Print Friendly, PDF & Email

Il provvedimento è disponibile nelle seguenti lingue:

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE U VELIKOM

 

vijeću, u predmetu broj AP 2575/13, rješavajući apelaciju Grkokatoličkog vikarijata Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
Službeni glasnik BiH, broj 87/16

 

ODLUKU O D OPUSTIVOSTI I MERI TUMU



Odbija se kao neosnovana apelacija Grkokatoličkog vikarijata Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 00 8950 12 U od
10. aprila 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine",

"Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

 

OBR A ZLOŽEN JE

I. UVOD

1. Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 00 8950 12 U od 10. aprila 2013. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 24. aprila 2014. godine i 22. marta 2016. godine.

 

II. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete) zatraženo je 10. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 22. jula 2013. godine. Ministarstvo prosvjete je dostavilo odgovor 29. jula 2013. godine.

 

III. ČINJENIČNO STANJE

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) je Rješenjem broj 08-50-2-266/05 od 16. januara 2006. godine, postupajući po apelantovoj prijavi, upisalo apelanta u Registar za Katoličku crkvu u BiH pod imenom Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije sa registarskim brojem 152/05, knjiga broj II, s danom upisa 28. decembra 2005. godine, sa sjedištem na navedenoj adresi, te oznakom lica ovlaštenog za zastupanje. U rješenju je navedeno da se apelantu potvrđuje kontinuitet pravnog lica.

7. Ministarstvo pravde je pojedinačno donesenim rješenjima istog dana, postupajući po pojedinačno podnesenim prijavama, izvršilo upis u Registar za Katoličku crkvu pod pojedinačnim registarskim brojevima: Parohije Svetih apostola Petra i Pavla Lišnja, Parohije Uspenija Presvete Bogorodice Derventa, Parohije Roždestva Presvete Bogorodice Kamenica, Parohije Hrista Carja Banja Luka, Parohije Voznesenija Hristova Stara Dubrava, Parohije Preobraženja Gospodnjeg Prnjavor, Parohije Pokrova Presvete Bogorodice Lepenica, Parohije Svetog Sveštenomučenika Josafata Cerovljani, Parohije Presvete euharistije Kozarac i Duhovnog centra Prnjavor. Svim pobrojanim subjektima upisa, pored ostalog, potvrđen je kontinuitet pravnog lica.

8. Apelant je 28. decembra 2009. godine Republičkom sekretarijatu za vjere (u daljnjem tekstu: Republički sekretarijat) podnio zahtjev za utvrđivanje i priznanje statusa trajnog korisnika granta za vjerske zajednice budžeta RS.

9. Republički sekretarijat je dopisom broj 07/3.01-205/10 od 3. marta 2010. godine obavijestio apelanta da on ne donosi, niti je do sada donosio, rješenja kojim bi bilo kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici priznao status trajnog korisnika navedenog granta, te da se njegova nadležnost ogleda samo u davanju mišljenja. Dalje, ukazano je na to da je u Odluci Vlade RS broj 04/1-012-779/08 od 3. aprila 2008. godine određeno da se sredstva sa označene budžetske pozicije-pomoć vjerskim zajednicama, u okviru Republičkog sekretarijata raspoređuju: Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, Rimokatoličkoj crkvi, jevrejskim općinama i ostalim. Dalje, ukazano je da је ovakva formulacija korisnika određena u duhu člana 8. stav 2. Zakona o slobodi vjera u kojem se, u smislu priznavanja kontinuiteta pravnog lica historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u BiH, poimenice navode samo četiri najznačajnije, sve druge se podvode pod pojam ostale. Dalje, ukazano je na to da je uvidom u Registar za upis crkava i vjerskih zajednica u BiH, koji je dostavilo Ministarstvo pravde, konstatirano da su Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije i sve parohije čije kopije rješenja o registraciji su dostavljene upisani u Registar za Katoličku crkvu. S tim u vezi je ukazano i da se iz navedenog Registra jasno vidi da ne postoje nikakve dvije jedinice razvrstavanja u okviru Katoličke crkve (na Rimokatoličku i Grkokatoličku posebno), kako je apelant naveo, već da su svi registrirani subjekti organizacione jedinice jedne (Rimo)katoličke crkve. Dalje, ukazano je na to da je naziv "Katolička crkva" samo sinonim za "Rimokatolička crkva" i da je u posljednje vrijeme često kako u zvaničnoj, tako i nezvaničnoj upotrebi. Najzad, ukazano je na to da Republički sekretarijat ne osporava specifičnosti Grkokatoličke crkve u odnosu na Katoličku crkvu, ali da je za priznavanje statusa trajnog korisnika mjerodavan podatak iz Registra za Katoličku crkvu.

10. Apelant je protiv obavijesti Republičkog sekretarijata uložio žalbu zbog šutnje administracije Ministarstvu prosvjete.

11. Ministarstvo prosvjete je u obavijesti od 16. aprila 2010. godine ukazalo na to da obavijest Republičkog sekretarijata nema karakter upravnog akta, te da je Republički sekretarijat izdavanjem obavijesti pravilno postupio. Također, pored ostalog je ukazano na to da Ministarstvo nije moglo odlučivati o apelantovoj žalbi, jer je ona izjavljena protiv akta koji nema karakter upravnog akta.

12. Apelant je protiv obavijesti Ministarstva prosvjete tužbom pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu i žalbi u predmetu odlučivanja o zahtjevu za uvrštavanje i priznanje statusa trajnog korisnika sredstava granta za vjerske zajednice budžeta RS.

13. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 00 3767 10 U od 22. novembra 2011. godine tužbu uvažio i naložio Ministarstvu prosvjete da u označenom roku donese rješenje o apelantovoj žalbi izjavljenoj na akt Republičkog sekretarijata od 3. marta 2010. godine.

14. Ministarstvo prosvjete je Rješenjem broj 07.041/059-533/10 od 17. januara 2012. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu na akt Republičkog sekretarijata broj 07/3.01-205/10 od 3. marta 2010. godine kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da su prava crkava i vjerskih zajednica u BiH uređena Zakonom o slobodi vjera, a da niti jednom odredbom ovog zakona, kao ni nekog drugog propisa nije predviđena obaveza prvostepenog ili drugostepenog organa da apelanta uvrsti i da mu prizna status trajnog korisnika sredstava granta za vjerske zajednice budžeta RS.

15. Dalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da se ova sredstva raspoređuju u skladu sa članom 8. stav 2. Zakona o slobodi vjera, pa da su odlukom Vlade RS u 2007. godini ova sredstva raspoređena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, Katoličkoj crkvi, jevrejskim općinama u RS, a da su u 2008. godini ova sredstva raspoređena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, Rimokatoličkoj crkvi, jevrejskim općinama u RS i ostalim. Ministarstvo je istaklo da se, u svakom slučaju, sredstva dodjeljuju Katoličkoj crkvi u čijem Registru se nalazi i apelant, a da se iz navedenog registra jasno vidi da ne postoje dvije jedinice razvrstavanja u okviru Katoličke crkve (na Rimokatoličku i Grkokatoličku posebno). Shodno navedenom, dodjela sredstava Katoličkoj crkvi odnosi se na dodjelu sredstava subjektima unutar Registra, pa su apelantovi navodi da Ukrajinska grkokatolička crkva nije sastavni dio Rimokatoličke crkve ocijenjeni neosnovanim. S tim u vezi je posebno ukazano i da je naziv "Katolička crkva" samo sinonim za "Rimokatolička crkva", a što, prema ocjeni Ministarstva prosvjete, proizlazi i iz navedenog registra s obzirom na to da je uvidom u Registar za Katoličku crkvu utvrđeno da je registrirano 176 subjekata, da se u Registru ne navodi Rimokatolička crkva, niti Grkokatolička crkva, te da je apelant pod rednim brojem 152/05 upisan kao subjekt upisa. Shodno navedenom, zaključeno je da bi uvrštavanje i priznavanje apelantu statusa trajnog korisnika granta za vjerske zajednice iz budžeta RS, to isto pravo imali i ostali subjekti kako u Katoličkoj crkvi, tako i subjekti upisa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, jevrejskim općinama, a što nije propisano Zakonom o slobodi vjera, niti drugim podzakonskim aktom.

16. Dalje, ukazano je na to da Registar postojećih i novih crkava kao njihovih saveza i organizacionih oblika vodi Ministarstvo pravde u skladu sa Pravilnikom o uspostavljanju i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o jedinstvenom registru). Članom 19. ovog pravilnika regulirano je da prijavu za upis u Registar subjekta upisa i prijavu za upis promjena u Registru Ministarstvu pravde podnose: Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati za Katoličku crkvu, Eparhije za Srpsku pravoslavnu crkvu, Rijaset Islamske zajednice u BiH i Muftijski ured za Islamsku zajednicu i Jevrejska zajednica BiH za Jevrejsku zajednicu. Shodno navedenom, prema ocjeni Ministarstva prosvjete, ukoliko bi Republički sekretarijat izdvojio iz registra crkve njenog subjekta, odnosno apelanta iz Registra za Katoličku crkvu i dao mu veća ili manja prava od onih koja ima unutar Crkve u kojoj je registriran, tek tada bi bili prekršeni Ustav, Zakon o slobodi vjera i Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Zakon o manjinama). Najzad, ukazano je na to da sva prava i sve obaveze apelant ima u odnosu prema Katoličkoj crkvi, a za svaku promjenu kod subjekta upisa nadležni su Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati.

17. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 00 8950 12 U od 10. aprila 2013. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva prosvjete odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju presude je ukazano na relevantne odredbe Zakona o slobodi vjera, te Ustav RS na temelju čega je zaključeno da je nesporno da su crkve i vjerske zajednice ravnopravne u vršenju crkvenih obreda i ispoljavanju vjerskih sloboda, kao i da država, entiteti i druga pravna i fizička lica mogu materijalno pomagati crkve i vjerske zajednice. Dalje, ukazano je na to da Vlada RS svake godine u okviru aktivnosti Republičkog sekretarijata planira određena sredstva kao pomoć vjerskim zajednicama. S tim u vezi je ukazano na to da iz odluka Vlade RS koje su dostavljene proizlazi da je 2010. godine Islamskoj zajednici u RS - Goraždanskom muftijstvu dodijeljen iznos od 12.000,00 KM, Katoličkoj crkvi u RS iznos od 12.000,00 KM, Jevrejskoj općini Banja Luka iznos od 2.708,33 KM i Srpskoj pravoslavnoj crkvi - Eparhiji banjalučkoj iznos od 5.000,00 KM. Dalje, ukazano je na to da su 2011. godine planirana sredstva raspodijeljena: Srpskoj pravoslavnoj crkvi 650.000,00 KM, Islamskoj zajednici u RS 325.000,00 KM, Katoličkoj crkvi u RS 65.000,00 KM i jevrejskim općinama 65.000,00 KM. Na temelju navedenog zaključeno je da je Vlada RS, prema određenim kriterijima, rasporedila planirana sredstva, a da sud nije ovlašten ulaziti u pravilnost ove raspodjele.

19. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tvrdio da Ministarstvo prosvjete, zbog pogrešnog shvatanja pojma Katolička crkva, Rimokatolička crkva i Grkokatolička crkva, materijalnu pomoć dodjeljuje samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj vjerskoj zajednici, Katoličkoj crkvi i јevrejskim općinama, kako je navedeno u odluci Vlade RS iz 2007. godine, odnosno Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Rimokatoličkoj crkvi, Islamskoj zajednici i јevrejskim općinama, kako se navodi u odluci iz 2008. godine. Tuženi je isticao da se sredstva za materijalnu pomoć tradicionalno dodjeljuju svim crkvama i vjerskim zajednicama.

20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno da je Ukrajinska grkokatolička crkva zasebna crkva ukrajinskog naroda i da slobodno i samostalno ispoljava svoja vjerska osjećanja i vrši vjerske obrede i poduke svojih vjernika. Također, kao nesporno je ukazano i da je ova crkva zadržala svoje pravoslavne obredne specifičnosti, ali i da je potpisivanjem Brest-Litovske unije 1596. godine priznala papu za vrhovnog poglavara. Dalje, ukazano je da pitanje da li se Rimokatolička crkva može poistovjetiti sa Katoličkom crkvom može biti predmet teoloških i filozofsko-pravnih rasprava, ali da bi se, prema izvoru Wikipedia, moglo zaključiti da se radi o istoj hrišćanskoj zajednici.

21. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant nije diskriminiran u bilo kom vidu u odnosu na druge vjerske zajednice u pogledu vršenja vjerskih obreda i ostvarivanja vjerskih djelatnosti. S tim u vezi je ukazano da je na državi, odnosno entitetima da osiguraju, u granicama svojih mogućnosti, pomoć vjerskim zajednicama u prakticiranju vjere, običaja, kulture i slično, te da bi bilo optimalno kada bi mogla biti osigurana sredstva za svaku crkvu ili udruženje vjernika koji se bave prakticiranjem vjere. Također, ukazano je da i primjer koji je apelant predočio, odnosno rješenja sličnih pitanja u Srbiji, ukazuje da se sredstva mogu raspoređivati i na drugačiji način, ali da pravo izbora ostaje na onom ko dodjeljuje sredstva. Okružni sud je ukazao na to da se čini da se sredstva, u okviru
raspoloživih u budžetu, raspoređuju s obzirom na brojnost pripadnika vjerske zajednice, njihov značaj i potrebe, a u koje razloge i kriterije sud ne može ulaziti. Također, ukazano je i da postoji mogućnost da se u okviru svake vjerske zajednice ili konfesije planira određeni iznos i da se, onda, ona raspodjeljuju na vjerske zajednice, crkve i udruženja u okviru te "glavne" crkve, ali da je to u ingerenciji onog ko dodjeljuje sredstva.

22. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode da je diskriminiran samo zbog toga što su sredstva planirana u budžetu za pomoć vjerskim zajednicama dodijeljena samo trima najvećim crkvama, odnosno vjerskim zajednicama i jevrejskim općinama, odnosno da se uskraćivanje dodjeljivanja sredstava ne može podvesti pod pojam diskriminacije iz člana 2. tačka 1. Zakona o slobodi vjera. U prilog ovom zaključku je ukazano na to da apelantu na ovaj način nije umanjeno ili ograničeno pravo da vrši vjerske obrede i ispoljava svoja vjerska i druga osjećanja u odnosu na druge vjerske zajednice, pa da se ne može govoriti ni o diskriminaciji iz člana 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Najzad, ukazano je na to da država i entiteti pomažu vjerske zajednice u granicama svojih raspoloživih sredstava planiranih za navedene namjene, da je Ministarstvo prosvjete osiguralo apelantu 90.000,00 KM kao pomoć za izgradnju hrama Hrista Carja u Banjoj Luci, a što ni apelant ne osporava, već tvrdi da Grkokatoličkoj crkvi, kao posebnoj vjerskoj zajednici u BiH, treba priznati poseban status i prava na kontinuiranu dodjelu novčanih sredstava iz budžeta RS.

 

IV. APELACIJA

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i g) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz čl. 9. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

24. Apelant je, najprije, istakao da je, kao jedna od zajednica u okviru Katoličke crkve, upisan u Registar za Katoličku crkvu u BiH, koji vodi Ministarstvo pravde. Ovim upisom potvrđen mu je kontinuitet svojstva pravnog lica s obzirom na to da je to svojstvo, kako navodi, bilo priznato ovoj vjerskoj zajednici i prije stupanja na snagu Zakona o slobodi vjera, jer se radi o historijski utemeljenoj crkvi koja u BiH, u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom, djeluje od XIX vijeka, tj. od doseljavanja Ukrajinaca na ove prostore. Dalje, apelant je istakao da u BiH i RS predstavlja samostalnu organizacionu strukturu koja je hijerarhijski potčinjena Križevačkoj eparhiji (Republika Hrvatska) još od 1924. godine, a čiji je predstavnik u BiH on (Grkokatolički vikarijat). Najzad, apelant je istakao da je zahtjev da bude uvršten u korisnike redovnog granta iz budžeta RS temeljio na činjenici da je historijski utemeljena vjerska zajednica u BiH, kao i Islamska zajednica, Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva i јevrejske općine, kojim je ovo pravo priznato, s obzirom na to da je i njemu potvrđen kontinuitet svojstva pravnog lica.

25. Apelant tvrdi da je suština spora u pogrešnom i selektivnom tumačenju Zakona o slobodi vjera, ignoriranju člana 14. stav 1. tačka 4. ovog zakona, pogrešnom tumačenju podataka iz Registra za Katoličku crkvu, te, najzad, u pogrešnom tumačenju, odnosno poistovjećivanju pojmova Rimokatolička i Grkokatolička crkva. Apelant ukazuje da su u Registar za Katoličku crkvu upisane rimokatoličke župe i grkokatoličke parohije, kao i rimokatoličke biskupije i grkokatolički vikarijat kao zajednice različitog obreda u okviru Katoličke crkve, ali da Republički sekretarijat i Ministarstvo prosvjete dodjeljuju sredstva samo jednoj zajednici Katoličke crkve, tj. Rimokatoličkoj, a potpuno zanemaruju i diskriminiraju grkokatoličku zajednicu Katoličke crkve. Apelant navodi da jeste registriran u Registru za Katoličku crkvu, ali da se ne može poistovjećivati sa rimokatoličkim biskupijama koje su upisane u isti registar, jer se radi o različitim zajednicama unutar Katoličke crkve. U prilog ovim navodima ukazuje i na rješenja o upisu u Registar koja je priložio uz apelaciju iz kojih, kako navodi, proizlazi da Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati nemaju nikakvu ni organizacionu, ni hijerarhijsku vezu s njim, pa da je pogrešan zaključak da "sva prava i sve obaveze Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije ima u odnosu na Katoličku crkvu, a da su za svaku promjenu kod subjekta upisa nadležni Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati". Prema njegovom mišljenju, ovo predstavlja nedopustivo uplitanje u crkveno-organizaciono uređenje jedne vjerske zajednice koja je historijski utemeljena na ovim prostorima još od samog doseljavanja Ukrajinaca. Apelant navodi da ne traži promjenu upisa, niti promjenu pravnog položaja crkve, jer je on već jasno određen rješenjem Ministarstva pravde, tj. da je apelant historijski utemeljena vjerska zajednica koja uživa svoj pravni kontinuitet u smislu člana 8. stav 2. Zakona o slobodi vjera. Također, apelant je istakao da registar nosi naziv Registar za Katoličku crkvu i da bi u njega mogla da bude upisana i bilo koja druga katolička crkva kada bi postojala u BiH, kao što su to sada Rimokatolička i Grkokatolička, a zbog čega smatra da Republički sekretarijat za vjere treba da vrši raspodjelu sredstava u skladu sa stvarnim stanjem u ovom Registru. Najzad, u prilog svojim navodima da predstavlja posebnu zajednicu Katoličke crkve, apelant je ukazao i na Osnovni ugovor između Svete stolice i BiH i njegov član 4. prema kojem BiH priznaje Katoličkoj crkvi i njenim zajednicama bilo kojeg obreda slobodu vršenja njenog apostolskog poslanja.

26. Apelant smatra da nepoznavanje notornih činjenica i osnovnih elemenata crkvenog prava Katoličke crkve ne može biti na štetu grkokatoličke zajednice u BiH. Apelant navodi da Ukrajinska grkokatolička crkva i njen Vikarijat u BiH nisu dobili nikakvu pomoć od Republičkog sekretarijata za sve poslijeratne godine postojanja Sekretarijata, da je jednokratna pomoć dodijeljena tek 2008. godine za izgradnju banjalučke grkokatoličke crkve, te da je Sekretarijat u svojoj korespondenciji sa Banjalučkom parohijom u povodu njenih molbi za pomoć ukazivao da se "obrati Rimokatoličkoj crkvi u BiH, jer je registrirana kao organizacioni dio Rimokatoličke crkve u BiH".

27. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog arbitrarnog postupanja Okružnog suda. U prilog tome je istakao da se činjenično stanje u osporenoj odluci u najvećoj mjeri zasniva na internetskom izvoru Wikipedia, otvorenoj enciklopediji, na kojoj članke može objavljivati, ili mijenjati već postojeće, svako ko pristupi Internetu. Kao takva, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiva je kao dokaz i predstavlja proizvoljno postupanje suda. S tim u vezi, apelant ukazuje i da, ukoliko je Okružni sud ustanovio da je potrebno bolje razjašnjenje stvari, tj. pojma Katolička i Rimokatolička crkva, onda je bio obavezan održati usmenu raspravu, u skladu sa članom 25. Zakona o upravnim sporovima, i pozvati relevantne stranke i utvrditi činjenično stanje s obzirom na to da se, očigledno, ne radi o činjenicama koje su općepoznate.

28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i zabrane diskriminacije s obzirom na to da je suština spora da ovlaštene institucije RS redovno odobravaju sredstva rimokatoličkim biskupijama i župama i drugim vjerskim zajednicama, a osporavaju isto takvo pravo njemu i njegovim parohijama, obrazlažući da je on (Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u BiH) organizacioni dio Rimokatoličke crkve. Prema njegovom mišljenju, ovakvo diskriminatorsko postupanje je neosnovano zbog više razloga. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Okružni sud najprije istakao da nije ovlašten da ulazi u pravilnost kriterija za raspodjelu planiranih sredstava vjerskim zajednicama, ali da je dodao da se raspodjela sredstava vrši s obzirom na brojnost vjerske zajednice, njihov značaj i potrebe u koje razloge, također, ne može ulaziti, te zaključio da apelant nije diskriminiran. Prema apelantovom mišljenju, iako sud ne ulazi u ocjenu kriterija raspodjele, ipak, pravi razliku na "velike" i "male", "mnogobrojne" i "malobrojne", "značajne" i "manje značajne" vjerske zajednice, čime i sâm čini diskriminaciju prema njemu. Apelant posebno naglašava da Ukrajinska grkokatolička crkva predstavlja vjersku zajednicu najbrojnije nacionalne manjine u RS, tj. ukrajinske. Također, ukazuje da je Ukrajinska grkokatolička crkva (u ovom kontekstu Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u BiH) jedina vjerska zajednica i institucija jedne nacionalne manjine zahvaljujući kojoj je očuvan kulturni, jezički, nacionalni i duhovni identitet ukrajinskog naroda na ovim prostorima, pa da se diskriminatorski odnos prema ovoj crkvi kosi i sa Zakonom o zaštiti prava nacionalnih manjina.

29. U prilog tvrdnji o povredi prava iz člana 9. Evropske konvencije apelant ističe i da nadležne vlasti RS podvode Grkokatoličku crkvu i vjersku zajednicu tamo gdje joj ni historijski ni činjenično nikad nije bilo mjesto, a što je, prema njegovom mišljenju, direktan atak na pravo manifestiranja vjere i vjerskih uvjerenja. Prema njegovom mišljenju, praksa modernih demokratskih država nije da država vrši preobraćivanje jedne vjerske zajednice u drugu i da utvrđuje ko pripada kojoj vjerskoj zajednici kao što su okolnosti u konkretnom slučaju. Apelant smatra da se stavom zvaničnih institucija da su oni rimokatolici, a ne grkokatolici, dovodi u pitanje garancija ispoljavanja vjeroispovijesti, odnosno sloboda vjeroispovijesti. Također, prema njegovom mišljenju, to nije način da se očuva vjerski identitet jedne nacionalne manjine.

30. Apelant tvrdi i da je rezultat ovakvog njegovog nejednakog tretmana u odnosu na druge vjerske zajednice diskriminacija Ukrajinske grkokatoličke crkve na etničkim osnovama. U vezi s tim, apelant ističe da je članom 28. Ustava RS garantirana sloboda vjeroispovijesti i jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom, kao i članom II/3.g) Ustava BiH. S tim u vezi, apelant ukazuje da se sistemski kontinuirano dodjeljuje državna pomoć Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, Rimokatoličkoj crkvi i јevrejskim općinama, pa da nije jasno na osnovu kojih argumenata je Ukrajinska grkokatolička crkva isključena iz ravnopravnog tretmana koji uživaju navedene zajednice. Prema njegovom mišljenju, jedini razlog za ovako različit tretman jeste pogrešno shvatanje Jedinstvenog registra i nepoznavanje prirode Katoličke crkve, čiji je rezultat povreda njegovih prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

31. Apelant tvrdi da je očigledna njegova diskriminacija, tj. diskriminacija Ukrajinske grkokatoličke crkve na slobodu vjeroispovijesti kako iz člana 9. Evropske konvencije, tako i iz člana 28. Ustava RS, i to prema vjerskom i etničkom osnovu. U vezi s tim, ukazuje da se prema ukrajinskoj vjerskoj zajednici različito postupa u odnosu na tretman koji uživaju ostale vjerske zajednice a za šta ne postoji razumno i objektivno opravdanje. Prema njegovom mišljenju, Grkokatolički vikarijat u BiH predstavlja crkvu, odnosno vjersku zajednicu kao što je to slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Islamskom zajednicom, Rimokatoličkom crkvom, јevrejskim općinama, odnosno da se radi o sličnim, podudarnim grupama. Stoga je, prema njegovom mišljenju, nesporan i različiti tretman ovih zajednica s obzirom na to da jedino Grkokatoličkoj crkvi kao vjerskoj zajednici najbrojnije autohtone nacionalne manjine nije osigurano davanje u unaprijed određenom godišnjem iznosu koje uživaju ostale pobrojane vjerske zajednice. Najzad, za različito postupanje, prema apelantovom mišljenju, ne postoji nikakav legitimni cilj, niti opravdanje. U prilog navodu o nedozvoljenoj diskriminaciji apelant je opširno ukazao na relevantne odredbe Ustava RS, Zakona o slobodi vjera, Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o zaštiti nacionalnih manjina, te zaključio da osporena presuda Okružnog suda, kao i postupanje Ministarstva prosvjete i Republičkog sekretarijata negiraju vjerski identitet suprotno navedenim odredbama.

32. U dopuni apelacije od 24. aprila 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Savjetodavni komitet Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope (u daljnjem tekstu: Savjetodavni komitet) 7. aprila 2014. godine objavio Treće mišljenje o Bosni i Hercegovini. Apelant je istakao da Aneks I uz član II Ustava BiH ubraja Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina u listu dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se direktno primjenjivati u BiH, pa da kao takva, kako navodi, ima prioritet nad svim drugim zakonima. Apelant ukazuje da je u navedenom mišljenju Savjetodavni komitet usvojio stav (str. 22. i 23) da postupanje vlasti RS prema apelantu predstavlja diskriminaciju.

33. U dopuni apelacije od 22. marta 2016. godine apelant je, u prilog svojim tvrdnjama, dostavio Mišljenje Ombudsmana za ljudska prava BiH broj P-185/14 od 10. septembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: Mišljenje broj P-185/14) u vezi sa predmetom Grkokatoličkog vikarijata Križevačke eparhije u BiH. Prema predočenom Mišljenju, Ministarstvo prosvjete i kulture RS je pozvano da razmotri uspostavljanje i donošenje jasnih i objektivnih kriterija na osnovu kojih će u narednom periodu biti razmatrani zahtjevi za dobivanje statusa trajnog korisnika granta iz budžeta RS. U Mišljenju je ukazano i da uspostavljanje takvih kriterija ne treba na bilo koji način utjecati na postojeći status koji su već dobile određene crkve i vjerske zajednice. Najzad, Ministarstvo prosvjete je pozvano da u roku od 60 dana od dana prijema ovog mišljenja dostavi povratnu informaciju instituciji Ombudsmana.

 

b) Odgovor na apelaciju

34. Okružni sud je u odgovoru na apelantove navode, najprije, istakao da apelant nije iskoristio mogućnost da protiv osporene presude ovog suda uloži zahtjev za vanredno preispitivanje odluke a koji predstavlja efektivno pravno sredstvo u smislu člana 13. Evropske konvencije. Dalje, ukazano je na to da je apelant identične navode kao i u apelaciji iznio i u tužbi, da su u vezi s ovim navodima dati detaljni razlozi i obrazloženja u osporenoj presudi, a zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

35. 35. Ministarstvo prosvjete u odgovoru na navode iz apelacije istaklo je da ostaje pri svim navodima datim tokom postupka odlučivanja o apelantovom zahtjevu a s kojim se saglasio i Okružni sud.
Dalje, ukazano je da sama činjenica da se odlukom Vlade RS sredstva raspoređuju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici, Katoličkoj crkvi i јevrejskim općinama i ostalim, u skladu sa članom 8. stav 2. Zakona o slobodi vjera, kojim se, u smislu priznavanja kontinuiteta svojstva pravnog lica, historijski utemeljenim crkvama i vjerskim zajednicama poimenice navode samo četiri najznačajnije, a sve ostale se podvode pod pojam "ostale". Shodno navedenom, ukazano je na to da Republički sekretarijat nije nadležan da donosi, niti je donosio rješenja kojim bi se bilo kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici priznao status trajnog korisnika granta a zbog čega nije mogao ni udovoljiti apelantovom zahtjevu za uvrštavanje i priznanje statusa trajnog korisnika sredstava granta za vjerske zajednice. Najzad, ukazano je da je apelant dio Katoličke crkve, što je navedeno i u samoj apelaciji.

 

V. RELEVANTNI PROPISI

36. Osnovni ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete stolice ("Službeni glasnik BiH" - Međunarodni ugovori, broj 10/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
1. Bosna i Hercegovina priznaje javno pravni subjektivitet Katoličke crkve.
2. Bosna i Hercegovina priznaje i javni pravni subjektivitet svih crkvenih ustanova koje imaju takav pravni subjektivitet prema odredbama kanonskog prava.
3. Nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, ukidati ili priznavati crkvena pravna lica prema odredbama kanonskoga prava. Ona o tome obavještava nadležni organ građanske uprave, radi njihova upisa, u skladu s odgovarajućim propisima.

Član 3.
Bosna i Hercegovina jamči Katoličkoj crkvi i njezinim pravnim i fizičkim licima slobodu međusobnoga komuniciranja i održavanja veza sa Svetom Stolicom, s biskupskim konferencijama drugih zemalja, s partikularnim crkvama, te s ustanovama i licima bilo u državi bilo u inostranstvu.

Član 4.
Poštujući pravo na vjersku slobodu, Bosna i Hercegovina priznaje Katoličkoj crkvi, i njezinim zajednicama bilo kojega obreda, slobodu vršenja njezina

apostolskoga poslanja, posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo i djelatnost društava o kojima se govori u članu 13.

Član 5.
Isključivo je pravo nadležne crkvene vlasti slobodno uređivati vlastitu crkvenu organizaciju, osnivati, mijenjati i ukidati crkvene pokrajine, nadbiskupije, biskupije, apostolske administrature, teritorijalne prelature, teritorijalne opatije, osobne prelature, župe, ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, te druga crkveno pravna lica.

37. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini
("Službeni glasnik BiH" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. U svrhe ovog zakona definira se:
1. Diskriminacija, zasnovana na vjeri ili uvjerenju, označava svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići - direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno - ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima.
(...)
3. Crkve i vjerske zajednice su zajednice, ustanove i organizacije vjernika, osnovane u skladu s vlastitim propisima, naučavanjima, vjerama, tradicijama i praksom, kojima je priznata pravna sposobnost i koje su upisane u Registar crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Član 8.
1. Crkve i vjerske zajednice na teritoriji Bosne i Hercegovine imaju status pravne osobe.
2. Ovim zakonom potvrđuje se kontinuitet svojstva pravne osobe historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom u Islamskoj zajednici u Bosni i
Hercegovini, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoličkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao i svim ostalim crkvama i vjerskim zajednicama kojima je priznato svojstvo pravne osobe prije stupanja na snagu ovog zakona.
(...)
4. Sve crkve i vjerske zajednice imat će službene nazive koji su određeni njihovim kanonskim, ustavnim, odnosno statutarnim propisima i kao takvi koristit će se u javnoj upotrebi.
5. Sve crkve i vjerske zajednice mogu osnivati, mijenjati i ukidati svoje unutrašnje organe, odnosno oblike organiziranja koji imaju svojstvo pravne osobe.
6. Sve crkve i vjerske zajednice svojim aktima uređuju koji njihovi unutrašnji organi imaju svojstvo pravne osobe koji će se onda takvima smatrati na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 11.
1. Crkve i vjerske zajednice upravljaju sobom na svom unutrašnjem planu u skladu s vlastitim aktima i naučavanjem, što neće imati nikakvih građansko- pravnih učinaka i što se neće prinudno provoditi od strane javne vlasti niti može biti primjenjivano na one koji nisu članovi.
2. Crkve i vjerske zajednice svoju unutrašnju organizaciju samostalno uređuju u skladu sa svojim internim propisima, zakonima i naučavanjem.
3. Crkve i vjerske zajednice samostalne su pri izboru, imenovanju i smjeni svog osoblja u skladu sa svojim vlastitim zahtjevima, propisima i potrebama.
6. Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božiju i druge obrede;
(...)

Član 16.
1. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ministarstvo pravde) donosi propise o uspostavljanju i vođenju jedinstvenog registra za upis svih crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika za koje to zatraži crkva i vjerska zajednica.
2. Registar iz prethodnog stava vodi Ministarstvo pravde.
3. Crkve i vjerske zajednice, odnosno pravne osobe unutar njih iz člana 8. st. 2.,5. i 6. u prijavi za upis u registar daju sljedeće podatke:
1 - o nazivu pravne osobe;
2 - o sjedištu pravne osobe;
3 - o službi osobe ovlaštene za zastupanje pravne osobe;
4 -o pečatu i štambilju, koje u svom djelovanju koristi pravna osoba. (...)

38. Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Ovim pravilnikom propisuje se: vođenje jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Registar); upis u Regi

vođenje Registra, u skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Zakon) za:
a) sve crkve i vjerske zajednice i njihove unutrašnje organizacione oblike, kojima se na osnovu Zakona potvrđuje kontinuitet svojstva pravne osobe, te nove pravne osobe koja se konstituiše iz postojećeg Subjekta upisa;
(...)

Član 2. (...)
3. Na naslovnoj strani knjige Registra u lijevom gornjem uglu se upisuje: Bosna i Hercegovina, Ministarstvo pravde, a na sredini naslovne strane, Registar, s konkretnom naznakom za koju crkvu ili vjer

4. Registar se vodi posebno za svaku: crkvu, vjersku zajednicu, saveze crkava i vjerskih zajednica i njihovih organizacionih oblika, koji imaju svojstvo pravne osobe.

Član 5.
1. Prijava za upis u Registar Subjekta upisa podnosi se Ministarstvu na obrascu

U-1, koji potpisuje osoba ovlaštena za zastupanje Subjekta upisa.
2. U prijavi za upis u Registar Subjekta upisa, kojemu se, u skladu sa članom 8. st. 2., 5. i 6. Zakona potvrđuje kontinuitet pravne osobe, navode se slijedeći podaci:
a) puni naziv (i skraćeni, ako postoji) Subjekta upisa;
b) sjedište Subjekta upisa i broj telefona;
c) sadržaj, opis i otisak pečata Subjekta upisa;
d) sadržaj, opis i otisak štambilja Subjekta upisa;
e) sadržaj i opis logo ili znaka Subjekta upisa, ako postoji.
3. Uz prijavu se prilaže: ime, prezime, svojeručni potpis, jedinstveni matični broj i služba osobe ovlaštene za zastupanje Subjekta upisa, na obrascu U-2, koji potpisuje službena osoba.

Član 9.
1. Po prijemu prijave za upis u Registar, Ministarstvo će utvrditi da li je prijava pravilno popunjena, ovjerena i podnijeta od strane ovlaštene osobe, te da li su uz prijavu priložene isprave, u skladu sa Pravilnikom.
(...)
4. Ministarstvo će u roku od 30 dana od dana uredno podnijete prijave, donijeti rješenje o upisu u Registar Subjekta upisa.

Član 10.
1. Danom donošenja rješenja o upisu u Registar Ministarstva, Subjektu upisa iz člana 5. ovoga pravilnika potvrđuje se kontinuitet pravne osobe, (...)

Član 19.
Prijave za upis u registar Subjekata upisa i prijave za upis promjena u Registru predviđene ovom pravilnikom, Ministarstvu podnose: Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati za Katoličku Crkvu,

 

39. Uputstvo o provođenju Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica ("Službeni glasnik BiH" broj 83/06) u relevantnom dijelu glasi:
6. Finansiranje crkava i vjerskih zajednica
1. Crkve i vjerske zajednice stiču svoju imovinu i finansiraju svoje djelatnosti iz prihoda od imovine, obavljanjem karitativne, odgojno-obrazovne, kulturne, umjetničke ili druge opće korisne djelatnosti, te prodajom vjerskih izdanja ili suvenira, od pružanja vjerskih usluga, od nasljedstva i darova od dobrovoljnih priloga (u novcu, uslugama ili radovima) fizičkih i pravnih osoba iz zemlje i inostranstva.
2. Crkvama i vjerskim zajednicama može se iz budžeta organa vlasti u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima njenog organizovanja darivati, poštujući principe ravnopravnosti i transparentnosti, imovina i financijska sredstva za potrebe njihove redovne djelatnosti, na način regulisan propisima o financijskom poslovanju, te odrediti sredstva čija će se godišnja visina odobravati u zavisnosti od vrste i značaja programa koji crkve i vjerske zajednice ostvaruju u oblasti kulture, prosvjetne, odgojno-obrazovne, socijalne, zdravstvene, humanitarne i druge djelatnosti od interesa za građane.
3. Crkvama i vjerskim zajednicama mogu se iz budžeta organa vlasti u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima njenog organizovanja dodjeljivati i namjenske pomoći, osobito za obnovu i očuvanje te izgradnju hramova, bogomolja, džamija i drugih objekata vjerskih zajednica.
4. Crkve i vjerske zajednice koje se za pomoć obraćaju budžetskim organima vlasti dužne su podnijeti obrazložen zahtjev s elementima plana raspodjele utroška odobrenih sredstava za gore navedene namjene.
5. Organi državne vlasti na svim nivoima njenog organizovanja u procesu odlučivanja o dodjeli sredstava konsultiraju se s nadležnim ministarstvom za saradnju sa crkvama i vjerskim zajednicama sukladno zakonu.

 

VI. DOPUSTIVOST

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 008950 12 U od 10. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 12. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

 

VII. MERITUM

44. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i g), te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i iz čl. 9. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Sloboda misli, savjesti i vjere

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
g) Slobodu misli, savjesti i vjere.

46. Član 9. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

49. U konkretnom slučaju suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da je diskriminiran suprotno članu II/3.g) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članu 9. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud, najprije, primjećuje da je apelant Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u BiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da sloboda manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja ne predstavlja ekskluzivno individualno pravo, nego sadrži, također, i kolektivnu dimenziju priznatu u članu 9. Evropske konvencije u formulaciji "u zajednici s drugima". Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, podržavajući praksu organa Konvencije, također je potvrdio da vjerska zajednica može biti titular prava iz člana 9. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini protiv Republike Srpske, predmet broj CH/96/29, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 11. maja 1999. godine, tačka 128). U navedenoj odluci Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu pozvao se na praksu Evropske komisije za ljudska prava koja je, također, zaključila da crkveno tijelo ili udruženje s religioznim i filozofskim ciljevima mogu posjedovati i vršiti prava sadržana u članu 9. Evropske konvencije i da, ustvari, djeluju u ime svoga članstva (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Chapell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 14. jula 1987. godine, Odluke i izvještaji broj 53, str. 241, 246, X i Crkva scientologa protiv Švedske, odluka od 5. maja 1979. godine, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava br. 16, str. 68, 70, Evropski sud, Leela Förderkreis e.V. i ostali protiv Njemačke, aplikacija broj 58911/00, stav 79, 6. novembar 2008. godine, Ásatrúarfélagið protiv Islanda, aplikacija broj 22897/08, 18. septembar 2012. godine, stav 26). Shodno navedenom, proizlazi da apelant uživa garancije iz člana 9. Konvencije pojedinačno i u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

51. U prilog tvrdnji da su mu povrijeđena navedena prava apelant je istakao da mu je, kao historijski zasnovanoj crkvi u BiH, kakve su Rimokatolička crkva, Islamska zajednica, Srpska pravoslavna crkva i Jevrejska zajednica, uskraćeno pravo na priznavanje stalnog granta iz budžeta RS, koje je priznato navedenim crkvama i vjerskim zajednicama. Također, apelant je istakao i da javne vlasti, zbog pogrešnog tumačenja podataka iz Registra za Katoličku crkvu, ova sredstva dodjeljuju samo jednoj zajednici koja je upisana u ovaj registar, tj. Rimokatoličkoj, dok potpuno zanemaruju grkokatoličku zajednicu. Apelant je ukazao da je članom 14. stav 1. tačka 4. Zakona o slobodi vjera propisano da država može, na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama, odnosno da je članom 6. stav 2. Uputstva o provođenju ovog zakona određeno da javne vlasti crkvama i vjerskim zajednicama mogu, poštujući principe ravnopravnosti i transparentnosti, darivati imovinu i finansijska sredstva za potrebe njihove redovne djelatnosti, a stavom 3. da se mogu dodjeljivati i namjenske pomoći, posebno za obnovu, očuvanje i izgradnju hramova. Također, apelant tvrdi da je uskraćivanjem ovih sredstava diskriminiran i po etničkoj osnovi, ističući da predstavlja crkvu najbrojnije nacionalne manjine u RS - ukrajinske, pa da javne vlasti na ovaj način postupaju suprotno članu 1. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina kojim je utvrđena obaveza javnih vlasti da poštuju i štite, te čuvaju i razvijaju etnički, kulturni, jezički i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalnih manjina. U dopuni apelacije apelant se u ovom dijelu pozvao i na Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina.

52. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, sloboda manifestiranja religije ili vjerovanja u smislu člana 9. Evropske konvencije ne daje ovlaštenje vjerskim zajednicama ili njihovim članovima da osiguraju dodatne fondove iz državnog budžeta, ali da povlastice koje se daju na različit način različitim religijskim zajednicama i, tako, indirektno, različitim religijima - nalažu najstrožiji nadzor (vidi, Evropski sud, Magyar Keresztény Mennonita Egyház i drugi protiv Mađarske, presuda od 8. aprila 2014. godine, stav 106. sa daljnjim referencama).

53. Dalje, Evropski sud je usvojio stav da privilegije religijskih zajednica stečene u oblasti poreza omogućavaju izvršenje njihove religijske svrhe (vidi, Association Les Témoins de Jéhovah protiv Francuske, aplikacija broj 8916/05, st. 49. i 52-53, 30. juni 2011. godina) i zbog toga postoji obaveza javne vlasti u smislu člana 9. Evropske konvencije da ostanu neutralne u vršenju svojih ovlaštenja u dodjeljivanju ovih resursa i davanju privilegija (vidi, Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas i drugi protiv Austrije, aplikacija broj 40825/98, stav 92, 31. juli 2008. godine). Kada javne vlasti dobrovoljno odluče da dozvole privilegije i druge beneficije religijskim zajednicama, ne mogu preduzimati diskriminatorske mjere u dodjeljivanju ovih beneficija (vidi, mutatis mutandis, E.B. protiv Francuske [GC], aplikacija broj 43546/02, st. 48-49, 22. januar 2008. godine, i Savez crkava "Riječ života" i drugi protiv Hrvatske, aplikacija broj 7798/08, stav 58, 9. decembar 2010. godine). Općenito, finansiranje crkava i druge materijalne ili finansijske pogodnosti koje im se dodjeljuju, iako nisu inkompatibilne sa Konvencijom, ne smiju biti diskriminatorske ili pretjerane, to jeste neproporcionalne onima koje se dodjeljuju za uporedive djelatnosti/aktivnosti drugih organizacija u datom društvu (vidi, već citiranu, Magyar Keresztény Mennonita Egyház i drugi protiv Mađarske, stav 100).

54. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je članom 14. Zakona o slobodi vjera, pored ostalog, propisano da država može, na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge obavljaju bez bilo kakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na osnovu vjere i uvjerenja. Stavom 6. Uputstva o provođenju Zakona o slobodi vjera (Finansiranje vjerskih zajednica) je propisano da se crkvama i vjerskim zajednicama mogu darivati iz budžeta organa vlasti u BiH, poštujući principe ravnopravnosti i transparentnosti, imovina i finansijska sredstva za potrebe njihove redovne djelatnosti na način reguliran propisima o finansijskom poslovanju, te odrediti sredstva čija će se godišnja visina odobravati u zavisnosti od vrste i značaja programa koje crkve i vjerske zajednice ostvaruju u oblasti kulture, prosvjetne, odgojno-obrazovne, socijalne, zdravstvene, humanitarne i druge djelatnosti od interesa za građane. Također, crkvama i vjerskim zajednicama može se dodjeljivati i namjenska pomoć, osobito za obnovu i očuvanje, te izgradnju hramova, bogomolja, džamija i drugih objekata vjerskih zajednica. Dalje, prema istom stavu Uputstva, crkve i vjerske zajednice koje se obraćaju za pomoć budžetskim organima vlasti dužne su podnijeti obrazložen zahtjev sa elementima plana raspodjele utroška odobrenih sredstava za navedene namjene. Također, javne vlasti imaju pravo da budu informirane o načinu i dinamici upotrebe namjenskih sredstava dodijeljenih iz budžeta u skladu sa finansijskim propisima.

55. Apelant, najprije, tvrdi da javne vlasti pogrešno tumače podatke u Registru za Katoličku crkvu a slijedom čega je diskriminiran u odnosu, kako navodi, na Rimokatoličku crkvu. U vezi s tim je istakao da su u ovom registru upisane rimokatoličke župe i biskupije i Grkokatolički vikarijat i parohije kao dvije zasebne zajednice unutar Katoličke crkve, koje se ne mogu poistovjećivati. U prilog ovim navodima je istakao da je prijavu za upis podnio sâm, odnosno da to za njega nisu učinili Biskupska konferencija i biskupski ordinarijati. Dalje, apelant je istakao da ne ulazi u organizacionu strukturu i da ne potpada pod hijerarhiju, kako je naveo, Rimokatoličke crkve u BiH, odnosno da predstavlja samostalnu organizacionu strukturu koja je hijerarhijski potčinjena Križevačkoj eparhiji od 1924. godine. Također, apelant tvrdi da javne vlasti u Republici Srpskoj pogrešno tumače termin Rimokatolička i Katolička kao sinonime, pa ga označavaju kao dio Rimokatoličke crkve. Najzad, u prilog navodima u ovom dijelu apelant je posebno ukazao i na član 4. Osnovnog ugovora između Svete stolice i BiH prema kojem BiH priznaje Katoličkoj crkvi i svim njenim zajednicama bilo kojeg obreda slobodu vršenja njezina apostolskog poslanja, posebno u onom što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo.

56. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji izričito navodi da ne osporava svoj upis u Registar za Katoličku crkvu, da ne traži njegovu promjenu, kao i da je Grkokatolička crkva, odnosno Ukrajinska grkokatolička crkva, kako sebe u apelaciji i označava, Katolička crkva.

57. Ustavni sud primjećuje da Zakon o slobodi vjera, kao jednu od historijski priznatih crkava u BiH kojoj se, u skladu sa njenim vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom, potvrđuje kontinuitet svojstva pravnog lica, označava Katoličku crkvu. Dalje, iz Osnovnog ugovora koji je BiH zaključila sa Svetom stolicom javnopravni subjektivitet je priznat Katoličkoj crkvi, kao i svim crkvenim ustanovama koje takav subjektivitet imaju prema odredbama kanonskog prava. Dalje, Zakon o slobodi vjera, pored ostalog, propisuje da su službeni nazivi crkava i vjerskih zajednica nazivi koji su kao takvi određeni njihovim kanonskim pravom, da crkve i vjerske zajednice same određuju koji njihov unutrašnji organ, odnosno oblik organiziranja ima svojstvo pravnog lica i koji se kao takav, na temelju vlastite prijave, upisuje u Registar odnosne crkve, kao i da se javne vlasti ne mogu miješati u unutrašnju organizaciju crkve i vjerske zajednice koju one samostalno uređuju u skladu sa svojim propisima, zakonima i naučavanjem. Osnovnim ugovorom zaključenim sa Svetom stolicom priznato je isključivo pravo nadležnoj crkvenoj vlasti da može mijenjati, ukidati ili priznavati crkveno pravna lica prema odredbama kanonskog prava o čemu će samo obavještavati nadležne građanske vlasti radi njihovog upisa u skladu sa zakonom, kao i isključivo pravo mjerodavne crkvene vlasti da slobodno uređuje vlastitu crkvenu organizaciju.

58. Shodno postojećem pravnom okviru, proizlazi da pitanja unutrašnje organizacije, hijerarhijske podređenosti i nadređenosti, postojanje različitih zajednica i njihov status unutar Katoličke crkve, te njihovi odnosi predstavljaju pitanja koja su u isključivoj nadležnosti crkvenih vlasti u koje se javne vlasti ne mogu miješati, niti o njima mogu odlučivati.

59. Ustavni sud primjećuje da su javne vlasti, tumačeći podatke iz Registra za Katoličku crkvu, zaključile da apelant, kao subjekt upisa u ovom Registru, koji predstavlja javnu knjigu, a u kojem ne postoje dvije odvojene jedinice razvrstavanja na Rimokatoličku i Grkokatoličku crkvu, jeste organizacioni dio jedne (Rimo)katoličke crkve. Kad se imaju u vidu navedene odredbe Zakona i Osnovnog ugovora, proizlazi da bi svako drugo tumačenje podataka iz Registra u koji je apelant upisan, a koji ne osporava i ne traži njegovu promjenu, značilo uplitanje javne vlasti u unutrašnju organizaciju Katoličke crkve, što je izričito zabranjeno prema Zakonu o slobodi vjera, odnosno što bi bilo u suprotnosti sa obavezama koje je država BiH preuzela potpisivanjem ugovora sa Svetom stolicom. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje i da se, prema Pravilniku o jedinstvenom registru, registar vodi posebno za svaku crkvu i njene organizacione dijelove. Pri tome organizacioni dio, u smislu Pravilnika, podrazumijeva subjekt upisa koji, u skladu sa unutrašnjim pravilima crkve koja je u pitanju, ima svojstvo pravnog lica, a na temelju čega se i upisuje u Registar. Također, ime pravnog lica, svojstvo u kojem djeluje, ko ga zastupa i predstavlja su pitanja koja su regulirana unutrašnjim pravilima crkve. U tom smislu i apelantova tvrdnja da ne ulazi u hijerarhiju, kako navodi, Rimokatoličke crkve u BiH, kao i da nije u nadležnosti Biskupske konferencije i biskupskih ordinarijata, kao crkvenih organa, kako tvrdi, Rimokatoličke crkve u BiH, jer oni nisu podnosili za njega prijavu za upis u Registar za Katoličku crkvu, predstavlja pitanje unutrašnje organizacije koje je uređeno unutrašnjim crkvenim pravilima i koje je u nadležnosti crkvenih vlasti, a u koje se javne vlasti, također, ne mogu miješati. Najzad, Ustavni sud ukazuje da:
"Pravo religijske zajednice na samoopredjeljenje uključuje opće pravo da odluči o svojoj organizacionoj strukturi. Ova odluka može podrazumijevati uspostavljanje ogranka ili parohija na regionalnom ili lokalnom nivou, kao i integraciju nacionalne crkve ili religijske zajednice u međunarodnu crkvu ili zajednicu ili u, širom svijeta rasprostranjenu, organizacionu strukturu kakva je (Rimo)katolička crkva. Pravni osnov za takvu organizacionu diferencijaciju bit će, na jednoj strani, unutrašnje pravo zajednice, kao što su crkveni statuti, crkveno pravo itd. Na drugoj strani, mogu postojati statuti pojedinih država ili međunarodni dokumenti zaključeni prema međunarodnom javnom pravu koji potvrđuju određenu strukturu, vjeroispovijest itd. Kad god država odluči da se umiješa u ove 'unutrašnje' aspekte organizacije religijske grupe, miješa se sa 'autonomijom' i, shodno tome, u pravo iz člana 9. Evropske konvencije (...)" (vidi, Venecijanska komisija, Mišljenje o pravnom položaju religijskih zajednica u Turskoj i pravu pravoslavnog patrijarha Istanbula da koristi pridjev "ekumenski" (vaseljeni) (CDL-AD(2010)005, usvojeno na 82. plenarnoj sjednici Venecijanske komisije, 12-13. mart 2010. godine, dostupno na http://www.venice.coe.int/webforms/documents/default.aspx?pdffile=CDL-AD(2010)005-e).

60. Dalje, javne vlasti, na temelju činjenice utvrđene uvidom u Registar za Katoličku crkvu, zaključile su da apelant, kao subjekt upisa u ovom registru, ne može imati i status stalnog korisnika granta vjerskim zajednicama, jer takav status ne uživa nijedan subjekt upisa u ovom registru. Također, prema stavu javnih vlasti, dodjela sredstava (Rimo)katoličkoj crkvi znači dodjelu sredstava subjektima upisa u Registru za Katoličku crkvu. Apelant u apelaciji ne navodi i u tom smislu nije ponudio niti jedan dokaz, a to nije moguće zaključiti ni iz osporene presude Okružnog suda, kao ni iz odluka o dodjeli ovih sredstava koje su predočene Ustavnom sudu, da bilo koji subjekt upisa u Registar za Katoličku crkvu uživa status stalnog korisnika granta vjerskim zajednicama. Shodno navedenom, a pri činjenici da su unutrašnja organizacija i struktura Katoličke crkve u isključivoj nadležnosti crkvenih organa, te da javne vlasti ne mogu odlučivati da li subjekt upisa u Registru za Katoličku crkvu predstavlja Rimokatoličku ili Grkokatoličku, odnosno Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, kako apelant označava sebe u apelaciji, kao i da u njemu ne postoje dvije posebne jedinice razvrstavanja, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je kao grkokatolička zajednica doveden u neravnopravan položaj u odnosu na rimokatoličku zajednicu. Najzad, apelant tvrdi, a to proizlazi i iz predočenih odluka o raspodjeli sredstava crkvama i vjerskim zajednica, da se sredstva osiguravaju za Katoličku, odnosno Rimokatoličku crkvu, a javne vlasti tvrde da su samim tim sredstva doznačena i apelantu. U takvoj situaciji rezultat ispitivanja da li je iz ovako dodijeljenih sredstava i apelant dobio određeni iznos bila bi povreda principa neutralnosti javne vlasti, odnosno uplitanje u unutrašnje stvari odnosne crkve, a kako je ukazano i u Mišljenju Ombudsmana broj P-185/14.

61. Dalje, u vezi sa apelantovim opširnim tumačenjem da nazivi Rimokatolička i Katolička nisu sinonimi, Ustavni sud ukazuje da: "(...) Pitanja imena su često vezana - bilo pravno ili samo u pogledu činjenica - za prihvatanje određenih vjerskih grupa, za njihovo označavanje kao grupe, za njihovu tradiciju i odnos prema osnivačima religije i njene proroke. Ponekad pitanje imena može biti razlog za sukob između suprotstavljenih grupa u koji mogu biti uključene državne vlasti, rizikujući da povrijede prava iz čl. 9. i 11. Evropske konvencije ako ne poštuju princip neutralnosti vis-a-vis ovih religijskih grupa. U takvim slučajevima Evropski sud ispituje da li državni propisi ili radnje u tom smislu konstituiraju nezakonito i neopravdano miješanje sa unutrašnjim pitanjima interne organizacije zajednice koja je u pitanju i aplikantovim pravom iz člana 9. Konvencije. U svakom slučaju, mora biti povučena linija između postupanja države koje rezultira miješanjem, s jedne strane, i akata i propusta koji ne dostižu taj nivo, sa druge strane: dok eksplicitna zabrana korištenja određenog imena koje čini dio identiteta religije jeste miješanje i moguća povreda prava iz člana 9, korištenje drugačijeg imena u korespondenciji ili pri zvaničnim događajima može - zavisno od specifičnih okolnosti - biti čisto političko pitanje, ne pravni problem prema Konvenciji... Međutim, ovakva politika 'preimenovanja', kao prvenstveno stvar političke korektnosti, može dostići nivo miješanja kada je kombinirana sa drugim mjerama koje diskriminiraju vjersku zajednicu na osnovama koje nisu u skladu sa Evropskom konvencijom i članom 14." (vidi, Venecijanska komisija, već citirano, Mišljenje o pravnom položaju religijskih zajednica u Turskoj i pravu pravoslavnog patrijarha Istanbula da koristi pridjev "ekumenski" (vaseljeni)).

62. Ustavni sud primjećuje da prema stavu Republičkog sekretarijata i Ministarstva prosvjete, a s kojim se saglasio i Okružni sud, proizlazi da su "nazivi" Rimokatolička i Katolička crkva sinonimi, odnosno da se može zaključiti da se odnose na istu hrišćansku vjersku zajednicu koji se koriste "kako zvanično, tako i nezvanično". Dalje, u postupcima koje je apelant vodio javne vlasti su, prije svega, tumačile podatke iz Registra za Katoličku crkvu, koji predstavlja javne knjige, pa proizlazi da se ovo tumačenje "naziva", u prvom redu, odnosi na Registar u koji je apelant upisan, a ne na crkvenu organizaciju i strukturu Katoličke crkve shodno njenim vlastitim propisima, odnosno da se javne vlasti nisu bavile određivanjem pripadnosti apelanta određenoj zajednici ili strukturi Katoličke crkve kako je ona uspostavljena svojim unutrašnjim pravilima. Na ovakav zaključak upućuje i konstatacija iz obrazloženja rješenja Ministarstva prosvjete da je nesporno da je zvaničan naziv Registar za Katoličku crkvu. Dalje, Zakon o slobodi vjera, kao i Ugovor koji je BiH zaključila sa Svetom stolicom koristi naziv Katolička crkva. Najzad, u postupcima koje je apelant vodio nije negirano ili dovedeno u pitanje postojanje Grkokatoličke crkve, odnosno Ukrajinske grkokatoličke crkve, te apelantove osobenosti u pogledu bogosluženja, obreda, tradicije i običaja.

63. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da korištenje naziva Rimokatolička i Katolička crkva u komunikaciji sa apelantom, kao i u zvaničnim aktima (odlukama Vlade RS o raspodjeli sredstava vjerskim zajednicama) pokreće pitanje političke korektnosti javne vlasti, ali samo po sebi ne rezultira miješanjem u apelantovo pravo iz člana 9. Evropske konvencije i nema diskriminatorski učinak. Na drugačiji zaključak, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne utječe ni obrazloženje da se radi o "nazivima" koji su prihvaćeni u zvaničnoj i nezvaničnoj komunikaciji kao sinonimi, a u prilog čemu može govoriti i već citirani stav Venecijanske komisije u kojem se, također, koristi "naziv" "(Rimo)katolička crkva".

64. Dalje, apelant tvrdi da je diskriminiran prema religijskoj i etničkoj osnovi u odnosu na Katoličku crkvu, Srpsku pravoslavnu crkvu, Islamsku zajednicu i јevrejske općine. U ovom dijelu je istakao da je i on, kao i navedene crkvene i vjerske zajednice, historijski zasnovana crkva u BiH, te da predstavlja i okuplja pripadnike najbrojnije, ukrajinske, manjine u RS.

65. Ustavni sud primjećuje da je članom 8. stav 2. Zakona o slobodi vjera određeno da se svojstvo pravnog lica potvrđuje historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama: Katoličkoj crkvi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Islamskoj zajednici i јevrejskim općinama. Dalje, istim članom svojstvo pravnog lica priznato je i crkvama i vjerskim zajednicama kojim je to svojstvo bilo priznato i prema prijašnjim propisima. Najzad, stavom 3. istog člana određeno je i da nove crkve i vjerske zajednice stječu svojstvo pravnog lica na način propisan zakonom (član 18).

66. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant upisan u Registar za Katoličku crkvu, kojoj je potvrđen kontinuitet svojstva pravnog lica kao jednoj od historijski zasnovanih crkava i vjerskih zajednica. Apelant ne osporava upis u navedeni Registar, pripadnost Katoličkoj crkvi, te činjenicu da se sredstva dodjeljuju Katoličkoj, odnosno Rimokatoličkoj crkvi, kako tvrdi. U ovoj odluci je već ukazano na to da, pri nespornoj činjenici da se sredstva dodjeljuju Katoličkoj crkvi, učinak ispitivanja kako se ona raspoređuju unutar Katoličke crkve bi bila povreda principa neutralnosti koji su javne vlasti obavezne poštovati. Slijedeći navedeno, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je diskriminiran u odnosu na Katoličku crkvu, Srpsku pravoslavnu crkvu, Islamsku zajednicu i јevrejske općine kao historijski zasnovane crkve i vjerske zajednice. Ovo tim prije što apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje stav Republičkog sekretarijata da nijedan subjekt upisa u Registru bilo koje od navedenih crkava i vjerskih zajednica ne uživa pravo na dodjelu stalnog granta iz sredstava namijenjenih crkvama i vjerskim zajednicama.

67. Dalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te podataka koje je dostavilo Ministarstvo prosvjete proizlazi da se u budžetu RS, u okviru Republičkog sekretarijata, kao posebna stavka propisuje grant vjerskim i etničkim organizacijama. Ovako određena sredstva Vlada RS je 2007, 2008. i 2010. godine posebnim odlukama raspodijelila Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoličkoj crkvi, Islamskoj zajednici, јevrejskim općinama i ostalim. Unutar ovako raspodijeljenih sredstava navedenim crkvama i vjerskim zajednicama raspodjelu sredstava vrši Republički sekretarijat, prema dostavljenim zahtjevima, ocjenjujući brojnost, značaj i potrebe vjerske zajednice. Iz odgovora Ministarstva prosvjete i prema dostavljenim podacima proizlazi da Vlada RS nije donosila odluku o raspodjeli sredstava za 2009, 2011, 2012, 2013. i 2014. godinu. U ovim godinama raspodjela sredstava na Islamsku zajednicu, Srpsku pravoslavnu crkvu, Katoličku crkvu, јevrejske općine i ostale vršena je u omjeru kao i u odlukama Vlade RS iz 2007, 2008. i 2010. godine, a zatim je daljnju raspodjelu ovih sredstava, također, vršio Republički sekretarijat prema dostavljenim zahtjevima ocjenjujući brojnost, značaj i potrebe vjerske zajednice.

68. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da državama mora biti ostavljena značajna sloboda u izboru načina saradnje sa različitim vjerskim zajednicama, posebno zbog činjenice da se one razlikuju jedna od druge u pogledu njihove organizacije, veličine njihovog članstva i aktivnosti proisteklih iz njihovog učenja. Ovo se posebno odnosi na izbor partnera s kojim država namjerava sarađivati u određenim aktivnostima. Kada su u pitanju javni društveni zadaci koje preuzima religijska zajednica, a koji nisu u direktnoj vezi sa njihovim duhovnim životom (naprimjer humanitarne aktivnosti koje proistječu iz njihove religijske dužnosti), navedena ovlaštenja države imaju još veći značaj. U ovom kontekstu države uživaju određeno polje slobodne procjene u oblikovanju saradnje sa religijskim zajednicama (vidi, već citiranu, Magyar Keresztény Mennonita Egyház i drugi protiv Mađarske, stav 108). Slijedeći navedeno, a suprotno apelantovim tvrdnjama, činjenica da je Okružni sud, pored ostalog, zaključio da se čini da se raspodjela sredstava vrši s obzirom na brojnost pripadnika vjerske zajednice, njihov značaj i potrebe, nema diskriminatorski učinak. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji i sâm navodi da "ne traži posebno ni više ni manje prava, odnosno sredstava, već samo onoliko koliko mu pripada, uvažavajući realan odnos u okviru vjerskih zajednica".

69. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant od Republičkog sekretarijata zahtijevao da izda rješenja kojim će mu se priznati status korisnika stalnog granta iz sredstava budžeta RS. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz relevantnih odredaba Zakona o slobodi vjera, niti bilo kojeg drugog propisa ne proizlazi da je Republički sekretarijat nadležan da donosi takva rješenja, odnosno da je takvo rješenje donio u pogledu bilo koje crkve ili vjerske zajednice. Također, pri činjenici koju ni apelant ne osporava, tj. da je subjekt upisa u Registru za Katoličku crkvu, ne može se govoriti o drugačijem odnosu prema apelantu kada nijedan subjekt upisa u Registru za Katoličku crkvu, odnosno subjekt upisa u registrima drugih crkava i vjerskih zajednica koje su zakonom označene kao historijske, nije označen kao korisnik stalnog granta iz budžeta RS.

70. Najzad, iz predočenih odluka Vlade RS u vezi sa pitanjem u kom omjeru je raspodjela vršena u godinama kada one nisu donesene proizlazi da se raspodjela sredstava vrši u određenom omjeru i iznosu na četiri crkve i vjerske zajednice koje su zakonom priznate kao historijski ustanovljene, te na ostale. Dalje, unutar ovako određenih iznosa za pojedinu crkvu i vjersku zajednicu raspodjelu vrši Republički sekretarijat, kako je navedeno u odgovoru, ocjenjujući brojnost pripadnika vjerske zajednice, njihov značaj i potrebe, a prema dostavljenim zahtjevima. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo prosvjete, uz odgovor na apelaciju, dostavilo i pojedinačna rješenja o dodjeli namjenskih sredstava sa pozicije "Grant vjerskim zajednicama" u periodu od 2007. do 2013. godine: Parohiji Hrista Carja u Banjoj Luci, Parohijskom domu Prnjavor, Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Hrvaćanima, Crkvi svetog Jozefa u Cerovljanima, Parohiji u Prnjavoru (a koje apelant označava kao svoje parohije).

71. Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije od 24. aprila 2014. godine dostavio Treće mišljenje Savjetodavnog komiteta o Bosni i Hercegovini a u dopuni apelacije od 22. marta 2016. godine Mišljenje Ombudsmana broj P-185/14. Ustavni sud uvažava preporuke iz citiranih mišljenja da vlasti Republike Srpske treba da preispitaju, odnosno razmotre uspostavljanje i donošenje jasnih kriterija na osnovu kojih će biti razmatrani zahtjevi za dobijanje sredstava iz budžeta RS namijenjenih za finansiranje vjerskih zajednica, jer se, kako u suštini proizlazi iz oba mišljenja, tako otklanjaju eventualne buduće situacije u kojim bi se moglo problematizirati pitanje diskriminacije.

72. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su javne vlasti izašle iz okvira polja slobodne procjene u oblikovanju saradnje sa vjerskim zajednicama i, zbog načina finansiranja crkava i vjerskih zajednica, apelanta dovele u neravnopravan položaj u odnosu na druge crkve i vjerske zajednice.

73. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.g) u vezi sa pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 9. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije neosnovani.

 

Pravo na pravično suđenje

74. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantovi navodi u ovom dijelu suštinski se odnose na tumačenje Okružnog suda u pogledu naziva Katolička, odnosno Rimokatolička crkva, te stav da se čini da se raspodjela sredstava vrši s obzirom na brojnost pripadnika vjerske zajednice, njihov značaj i potrebe, koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni u okviru člana 9. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i za koje je zaključeno da su neosnovani. Dalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Okružni sud propustio održati usmenu raspravu, Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 25. Zakona o upravnim sporovima RS, zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi. Apelant ne tvrdi da je u tužbi zahtijevao da se održi javna rasprava. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Okružni sud proizvoljno postupao i tako povrijedio apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

 

VIII. ZAKLJUČAK

75. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.g) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 9. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su javne vlasti izašle iz okvira polja slobodne procjene u oblikovanju saradnje sa vjerskim zajednicama i načinom finansiranja crkava i vjerskih zajednica apelanta dovele u neravnopravan i diskriminatorski položaj u odnosu na druge crkve i vjerske zajednice.

76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Okružni sud proizvoljno postupao i tako povrijedio apelantovo pravo iz citiranih odredaba.

77. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

 

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, v. r.