosno u temeljnom iznosu od 1.801,000.000KM. Finansijska restitucija treba da se izmiri putem javnog duga emitiranjem obveznica države na rok od 20 godina uz grace period od pet godina. To znači da bi denacionalizacija otpočela 01.01.2009. godine i trajala bi do 31. 12.2028. godine, isplata obveznica bi trajala u periodu od 01.01. 2014. do 31.12.2028. godine u jednakim godišnjim iznosima.

Troškovi provoďenja denacionalizacije su procjenjeni na iznos od 91,500.000KM i opterećivali bi budžet općina i institucija Bosne i Hercegovine tako da bi procedura denacionalizacije bila besplatna za izvorne korisnike.

Navedena procjena vrijednosti finansijske denacionalizacije polazi od predpostavke da će denacionalizacija imati uglavnom naturalni oblik,dok će finansijska denacionalizacija biti izuzetak kada se nemože vratiti imovina ili dati odgovarajuća zamjenska imovina.

Obveznici natiralne denacionalizacije su oni nivoi vlasti koji njome raspolažu (općine, gradovi, kantoni, entiteti, Brčko Distrikt i država), a finansijske denacionalizacije entiteti i Brčko Distrikt.

Kod ocjene efekata finansijske restitucije na makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost, Komisija za restituciju je imala u vidu ekspertno mišljenje da će rast bruto društvenog proizvoda u Bosni i Hercegovini u narednom periodu biti 6% realne vrijednosti, a da će ukupna javna potrošnja, koja u 2006. godini iznosi 47,29% BDP, rasti sporije i na taj način stvoriti prostor za implementaciju Zakona o denacionalizaciji, tj. realizaciju finansijske restitucije, a da se ne ugrozi makroekonomaka stabilnost i fiskalna održivost Bosne i Hercegovine.

Isto tako, Komisija smatra da finansijska naknada treba biti znatno niža od tržišne vrijednosti imovine koja je predmet denacionalizacije. Naime, zemlje u okruženju i šire takoďe su finansijsku naknadu davali znatno ispod tržišne vrijednosti koja je predmet denacionalizacije, kao naprimjer Njemačka oko 10% od tržišne vrijednosti koja je predmet denacionalizacije, a djelimičnu naknadu kod primjene finansijskog oblika denacionalizacije su imale Hrvatska, Srbija, Slovenija, Maďarska i druge zemlje u tranziciji, a pravo na denacionalizaciju su po pravilu imali samo nasljednici iz prvog nasljednog reda.

Gore navedeno će morati imati u vidu Vijeće ministara Bosne i Hercegovine prilikom utvrĎivanja mjerila za utvrĎivanje vrijednosti oduzete imovine koja je predmet denacionalizacije kako nebi bila ugrožena makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Bosne i Hercegovine.

Radi osiguranja makroekonomske stabilnosti i razvojnog doprinosa denacionalizacije, potrebno je da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine zajedno sa entitetskim vladama i Vladom Brčko Distrikta programira odgovarajuću fiskalnu politiku kao i instrumente provoďenja u narednom periodu. Naime, prema procjeni eksperata BDP Bosne i Hercegovine u 2014. godine iznosiće oko 25.000 miliona KM što uz kvalitetno upravljanje javnom potrošnjom daje realne šanse da se uspješno izvršavaju obaveze po osnovu fenansijske denacionalizacije.

POGLAVLJE VI. – Uporedni prikaz sadržaja zakona o restituciji u zemljama

bivše Jugoslavije

1. Godina donošenja zakona koji tretiraju problematiku restitucije i početak njihove primjene

Slovenija: Zakon je donešen 1991. godine, primjena je započela iste godine.

Hrvatska: Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba je donešen 1990. godine uz amandmane usvajane 1991. i 1993. godine. Ovim zakonom je privremeno okvirno regulisana ova problematika, do 1996. godine kada je donešen Zakon o 24

naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je trebao trajno riješiti ovaj problem. Zakon je stupio na snagu 1. januara 1997. godine.

Makedonija: Zakon je donešen 1998. godine, početak primjene od 2002. godine.

Crna Gora: Zakon je donešen 2004. godine i iste godine počela primjena.

Srbija: Nacrt zakona je u parlamentarnoj proceduri, očekuje se donošenje zakona do kraja 2006. godine.

2. Krajnji rok do kada treba biti potpuno proveden povrat imovine

Slovenija: Odreďen je rok za isplaćivanje obveznica u svrhu nadoknade i to u jednakim dijelovima svakih šest mjeseci tokom dvadeset godina.

Hrvatska: Krajnji rok nije odreďen.

Crna Gora: Krajnji rok nije odreďen.

3. Godina određena kao početna za restituciju

Slovenija: 1945. godina.

Hrvatska: 1945. godina ali i prije 5.05.1945. , ako je imovina konfiskovana na osnovu sudskih presuda.

Makedonija: 1945. godina.

Crna Gora: nije izričito odreďena godina, počinje se sa 1945. kada se navode propisi na osnovu kojih je oduzeta imovina.

4. Ovlaštenici naknade

Slovenija

- Pravo na povrat oduzete imovine imaju sve fizičke osobe koje su bez imovine ostale na osnovu nekog od tada važećih zakona kao i one fizičke osobe koje su bez imovine ili nasljedstva ostale usljed spletki ili prijetnji državnih organa.

- Povrat imovine mogu zahtijevati sve fizičke osobe koja su u vremenu kada im je bila oduzeta imovina bili državljani SFRJ, kao i njihovi nasljednici.

- Za sve one kojima je državljanstvo oduzeto iz političkih, vjerskih ili nekih drugih razloga smatra se da su bili državljani SFRJ imaju pravo na povrat imovine.

- Pravo na povrat imovine iz dioničarskih društava imaju fizičke osobe.

- Pravo na povrat imovine imaju crkve i druge vjerske zajednice i njihove institucije, koje djeluju na području Slovenije.

Hrvatska

- Prava na povrat oduzete imovine imaju sve fizičke osobe - prijašnji vlasnici tj. njihovi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda.

- U pogledu prava nasljeďivanja primjenjuju se odredbe zakona o nasljeďivanju.

- Pravna osoba tj. njihovi pravni sljednici ako su u državi održali neprekinuto pravno sljedništvo tj. obavljali djelatnost i imali sjedište.

- stranim fizičkim i pravnim osobama pripadaju prava iz Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, samo ako je to ureďeno bilateralnim sporazumom.

Crna Gora

- Pravo na povrat ili obeštećenje imaju bivši vlasnici – fizičke ili pravne osobe koji su raniji imalac vlasničkih prava ili imalac nekog drugog prava na pokretnoj ili nepokretnoj imovini u momentu oduzimanja, kao i njihovi zakonski nasljednici ili pravni sljednici.

- Pravo na povrat ili obestecenje imaju zadužbine i druge nekomercijalne pravne osobe.

- Uslovi, način i postupak povrata oduzetih imovinskih prava vjerskim zajednicama uredit će se posebnim zakonom. 25

5. Obveznici naknade

Slovenija

- Obveznik vraćanja stvari i prava su fizičke ili pravne osobe u čijoj imovini se nalaze u momentu stupanja na snagu zakona koji reguliše problem restitucije.

- Obveznik koji je dužan da obezbijedi odštetu u dionicama je “Slovenski odškodinski sklad” – Slovenačko udruženje za odštetu, isplatu u novcu R Slovenija.

- Obveznik koji je dužan da obezbijedi odštetu u novcu je Republika Slovenija.

Hrvatska

- Obveznik naknade je fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalaze stvari i prava koja se na osnovu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine daju prijašnjem vlasniku.

- Obveznik naknade u dionicama, odnosno udjelima je Hrvatski fond za privatizaciju, u pogledu naknade za oduzeta preduzeća, te u slučajevima kada ostvarenje prava na udjele ili dionice u društvima nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba.

- Obveznik naknade u novcu i obveznicama Republike Hrvatske je Fond za naknadu oduzete imovine.

Crna Gora

- Obveznici povrata stvari i prava su fizicke ili pravne osobe u cijoj imovini se nalaze u momentu stupanja na snagu Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, osim ako su te osobe stekle pravo vlasništva u skladu sa zakonom.

- Obveznik obeštećenja bivših vlasnika je Republika Crna Gora, koja će obezbjedjivati sredstva u Fondu za obeštećenje.

6. Predmet naknade

Slovenija

- Nepokretna imovina.

- Pokretna imovina.

Hrvatska

- neizgraďeno graďevinsko zemljište,

- poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište,

- stambene i poslovne zgrade,

- brodovi i brodice,

- preduzeća,

- pokretne stvari.

Crna Gora

- maslinjaci, šume i šumsko zemljište,

- stambene zgrade, stanovi, poslovne zgrade,

- neizgraďeno graďevinsko zemljište,

- izgraďeno graďevinsko zemljište,

- preduzeća,

- pokretne stvari.

26

7. Oblici naknade

Slovenija

1. pravo na vraćanje prava vlasništva

- Nepokretna imovina se vraća prijašnjem vlasniku.

- Ukoliko imovinu nije moguće vratiti u cjelosti vraća se dio imovine, a za dio se isplaćuje naknada.

- Pokretna imovina se vraća u posjed i vlasništvo.

- U slučaju kada se radi o predmetima koji su označeni kao kulturno i historijsko naslijeďe vraća se samo vlasničko pravo.

- Stanovi i zgrade, kao i poslovni prostori vraćaju se u posjed i vlasništvo prijašnjim vlasnicima, s tim da je najamnina za stanove riješena posebnim zakonom.

2. pravo na naknadu

- Ukoliko nije moguće vratiti imovinu ili dio, ovlaštenicima naknada se isplaćuje u obveznicama.

- Za plaćanje naknade se izdaju obveznice, koje su nominirane u Eurima i isplaćuju se u jednakom dijelovima svakih šest mjeseci tokom 20 godina.

Hrvatska

1. naknada za neizgrađeno građevinsko zemljište

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo neizgraďeno graďevinsko zemljište.

- pravo na naknadu u vrijednosnim papirima pripada prijašnjem vlasniku ako je neizgraďeno graďevinsko zemljište izuzeto od davanja u vlasništvo.

2. naknada za poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto, kao i objekti koji su u vrijeme oduzimanja bili izgraďeni na zemljištu

- pravo na naknadu u vrijednosnim papirima pripada prijašnjem vlasniku ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište izuzeti od davanja u vlasništvo.

3.1.a) naknada za stanove

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku ukoliko je imovina oduzeta na osnovu propisa o restituciji i ako ne postoji stanarsko pravo.

- pravo na naknadu - prijašnjem vlasniku, ako postoji stanarsko pravo.

3.1.b) naknada za konfiskovane stanove

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo stan oduzet na osnovu propisa o konfiskaciji te odluka i akata donesenih na osnovu propisa o konfiskaciji.

- Davanjem stana u vlasništvo prijašnjem vlasniku, stanari stiču pravni položaj najmoprimaca.

- Vlasnik i najmoprimac dužni su sklopiti ugovor o najmu, kojim ureďuju meďusobna prava i obaveze u roku od 60 dana od pravomoćnosti rješenja o utvrĎivanju prava vlasništva.

- Najmoprimac ima pravo preče kupovine u slučaju daljnjeg stvarnopravnog raspolaganja stanom

3.2. naknada za poslovni prostor

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor.

4. naknada za brodove i brodice

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo brodovi, odnosno brodice.

- Pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva - prijašnjem vlasniku, kada su brodovi odnosno brodice uneseni u društveni kapital preduzeća.

- Pravo na dionice odnosno udjele iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju - prijašnjem vlasniku ako ostvarenje prava na naknadu u dionicama ili udjelima društva tih prava nije moguće zbog već stećenih prava trećih osoba. 27

- Ako su brod, odnosno brodica izuzeti od davanja, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu utvrĎenu Zakonom.

5. naknada za preduzeća

- nema naturalne restitucije - pPreduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na osnovu propisa i akata propisanih ovim Zakonom ne vraćaju se.

- pravo na naknadu u dionicama ili udjelima u društvima u kojima se nalazi imovina preduzeća oduzetog prijašnjem vlasniku pripada prijašnjem vlasniku.

- pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju ostvaruje prijašnji vlasnik - ako ostvarivanje prava nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba.

6. naknada za pokretne stvari

- naturalna restitucija - prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo samo one pokretne stvari koje imaju kulturnu, umjetničku ili povijesnu vrijednost.

- u vlasništvo, ali ne i u posjed, daju se prijašnjem vlasniku pokretne stvari koje se smatraju kulturnom baštinom po propisima o zaštiti kulturne baštine, a koje su sastavni dio zbirki, muzeja, galerija i drugih slićnih ustanova, a ima pravo i na posebnu vrstu naknade.

Crna Gora

1. Naknada za maslinjake, šume i šumsko zemljište

- Oduzeti maslinjaci, šume i šumsko zemljište vraćaju se bivšem vlasniku.

- Šume i šumska zemljišta posebnim zakonom proglašene za nacionalni park ili posebno zaštićeni rezervat i stanište ugroženih ili zaštićenih vrsta životinja i biljaka nece se vraćati bivšem vlasniku.

2. naknada za stambene zgrade i poslovne zgrade

- Stambena zgrada, odnosno stan, poslovna zgrada i poslovna prostorija vraća se bivšem vlasniku.

- Bivši vlasnik je dužan da omogući nesmetano vršenje prava na stanu tim osobama sve do rješavanja njihovog stambenog pitanja, a obveznik obeštećenja će mu za sve to vrijeme isplaćivati odgovarajuću zakupninu.

3. naknada za neizgrađeno građevinsko zemljište

- Neizgraďeno graďevinsko zemljiste koje je prešlo u društvenu, odnosno državnu svojinu vraća se bivšem vlasniku.

4. naknada za izgrađeno građevinsko zemljište

- Podržavljeno izgradjeno gradjevinsko zemljište neće biti predmet povrata, osim u slučaju kada je na njemu postojao objekat koji se vraća bivšem vlasniku.

5. naknada za preduzeća

- Bivši vlasnici oduzetih preduzeća imaju pravo na povrat akcija tih preduzeća, ako se u njima jos uvijek nalazi imovina podržavljenog preduzeća.

6. naknada za pokretne stvari

- Oduzete pokretne stvari koje nisu Zakonom proglašene za nacionalno blago vraćaju se bivšem vlasniku.

Makedonija

1. Godina donošenja zakona koji tretiraju problematiku restitucije i početak njihove primjene

Zakon o denacionalizaciji je donešen 1998. godine, a primjena je počela iste godine.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o denacionalizaciji je donesen 2000. godine a primjena je počela iste godine.

Zakon o izdavanju obveznica Republike Makedonije za denacionalizaciju je donesen 2002. godine a primjena je počela iste godine.

2. Krajnji rok do kada treba biti potpuno proveden povrat imovine

28 Krajnji rok nije odreďen.

3. Godina određena kao početna za restituciju

02 august 1944. godine.

4. Ovlaštenici

- Pravo da podnesu zahtjev za denacionalizacijuima raniji vlasnici odnosno njihovi mogući nasljednici, državljani Republike Makedonije.

- Pravo na povrat imovine ili naknadu za istu imaju „vlasnici vjerskih objekata“, („vjerskih hramova: hrišćanskih crkvi, molitvenih domova, islamskih džamija i jevrejskih sinagoga“).

- Po službenoj dužnosti se pokreće postupak za denacionalizaciju imovine Jevreja iz Makedonije. Ako se ne pojavi nasljednik ova imovine on a pripada Fondu ua holokaust Jevreja iz Makedonije.

5. Obveznici naknade

- Obveznici vraćanja imovine su fizičke ili pravne osobe u čijoj imovini se ista nalazi u momentu stupanja na snagu zakona koji reguliše problem restitucije.

6. Način denacionalizacije (restitucije)

Denacionalizacija (restitucija) se vrši na dva načina:

Vračanjem nepokretnosti predhodnom vlasniku ako je to fizički izvodljivo odnosno ako zakon nije propisao drukčije.

Davanje naknade za imovinu koja se ne vraća zato što je prestala da postoji ili zbog drugog zakonom propisanog uslova. Naknada se daje u drugoj imovini iste vrsteu vlasništvu države i akcije i udjeli koji su takoďe u vlasništvu države.

Obveznice glase u čvrstoj valuti sa kamatama od 2% na godišnjem nivou. Kamata se obračunava na nominalnu vrijednost a otplata glavnice počinje u junu 2002. godine.

Otplata kamata se vrši godišnje a započinje 1. jula 2003. godine.

Republika Makedonija će do 2008. godine vršiti, jednom godišnje po jednu emisiju obveznica za denacionalizaciju.

7. Predmet denacionalizacije (restitucije)

Povrat se vrši nad onom imovinom nad kojom je to fizički izvodljivo, uz uslov da Zakon nije propisao drukčije, kao što je to slučaj sa imovinom koja se koristi u javne svrhe, poput javnog komunalnog zemljišta ili imovine koja služi u svrhu nacionalne bezbjednosti.

Naknada se vrši drugom imovinom iste vrste u vlasništvu države ili u vidu obveznica ili udjela u vlasništvu države.

Obveznica može da se upotrijebi za kupovinu akcija preduzeća koje posjeduje Agencija Republike Makedonije za preduzeća sa opštedruštvenim kapitalom, i druge državne imovine koja je ponuďena na prodaju i za čiji je otkup predviďena mogućnost plaćanja državnim obveznicama.

Predmet denacionalizacije nije imovina za koju je odreďena i primljena naknada osim ako tražioc ne vrati primljenu naknadu za tu imovinu.

Stambene zgrade i stanovi u kojima žive nosioci prava na korištenje, a nemaju stambenu zgradu i stan u vlasništvu ne vraćaju se, a raniji vlasnici imaju pravo na naknadu.

Nosioci stanarskog prava kojima po Zakonu o denacionalizaciji prestaje ovo pravo država dodjeljuje drugi stan na korištenje ili im ga prodaje pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova u društvenom vlasništvu.

Pokretnosti se vraćaju u vlasništvo ako postoje i mogu da se identifikuju.

8. Rok podnošenja zahtjeva

Rok za podnošenje zahtjeva je 5 godina, ili 7 godina ako su u meďuvremenu nastupile pravne i faktičke promjene, od stupanja na snagu Zakona.

X X 29

X

Tekst Zakona o denacionalizaciji pripremljen po Komisiji za restituciju u skladu s odredbama člana 31. Poslovnika o radu Vijeća ministara Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 22/03) upućen je na mišljenje Uredu za zakonodavstvo, Ministarstvu pravde, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstvu finansija i trezora.

Komisija za restituciju, na redovnom sastanku Komisije, održanom 27.12,2006. godine razmotrila je sve sugestije iz dostavljenih mišljenja, na osnovu čega je utvrĎen konačan tekst Nacrta Zakona o denacionalizaciji.

Ured za zakonodavstvo je dao sljedeće sugestije :

- naziv Zakona ne odgovara suštini Zakona, naime Zakonom se razraďuje pitanje i drugih načina oduzete imovine (konfiskacija, agrarne reforma, eksproprijacija i dr.), pa predlaže da se u skladu sa materijom koja se reguliše ovim zakonom utvrdi adekvatan naziv zakona.

Komisija za restituciju dosta se bavila pitanjem naziva Zakona, imajući u vidu navedeno, kao i to da je Odlukom o formiranju Komisije za restituciju naznačen „uslovno“ naziv Zakona. Meďutim iskustvo drugih zemalja i konsultujući pravnu teoriju, kada je u pitanju Restitucija, Komisija ove termine „Restitucija“, „Restitucija prava“ ili „Restitucioni integrum“ imaju značenja:

„Restitucija prava – uspostavljanje pravnog stanja kod odreďenog lica kakvo je bilo prije nastupanja nekog pravno značajnog dogaďaja, a koje je ovim dogaďajem bilo poremećeno. Sa stanovišta materijalnog prava, r. p. je od naročitog značaja u obligacionom pravu. Njena primjena se ogleda prije svega u domenu naknade prouzrokovane štete i kod pravno neosnovanog obogaćenja.

Restitucije ( po meďunarodnom pravu) – obaveza bivše neprijateljske sile da vrati nasilno oduzetu i opljačkanu imovinu, stvari i vrijednosti sa teritorija koju je držala pod okupacijom. S obzirom na objekt, r. mogu biti privredne (fabrike, prostorojenja), predmeti od posebne vrijednosti (umjetničke slike, arhive, spomenici). – Ustanova r. ima za cilj da se oštećena država obešteti u punoj mjeri (reparacija) vraćanjem oduzetih predmeta, naročito kada su u pitanju vrjednosti koje su značajnije od finansijskih naknada.

Restitutio in integrum (lat. Povraćaj u preďašnje stanje) – u rimskom pravu vanredno sredstva kojim se poništavaju do tada nastpila, inače pravno valjana dejstva nekog pravnog posla.“

„O pojmu, prirodi i pravnoj osnovi denacionalizacije postoje različita mišljenja. Osobito su suprotstavljena mišljenja o pravnoj osnovi denacionalizacije.

Pojam denacionalizacije u pravnom smislu općenito označava postupak ukidanja svih pravnih učinaka nacionalizovane imovine. U ovom radu upotrebljava se termin denacionalizacija koji ima i šire i uže značenje.

a) Šire zančenje denacionalizacije

Pojmom denacionalizacija obuhvaćeno je ukidanje učinaka prisilnog prijenosa privatne imovine u društveno vlasništvo (općenarodnu imovinu, državno vlasništvo), ne samo po osnovi nacionalizacije, nego i po drugim pravnim osnovama kao što je konfiskacija, propisi o agrarnoj reformi, o prekoračenju zakonskog maksimuma i dr., pa i na temelju odluka općinskih, sredskih i vojnih organa bez zakonskog osnova.

b) Uže značenje denacionalizacije

Denacionalizacijom se ne ukidaju, svi pravni učinci prisilnog prijenosa imovine u društveno vlasništvo (općenarodno-državno vlasništvo) već, uže od toga, samo pravni učinci koje bi taj prijenos proizvodio u novom pravnom sistem, koji je mora uspostavljen. Subjektivna prava iz denacionalizacije stječu ovlaštenici, koji su pravovremeno podnijeli zahtjev, na temelju pravomoćnog rješenja nadležnog tijela ili nagodbe.

Denacionalizacija po pravilu ne dovodi do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće zbog zaštite stečenih prava trećih osoba, a i zbog toga što bi u mnogo slučajeva bila suprotna javnom interesu koji je utvrĎen zakonom. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obaveza davanja naknade na način koji propisuje Zakon.

Sam zakon u osnovi ne tretira otkup oduzetih stanova nosiocima stanarskog prava. Zato je učinak denacionalizacije, po pravilu, obaveza davanja naknade, na način koji propisuje Zakon, a restitucija oduzete imovine, nepokretnih i pokretnih stvari jest iznimka. 30

Ovlaštenik prava na denacionalizaciju i obveznik denacionalizacije kod predaje vlasništva u slučaju restitucije mogu odstupiti od ovih pravila nagodbom pod uvjetom da se time ne dira u stečena prava trećih osoba i da se sklapanjem nagodbe „ne stvaraju obaveze Bosni i Hercegovini“.

Pravo denacionalizacije u objektivnom smislu treba razlikovati od prava na denacionalizaciju, tj. prava koje pripada ovlašteniku da traži ukidanje učinaka prisilnog prijenosa u društveno-državno vlasništvo.

Pravo denacionalizacije ili ustanova denacionalizacije skup je propisa koje odreďuju predpostavke i postupak ukidanja učinka prisilnog prijenosa u društveno-državno vlasništvo. Pravo na oduzetim stvarima (po pravilu nepokretnim) koja se vraćaju ovlaštenicima prava na denacionalizaciju (pravo vlasništva ili eventualno drugo stvarno pravo) ureďuju pravila stvarnog prava. Kada se umjesto restitucije stjeće pravo na naknadu, na to se pravo primjenjuju pravila obaveznog prava.

Zakonska sintagma naknada za oduzetu imovinu neadekvatna je zbog dva razloga: prvo, zato što ne pokriva pojam restitucije, a drugo još više zato što pokriva dva različita prava: pravo tražiti poništenje učinka prisilnog prijenosa imovine u društveno vlasništvo (preobraženo ili potestativno pravo) i pravo vlasništva i pravo naknade za oduzetu imovinu. Predlagao se i termin „reprivatizacija“, ali je i on neadekvatan jer se miješa s restitucijom, tj. s jednim oblikom denacionalizacije, i to iznimnim, a i zato što u našem pravu označava deetatizaciju imovine koja se uvećala u postupku pretvorbe, a nalazi se u Fondu za privatizaciju, odnosno u imovini Bosne i Hercegovine i drugih javnopravnih osoba.

Termin denacionalizacije je ušao u svakodnevnu komunikaciju, a usvojio ga je i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Osim toga taj termin najpribližnije označava pojam ukidanja pravnih učinaka prisilnog prijenosa imovine u društveno-državno vlasništvo.

Imajući u vidu naprijed izneseno Komisija cijeni da naslov „Zakon o denacionalizaciji“ najadekvatnije odražava suštinu povrata oduzete imovine i prava te da taj naziv Zakona treba dalje ostati.

Sugestije za član 4. da ih treba jasnije i potpunije regulisati kada je u pitanju oduzeta imovina bez pravnog osnova, sobzirom da su pojedine mjere oduzimanja donošene „ad hok“ bez pravilnog i zakonitog postupka.

Komisija cijeni da formulacija člana 4. zadovoljava suštinu Zakona kada je u pitanju oduzimanje imovine bez pravnog osnova. Eventualno prilikom izrade upustva Zakona moguće je detaljno ovo pitanje razraditi.

Sugestija da je potrebno termin „nacionalizovana imovina“, terminaloški nadopuniti kroz tekst Zakona.

Članom 5. stav a) pojašnjen je termin „Nacionalizacija“.

Sugestije Ureda za zakonodavstvo na član 15. stav (1) i stav (2) je prihvaćena, te je ista ugraďena u tekst Zakona.

Formulacija člana 17. Zakona o denacionalizaciji je uskladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji i Zakona o obligacionim odnosima, što je obavezujuće za organe o implementaciji Zakona, te je stav Komisije da nije potrebno vršiti izmjenu formulacije stava (1) ovog člana.

Što se tiče sugestije na stav (2) člana 17. Konisija se rukovodila ograničenjem iz Odluke o formiranju Komisije za restituciju, kojom je izričito rečeno da Komisija, mora voditi računa u pripremi rješenja u Zakonu o makroekonomskoj i finansijskoj stabilnosti Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Voďena Odlukom o formiranju Komisije kao i Studijom o izvodljivosti restitucije u Bosni i Hercegovini Komisija je mišljenja da ponuďeno rješenje odražava zahtjev iz Odluke o formiranju Komisije.

Sugestije na član 19. Nacrta Zakona odražava duh Odluke o formiranju Komisije, s tim što Vijeće ministara utvrĎuje dinamiku isplate u okviru roka od 20 godina.

U vezi sa sugestijama na formulaciju člana 34. Komisija je imala u vidu činjenice da su entiteti svojim propisima regulirali pitanje otkupa nacionalizovanih i konfiskovanih stanova.

Imajući to u vidu Komisija je odredbama člana 34. Zakona ponudila riješenje pitanja nacionalizovanih i konfiskovanih stanova za koje nije podnesen zahtjev za otkup.

Sugestija na formulisano rješenje člana 36. Nacrta Zakona koja se odnosi na poslovni prostor, bez obzira na vrijeme davanja u zakup, vraća se ranijem vlasniku, odnosno ovlašteniku prava na denacionalizaciju.

Prihvaćana je sugestija na član 39. stav (1) i ista je ugraďena u Nacrt Zakona.

U pogledu sugestija na član 41. Nacrta Zakona Komisija je mišljenja da su nadležnosti Direkcije za denacionalizaciju date koncizno, jasno i korektno, te je zbog toga ostala kod ponuďenog rješenja. Uz to 31

Komisija je imala u vidu pravno-ekonomski i društveni značaj pitanja denacionalizacije oduzete imovine i prava.

Na isti način Komisija se opredjelila u pogledu sugestija na riješenja iz čl. 42. i 43. Nacrta Zakona.

Što se tiče sugestija na član 44. stav (5) tačka c) rješenje iz Nacrta Zakona se odnosi na općinske prvostepene komisije.

Rješenje iz člana 45. stav (1) Komisija cijeni da održava konzistentnost operativnog procesa denacionalizacije te ostaje kod pomenutog rješenja u Nacrtu Zakona.

Sugestija na član 46. stav (4) Nacrta Zakona je prihvaćena i ugraďena u Nacrt Zakona.

Rješenje u Članu 46. stav (6) po mišljenju Komisije je jasno, tj. da pripremne i druge administrativno-pravne poslove u vezi sa podnesenim zahtjevom za denacionalizaciju od strane ovlaštenika za denacionalizaciju provodi nadležna služba za imovinsko-pravne poslove općine.

Rješenje iz člana 53. stav (4) Komisija je zadržala u Nacrtu Zakona iz razloga predhodno navedenih iz člana 41. s tim što je rok za pokretanje upravnog spora usaglašen sa Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine.

Član 57. Nacrta Zakona formulisan je preciznije u skladu sa sugestijama Ureda za zakonodavstvo.

Ministarstvo pravde podržava donošenje ovog Zakona uz sugestiju da se rješenje, predloženo u članu 45. Nacrta Zakona izmijeni, tako što bi se žalbeni postupak po rješenju Direkcije izmjestio iz Direkcije i nadležnost postupanja po žalbi organizuje pri Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara ( u skladu sa članom 215. stav 1. Zakona o upravnom postupku), dakle da ne bude u okviru organa koji odlučuje u prvom stepenu, a radi objektivnosti i nepristrasnosti.

Komisija za restituciju je razmotrila sugestiju Ministarstva pravde, te je ostala na rješenju datom u članu 45. Nacrta Zakona, iz razloga što takvo rješenje odražava konzistentnost operativnog procesa denacionalizacije, a posebno rukovodeći se predpostavljenim rješenjima iz Analize o prinudnom oduzimanju imovine i mogućim pravcima njene reprivatizacije.

I Studija o izvodljivosti restitucije u Bosni i Hercegovini ukazala je na organizaciju organa za implementaciju Zakona. I u drugim dokumentima na sličan način je tretiran organ za implementaciju, pa i samim postupci organa. S toga je Komisija, nakon sagledavanja pitanja implementacije Zakona, ostala pri rješenju iz člana 45. Nacrta Zakona.

Ministarstvi za ljudska prava i izbjeglice svojim mišljenjem ukazuje da ponuďena rješenja Nacrta Zakona osiguravaju vraćanje oduzete imovine izvornim vlasnicima u naturalnom obliku ili davanje u zamjenu jednako vrijedno materijalno dobro iste vrste ili u krajnjem slučaju obezbjeďuje pravičnu novčanu naknadu.

Ukazuje da su ponuďena rješenja u skladu Evropske konvencije o ljudskim pravima koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine. Obezbjeďuje najviši nivo meďunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, dakle i prava na imovinu. Ovim zakonom se osigurava vraćanje oduzete imovine izvornim vlasnicima, pa stoga Ministarstvi za ljudska prava i izbjeglice podržava rješenja data u Nacrtu Zakona, bez primjedbi i drugih sugestija.

Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine smatra da se članom 11. stav (5) Nacrta Zakona o denacionalizaciji treba konkretnije utvrditi obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu denacionalizacije. Ministarstvo smatra da svaki nivo vlasti treba biti garant za pravne subjekte čiji je osnivač i svoje obaveze, a Bosna i Hercegovina za svoje obaveze i obaveze subjekata čiji je osnivač, a ne kao garant za niže nivoe vlasti, jer se u protivnom postavlja pitanje spremnosti nižih nivoa vlasti da izmiruju obaveze po osnovu denacionalizacije.

Iz prednjeg razloga Ministarstvo finansija i trezora uslovno podržava Nacrt Zakona. Naime ako se precizno definišu obaveze Bosne i Hercegovine iz stava (5) člana 11. Ministarstvo finansija i trezora daje svoju podršku Nacrtu Zakona.

Komisija je prihvatila sugestije Ministarstva finansija i trezora te odredbu stava (5) člana 11. jesnije definisala u pogledu obaveza Bosne i Hercegovine po nacionalizaciji tako da stav (5) sada glasi: „(5) Bosna i Hercegovina je garant za obaveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte čiji je osnivač Bosna i Hercegovina i za svoje obaveze,“ 32

Takva formulacija otklanja dileme koje su mogle proisteći iz ranije predložene formulacije.

To znači da je Bosna i Hercegovina garant samo za obaveze po osnovu denacionalizacije za pravne subjekte koje je Bosna i Hercegovina osnovala, a ne i za obaveze nižih organa vlasti i pravnih subjekata čiji su osnivači entiteti i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine.

U vezi sa aktima Ministarstva finansija Republike Srpske od 26.12.2006. godine i Vlade Republike Srpske od 29. 12. 2006. godine Komisija istiće da je vodila računa da Zakon na jedinstven način ponudi rješenja vraćanja oduzete imovine, jednak pravni položaj vlasnika oduzete imovine, sadašnjih vlasnika, odnosno korisnika imovine koji su to pravo stekli na zakonit način na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegivine.

Na jedinstven način tretirano je pitanje povrata kako pokretne tako i nepokratne imovine, kao i procedure podnošenja zahtjeva, izjavljivanja pravnih lijekova protiv prvostepenih akata i njihova rješenja.

U cjelini gledano Komisija je u svom radu imala u vidu naznačene principe iz Aneksa A Odluke kojom je uspostavljena Komisija.

Naime Nacrt Zakona odražava pravedan i objektivan način uklanjanja nepravde učinjene u prošlosti od strane države i državnih organa.

Isto tako Komisija je realno i objektivno procjenila da je moguče izvršiti povrat oduzete imovine, naturalno u većem obimu, a finansijsko obeštećenje bilo bi korišteno u manjem obimu, za što bi obveznici obezbjeďivali odreďena novčana sredstva kroz fondove.

Kod bilansiranja materijalnih mogučnosti provoďenja denacionalizacije u Bosni i Hercegovini Komisija je imala u vidu makroekonomsku stabilnost zemlje i njenih dijelova – entiteta, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i drugih. Kao dokaz za prednje tvrdnje skrečemo pažnju na nalaz Studije koju je uradio Ekonomski institut Sarajevo, a koja se daje kao prilog Obrazloženju Nacrta Zakona.

Svojim radom Komisija je apsolutno obezbjedila transparentnost i potpun uvid u rad i rješenja iz Nacrta Zakona, kao i pristup informacijama relevantnim za analizu implementacija denacionalizacije, počev od državnog nivoa, odnosno entitetskih i Brčko Distrikta. Isto tako, Komisija je imala kantakte sa organizacijama civilnog društva, meďunarodnom zajednicom – OHR-om, MMF-om, Svjetskom bankom, vjerskim zajednicama i drugim koji su iskazali interes za predmetno pitanje.

U cjelini gledano, Komisija cijeni da su zadovoljeni zahtjevi u vezi sa pradmetnim zakonom te da njegov Nacrt sa pratečim dokumentima predstavlja dobru osnovu za njegovo razmatranje i donošenje od strane nadležnih organa, a što i predlaže.

Primjedbe ministra finansija Republike Srpske od 08.06.2006. godine na čl. 12.,24.,26.,33.,46.-49.,50.,54.,58. i 59. su usaglašene na sastancima od 28.09., 16.10. i 09.11.2006. godine, kako je to predloženo, sem primjedbe na član 58. što po ocjeni Komisije predloženo rješenje odražava konzistentnost operativnog procesa denacionalizacije pa stoga ostaje kod ponuďenog rješenja